U tajni ljubavi

U tajni ljubavi

Presveto Trojstvo

Mt 28,16-20

Iako najčešće skriveno od očiju i bez velikih pokazivanja, ima ljudi koji žive iz svoje vjere, oplemenjuju svijet svojom dobrotom i čestitošću. Njihovim postojanjem sve dobiva čišću, radosniju i otkupljeniju razinu. Ima, međutim, u našem današnjem svijetu i onih koji su vjernici samo riječima, čak i onih koji u nasilničkom ludilu ubijaju ljude i uništavaju sve što oni misle da nije u skladu s njihovom vjerom. Oni su u našem svijetu veliki razlog zašto je sve više ateista i mrzitelja vjere. A najviše je u našem svijetu, u nas, i u našoj Crkvi i društvu, površnih ljudi, površnih bilo u vjeri ili nevjeri. Najviše je prepotentnih i vjernika i ateista koji svoja uvjerenja smatraju samorazumljivima i nepogrešivima, isključivima i agresivnima. Naša društva boluju od sukoba primitivnih i neuljudnih protivnika upravo oko pitanja vjere pred kojim bi se, ako išta, barem trebalo zastati u skromnosti i priznanju kako smo samo ograničeni i mali ljudi.

Današnja nas svetkovina Presvetoga Trojstva – jer i kažemo pojačano “presvetoga” Trojstva –upravo nuka na ponizni stav da sa svom opreznošću i suzdržano govorimo o najvećoj tajni, o tajni Boga. Time, i to treba stalno imati na umu, riječ tajna ne znači odustajanje od govora i izmicanje u lijeno nemišljenje i lažnu šutnju. Upravo je najčešća oznaka primitivne i agresivne vjere i nevjere nerazmišljanje o Bogu, olako vjerovanje ili olako nevjerovanje, lakovjerni teizam ili plitki ateizam (i agnosticizam).

Redoviti put vjere počinje prakticiranjem vjere u obitelji, u zajednici vjernika (župa, Crkva), u okruženju i religijskoj praksi bližnjih koji vjeruju. Zato Biblija toliko naglašava vjeru u “Boga otaca”, vjeru u Boga kako su vjerovala pokoljenja prije nas. Odatle su i kršćani (ne odmah Hrvati, jer Hrvati mogu biti i nekršćani!) vjernici koji vjeruju poput Abrahama, židovskoga naroda, preko Mojsija, Ilije i proroka do Isusa iz Nazareta, do naši baka i djedova, majki i očeva. Taj se Bog objavljuje ljudima, objavljuje se jednom malom narodu, a u Isusu postaje čovjekom. Za kršćane je zato prevažno i jedino ispravno vjerovati u Boga onako kako ga je Isus očitovao. Kršćanin se ne postaje nekim samostalnim doumljivanjem, nekim razmišljanjem koje bi na koncu trebalo rezultirati iznimnim vlastitim otkrićem, nego najprije slušanjem, prihvaćanjem, posvojenjem i življenjem predane (tradirane) vjere. Naravno, to posvojenje može biti samo slobodno, osobno. Ako nema osobne vjere, vjera prelazi u folklor i tradicionalizam, koristoljublje ili demagogiju.

Na svetkovinu Svetoga Trojstva ove se liturgijske godine čita odlomak iz Matejeva evanđelja, i to pouskrsni izvještaj o Isusovom slanju učenika u svijet. U tom tekstu jednostavno se kaže kako su učenici našli u Galileji, ondje gdje im je Isus kazao da budu. On im se ukazao – neki su povjerovali a neki posumnjaše. Nisu dakle svi povjerovali u njegovu prisutnost, niti su svi usvojili ono što im je kazao. Njegova je riječ jasna. Ne govori nerazumljivim jezikom. Isusa nije neshvaćen nego neprihvaćen.

Matej izvještava da Isus najprije učenicima govori o svojoj vlasti. Ne radi se o vlasti i načinu vladanja kako to mi ljudi činimo jedni prema drugima i jedni nad drugima. Radi se o vlasti u vjeri. Ako se želi biti kršćanin, onda Isus ima svu vlast nad kršćaninom, i na nebu i na zemlji. A onda Isus traži od svojih da sve narode/ljude učine njegovim učenicima. Težak, pretežak zadatak. Isus nikada ne daje lagane i rješive zadatke. U ovom se također krije nedovršenost, poniznost i trajanje kršćaninova poziva dokle bude svijeta i ljudi.

