Isus među zemljacima

Isus među zemljacima

XIV. nedjelja kroz godinu

Mk 6,1-6

Ima ljudi koji se stide svoga podrijetla, svoga zavičaja, svoje domovine – samih sebe. Mnogi bosanski katolici kojima se više od stoljeća propovijeda kako je najvažnije da su Hrvati, kad ih negdje u svijetu pitaju odakle su, često odgovaraju – iz Hrvatske. Stide se svoga kraja jer su im drugi naturili a oni prihvatili kompleks manje vrijednosti i omrazu prema svome zavičaju. Neki se ljudi srame svoje obitelji ili nekih njezinih članova. Neki se stide svojih roditelja, možda jednoga od njih, netko svoga zanimanja, netko opet svoga imena. Nesigurni u identitet, jer misle da mora biti savršen, takvi žive ostajući ljudi-razlomci, živeći u poluistini i dokazivanju nečega što nikada ne mogu biti.

Prije nešto manje od mjesec dana, u X. nedjelju kroz godinu, slušali smo odlomak Markova evanđelja o tome kako su Isusova majka i rodbina iz Nazareta te izvjesna vjerska komisija iz Jeruzalema došli u Kafarnaum da Isusa urazume i prizovu pameti jer je, prema njihovom a i javnom mišljenju, bio “izvan sebe” i djelovao je nikako drukčije nego po nalogu samoga đavolskog poglavice. Danas u evanđelju slušamo da se Isus sa svojim učenicima pojavio u svom zavičaju – u Nazaretu, gradu svoga djetinjstva i mladosti. Stigao je među svoje. I ponašao se, Evanđelist Marko sasvim kratko izvještava, uobičajeno, kao svaki vjernik: otišao je subotom u sinagogu i ondje po ustaljenom običaju počeo naučavati. Slušatelje je prenerazio svojim govorom. Radilo se o mudrosti drukčijoj od one na koju su oni naučili. Pitali su se odakle mu ta mudrost i moć za silna djela koja je činio.

Događaj u nazaretskoj sinagogi u središtu ima pitanje Isusova identiteta. Tko je Isus? – temeljno je pitanje evanđelja ali i svih ljudi koji su susretali ili čuli za Isusa. Do danas. To pitanje postavljaju i njegovi najbliži, u srcu njegova zavičaja, u sinagogi, među ljudima koji su poznavali i njega i njegovu rodbinu, koji su ga pratili u njegovu odrastanju i koji su zacijelo poznavali sve njegove. Rekli bismo ništa novo. Jer sva manja mjesta, ne samo u prošlosti nego i danas, imaju svoje mjere i mjerila. Zna se tko i je kakav je i po tome iz koje obitelji dolazi. Postoje već unaprijed određeni aršini što tko može postati. Znalo se čak tko s kime može i smije što raditi, trgovati ili sklapati brakove. I ostalo je tog ponašanja i danas.

Isus je stigao u Nazaret. Već ga je pratio glas čudne mudrosti u tumačenju Pisma, već je uzbudio ljude posebnim djelima koja je dovodio u najbližu vezu s Bogom Ocem a da mu nitko – znalo se – ni iz Nazareta ni iz Jeruzalema nije za to dao ovlast. Ne zna se ni za školu ni za kojeg učitelja ni za kakvu instituciju kojima je išao da bi stekao certifikat za ono što je činio. Znalo se posve provjerljivo da je bio samo drvodjelja, sin Marijin, i znalo se za svu njegovu rodbinu. Ne samo da to nije ništa posebno, nego sve to odakle Isus dolazi i što je prije radio upravo je protivno onome što je govorio i činio. Zato su se – Marko je izričit – njegovi sugrađani “sablažnjavali o njega”.

Važno je zamijetiti da Marko, kao ni drugi evanđelisti, ne govori da ga njegovi nisu razumjeli. Nije riječ o tome da je Isus govorio nešto nerazumljivo. Valja opet naglasiti da Isus u Nazaretu, kao uopće u svome narodu i svojoj religijskoj zajednici za svega svog života nije neshvaćen nego nije prihvaćen. Baš onako kako Ivan Evanđelist u svom Prologu i kaže: Svojima dođe, njegovi ga ne primiše. Nazarećane je toliko izbezumila mogućnost da on o kojemu znaju sve, kojemu poznaju sve srodnike, uopće može tako govoriti i postupati. Iz prezira na njegovo podrijetlo i zanimanje oglušili su se i na sadržaj njegovih riječi i na smisao njegova ponašanja. Ništa novo u povijesti, jer većinom se vodimo pitanjem tko je kazao ili učinio nego što je kazao i što je učinio. I odakle dolazi, i je li ovjerovljen od nadležnih vlasti i uklapa li se u državotvorni projekt, nacionalni interes i poželjnu crkvenost.

Isusove riječi nisu, dakle, bile tvrde i nerazumljive, nego su njegovi slušatelji, njegov narod i njegovi politički i vjerski prvaci – kako su to proroci i kako to u današnjem prvom čitanju kaže prorok Ezekiel – bili “tvrdokorna pogleda i okorjela srca”. Isus je u Nazaretu naišao na nepovjerljiv pogled i zatvorena srca. Luka Evanđelist piše kako su ga Nazarećani čak pograbili i krenuli kamenovati izvan grada. Ustvari radi se o temeljnom nepovjerenju pa Marko i zaključuje nazaretski nesporazum riječima da se Isus čudio njihovoj nevjeri.

Prezir podrijetla uvjetovala je nevjeru. Nevjera zemljakâ dočekala je Isusa u njegovom zavičaju. Nevjera ga je dočekala i kad se iz Nazareta i Galileje uputio u Judeju, u religijsko i političko središte svoga naroda, u Jeruzalem. Ondje su ga prezreli jer dolazi iz “poganske” Galileje. Ondje su mu konačno prišili i na križ prezrivi naziv – Nazarećanin. A on se nije stidio ni svoga podrijetla ni svoje rodbine ni svoga zavičaja. Podrijetlo i zavičaj po sebi nisu mjera ni ljudskosti ni vjere, nisu nikakav privilegij ni prokletstvo. Oni su dar Boga i roditelja, oni su mjesto u kojem se otajstveni Bog spušta u skrovito i najneznatnije. Zavičaj je središnja točka odakle se može postati građanin svijeta i ljubitelj ljudi.

“Svatko je dužan svome zavičaju”, govorio je nobelovac Andrić. Isus je došao u svoj zavičaj, nije primljen, potjeran je kao nepoželjan. No, upravo je iz Nazareta  preko Galileje, Judeje i Jeruzalema u cijeli svijet krenula blaga i oslobađajuća vijest o Božjem kraljevstvu. Imenom Nazarećanin Isus je postao mjerodavna osoba čovječanstva, postao je brat i Spasitelj ljudi. On se svima daruje – i svojima. Do ljudi je, ponajprije do njegovih, do kršćana je hoće li ga prihvatiti ili se o njega sablazniti, prezreti i osuditi. Hoće li se zatvoriti u tvrdoću svoje nevjere?

Hoćemo li prezreti i odbaciti Isusa mi današnji kršćani jer nam je postao previše običan i poznat, previše “naš” – rodijak i zemljak, dio programa za usku zavičajnu ili nacionalističku upotrebu? Tko je Isusu doista u mom zavičaju?

Fra Ivan Šarčević