Vjera stvara čuda

Vjera stvara čuda

XIII. nedjelja kroz godinu

Mk 5,21-43

S vjerom je slično kao s iskonskim povjerenjem koje primjerice dijete ima prema svojim roditeljima. Ako smo i zaboravili na sebe, vidjeli smo toliko puta kako se neko dijete osjeća zaštićeno u naručju ili u krilu svoje majke, kako priljubljeno uz majku, iz osigurane perspektive motri okolinu. Ne zna ono to objasniti, ali urođenim instinktom pouzdano se sklanja u majčinu blizinu. Iako nešto rjeđe, može se, također, vidjeti kako se dijete osjeća sigurnim ako ga otac vodi za ruku u njemu stranoj ili nepoznatoj okolini, ili kako se osjeća gotovo gordim ako ga očinska ruka blago pomiluje po glavi, ili ga spašava iz neke opasnosti ili ga opraštajući miluje nakon kakve magareštine i pogreške.

Traženje sigurnosti i zaštite traje čitava života. I kada smo stariji. Naravno, nema više majčina krila, ali i oni najstameniji, i oni “najtvrđeg srca” čeznu za zagrljajem ljubavi i utjehe, za riječima potvrde i podrške. I mala dobrohotna gesta ruke bliske osobe na našem licu ili ramenu smiruje nas, osjećamo se bolje, zdravije. Tako ne samo riječ nego i gostoljubivi pogled razumijevanja, opraštanja, mali pokret prihvaćanja, čine život ljepšim i smislenijim.

Ništa tako nije naglašeno kod ljudi koji dolaze k Isusu da ih ozdravi da im pomogne kao upravo ta čežnja za sigurnošću i zaštitom. Sva čudesa koja se događaja u evanđeljima, potvrđuju bezuvjetnu vjeru tih potrebitih ljudi u Isusa. Čudesa se ne događaju “zdravim”, “pravednim” i bahatima u vjeri. I današnji odlomak Markova evanđelja o dva Isusova čuda – uskrsnuće Jairove kćeri i izlječenje žene s krvarenjem – naglašavaju krajnje povjerenje oca dvanaestogodišnje djevojčice u Isusa i bezuvjetnu vjeru bolesne žene da će samo ako i neprimjetno dotakne rub Isusove haljine ozdraviti.

Kada je riječ o čudesima – i onim Isusovim, a njih je jedna trećina evanđeoskih tekstova – potrebno je biti krajnje suzdržan i skroman. Što se nešto nameće kao nužno i očigledno čudo, što se netko nameće kao samorazumljivi čudotvorac, to se pred tim mora imati veća budnost, oprez i poniznost. Evanđelja, nema sumnje, potvrđuju Isusova čudesa, naglašavaju Božja silna/divna djela koje Isus čini bolesnim i opsjednutim; govore o njegovom čudesnom nahranjivanju mnoštva, o hodanju po vodi… Evanđelja potvrđuju i to kako upravo zbog čudesa Isusa traže mnogi i k njemu grne silan svijet. Ništa različitije od današnjih ljudi, bezbrojnih ljudi po čitavom svijetu koji se daju na dugi put, na razna hodočašća, u potragu za ljudima karizmaticima, onima koji ozdravljaju, liječe, čine čudesa.

Jedno je, međutim, za Isusa sigurno. Isus nikada ne čini čudesa da svrati pozornost na sebe niti se licemjerno poziva na Boga da bi se nekim čudom okoristio ni novčano ni za svoju slavu. Poslije svakoga čuda zabranjuje govor o tome ili izmiče ovacijama masa. Isus ne privlači ljude zbog čuda, nego zbog vjere i onog glavnog zahtjeva da se obrate od grijeha i zla i da počnu izgrađivati Božjeg kraljevstvo novih odnosa. On nijedno mjesto nije rezervirao kao posebno sveto, za njegova života nema svetišta u kojem bi se pridržano događala čudesa; ne čini ni jeruzalemski hram, ni kafarnaumsku sinagogu, ni svoju kuću rođenja kućom čudesa, nego ih čini posvuda gdje god su ljudi koji vjeruju u njega i traže pomoć.