Isusov svoj zahtjev ne obrazlaže niti tumači naširoko. Ni Matej. Jednostavno i stegnuto je izrečen. Učenici trebaju poći među sve narode svijeta i krstiti ih. U današnje vrijeme ovo zvuči vrlo problematično, većini djeluje kao i nasilje, jer – to se i događalo u povijesti kršćanstva i Crkve, nasilno pokrštavanje.

Ono što je sigurno, kršćani, Isusovi učenici, ne mogu ostati u jednom narodu, za ono vrijeme nisu ostali unutar Židova, nego su se proširili po svem tadašnjem svijetu. Drugo što je nepobitno: posve je suprotno Isusovom evanđelju da se ikoga prisiljava na krštenje i na vjeru. Spojiti Isusov zahtjev da se ide među sve narode i da ih se krsti ali da pritom ne bude nikakve sile i prijevare, ucjenjivana ili kupovanja, nikakvog širenja kršćanstva kao puke kulture ili moćne ekonomije, stvar je odista vjernog nasljedovanja svoga Učitelja koji je u tom smislu bio iznimno krotak i blag. Mogli bismo kazati i ovako: onaj tko je iskusio Božju dobrotu, koji je otkrio smisao života u životu Isusa iz Nazareta, ne može se zatvoriti u sebe, u svoju zajednicu, nego upravo tu dobrotu širi među ljude, ali nikada ne poništava slobodnu odluku i slobodan pristanak drugoga.

A kada je riječ da se sve narode krsti u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, onda je to opet djelovanje u poniznoj vjeri. Naime, to znači najprije prihvaćanje drugih ljudi (žutih, zelenih, ovakvih ili onakvih…) kao djece jednoga Oca (Abba), svemogućega, dobroga Boga koji je stvorio ovaj svijet, koji omogućuje život i stvara ljude na svoju sliku. Zatim to znači da se krštenjem u ime Sina sve ljude prihvaća kao braću i sestre, da je ponajprije za kršćanina Isus Krist mjerilo djelovanja među ljudima, da kršćani svjedoče životom da se punina Božje objava i čovjekova postojanja ostvarila u Isusu. Drugi će ljudi upravo iz osvjedočene kršćaninove prakse, iz socijalne pravednosti i djelotvorne ljubavi prema svim ljudima, bez obzira na pripadnost, zaključiti ne samo u vjerodostojnost kršćanina nego i u smislenost da ako i ne prihvate kršćanstvo, ako ga i odbace, ipak nekada postaviti sebi pitanje vlastite ljudskosti i vjere.

I naposljetku, krštenje u ime Duha Svetoga nije neka maglena zadaća nego bezmjerna otvorenost koju ne možemo dokraja ni naslutiti, ona otvorenost da otajstveni Bog Duh djeluje u našoj povijesti i u ljudima, u svakom čovjeku, i da ga ne možemo zatvoriti ni u svoju religiju, ni u svoje obrede, ni u svoje zajednice ni crkvene prostore, i da ne znamo niti mu možemo išta ograničavati. On ostaje uvijek drukčiji i veći od svih nas, i od naših najuzvišenijih misli, molitava i riječi. On je Životvorac, baš onako kako se pokazao kroz povijest čovječanstva, od stvaranja čovjeka iz praha zemaljskoga do onog neočekivanoga zahvata u uskrsnuću raspetoga Isusa, od stvaranja života do novoga života ondje gdje po našim uvjerenjima vlada zlo, tama i smrt.

Sveto Trojstvo je sažetak vjere kako Bog bogato i milosrdno, stalno i neumorno dolazi k nama ljudima, ulazi u našu zajedničku i osobnu povijest. U njega je inicijativa i treba je prepoznati i priznati. Taj Bog je ljubav koja se na razne načine nudi da bude ljubljen, ponajviše da ga se ljubi u bližnjemu, u čovjeku – u “drugom Kristu”. Vjera u Presveto Trojstvo nije poziv da branimo neku svoju iznimnu posebnost i privilegij, da branimo nedodirljivu i nedostupnu tajnu samo našega Boga koji je zajednica osoba ljubavi, nego da se ta skromna vjera prepoznaje i potvrđuje u kršćaninovoj praksi po svem svijetu, gdje god kršćanin živio. Da se ne prepoznaje tek po “broju” krštenih, nego po dobroti koja mijenja svijet.

Fra Ivan Šarčević