Treba stalno ponavljati da Isus ne čini čudesa da proizvede vjeru, da bilo koga vrbuje ili čudom “prisili” da mu vjeruje i da ga nasljeduje zbog čuda. Križ je najveći primjer takva postupka, križ je najveći ispit vjere bez čuda. Isus, dakle, ne čini čudesa da bi nagnao ljude da povjeruju da je on Božji Mesija. Čak ušutkuje sve koji bi o njemu pričali kao Božjem čudotvorcu. Nikada u Isusovim čudesima čudo ne proizvodi vjeru, jer to bi više bila magija, nego je uvijek vjera, bezgranično povjerenje u Isusa, bezgranična vjera u Boga, uvjet da se dogodi čudo. Isus konačno nikome nije kazao: Čudo te spasilo, nego vjera te tvoja spasila.

Tako Marko u današnjem evanđelju opisuje da je Jair stigao Isusu na obali jezera usred mnoštva, pao mu pred noge, i usrdno ga molio da pomogne njegovoj kćerkici koja je bila na umoru. Taj je Jair bio nadstojnik jedne od kafarnaumskih sinagoga, vjerojatno jedne od onih u koju je Isus zalazio, molio se i tumačio Pismo, pa je Jair susretao i slušao Isusa te stekao povjerenje u njega da je zatražio pomoć. Slično je i sa ženom koja se dvanaest godina teško mučila s krvarenjem. Osim fizičke bolesti ona je trpjela društvenu i obrednu izolaciju, dakle bila je odstranjena iz svoje religijske zajednice kao nečista. Njezina vjera da će se samim dodirom Isusovih haljina dogoditi njezino ozdravljenje, učinila ju je tako hrabrom da se kao žena i još nečista (što je posve zabranjeno!) dotakne muškarca. Ona koja nema kojim liječnicima nije išla za pomoć, imala je samo jedno na pameti: Bit će dovoljno da dotakne Isusa u masi tako da je nitko, pa ni Isus ne primijeti.

Isus, međutim, primjećuje i takvu vjeru, skrivenu gestu vjere potrebite žene, i onda kada ga njegovi učenici razuvjeravaju da je besmisleno pitati tko ga je dotaknuo u takvom mnoštvu. Na jednoj strani imamo, dakle, nadstojnika sinagoge, društveno poznata čovjeka kojemu znamo i ime, Jaira. On u svojoj iskrenom povjerenju, javno, naočigled svih, pada pred Isusa i moli ga za pomoć. Na drugoj strani imamo nepoznatu ženu, ne znamo joj ime, koju su vjerojatno svi isključili, i njezin čin vjere koji je nevidljiv. Žena se ne baca pred Isusa, ništa mu ne govori a kamoli da viče, ne čini nikakav pokret koji bi bio uočljiv bilo kome i u najbližoj Isusovoj blizini, nego se u toj silnoj masi koja galami i viče, šutke i nijemo provlači k svome Spasitelju i dotiče ga.

I onda se stvari odvijaju u poznatom smjeru. Isus se ne oglušuju na pouzdanu iako skrivenu vjeru žene. Vraća je u zajednicu, otpušta je riječima da ju je njezina vjera spasila i neka samo bude mirna i zdrava od svojega zla. Isus prilazi i nadstojniku čiji su ljudi u međuvremenu došli s viješću da mu je kći umrla i da ne treba mučiti učitelja. Isus mu prilazi i kaže mu: Ne boj se! Samo vjeruj! Nadstojnik se pokolebao. Isus ga hrabri. Ostavlja masu, polazi s njime i trojicom učenika k njegovoj kući, ušutkuje i izbacuje iz kuće bukače, one koje plaču, one koji su mu se podsmjehivali, podiže djevojčicu za ruku i sve ostavlja u “čudu veliku”. Najveće čudo je čudo vjere. Vjere koja se ne mjeri količinom molitava, galame i vike: Gospodine, Gospodine!, količinom plača ili pobožne gimnastike, vjere koja se ne pouzdaje u vlastite snage, koja se pokazuje pred drugima i omalovažava one s “malom” vjerom, nego vjere – javne ili skrivene očima javnosti – koja se sve svoje povjerenje stavlja u Boga i Božju spasenjsku ruku u Isusu Kristu.

Fra Ivan Šarčević