Obraćenje kršćana

Obraćenje kršćana

I. korizmena nedjelja

Mk 1,12-15

Marko Evanđelist izvještava na sebi svojstven način, kratko i bez pojašnjenja, da je Isusa – poslije krštenja na Jordanu – Duh “nagnao” u pustinju gdje ga je iskušavao Sotona. Pritom nadodaje da Isus tih četrdeset pustinjskih dana “bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu”. Marko dakle ne govori kako i zašto je Duh nagnao Isusa u pustinju. Ni o kakvoj je pustinji riječ. Za razliku od Mateja i Luke, Marko ne govori ni o sadržaju sotonskih kušnji. Uz važnu činjenicu da je novozavjetna slika svijeta drukčija od današnje i da nismo u stanju s apsolutnom sigurnošću otkriti značenje evanđeoskoga teksta, i Markova suzdržanost ostavlja mogućnost raznih tumačenja a što se i događa sve do nabujalih predstava ljudske mašte kojom se lagano skreće u nebitno i u značenjska iskrivljenja.

Pustinja se može shvatiti doslovno, kao nenaseljeni i pusti kraj. Isusovu pustinju se povezuje sa četrdesetgodišnjim putovanjem izraelskoga naroda kroz pustinju ili sa četrdesetodnevnim Ilijinim putom, bijegom od opake žene, kraljice do Božje gore, do susreta s Bogom u skoro nečujnom lahoru. No pustinja se može odnositi i na ljudske babilonske vreve, na život usred ljudskog zvjerinjaka sa stalnim iskušenjima zla ali i sigurnom pomoći od Boga. Evanđelisti se slažu da se Isus prije svoga javnoga nastupa dao krstiti od Ivana, da je boravio u pustinji, da je iskušavan od đavla te da je kušnje svladao.

U drugom dijelu današnjeg evanđelja Marko opet kratko izvještava da Isus, “pošto je Ivan bio predan”, odlazi u Galileju propovijedati “evanđelje Božje”. I sažima Isusovu propovjedničku poruku: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” I ovdje se otvara mogućnost raznih tumačenja. Isusove riječi “ispunilo se vrijeme” mogu se odnositi na to da uhićenjem Ivana Proroka Isus smatra da nastupa njegovo vrijeme. On treba početi djelovati. Jer Bog ne dopušta da ljudi ikada ostanu bez njegove riječi. Punina vremena veže se uz nastup Božjeg kraljevstva koje dolazi s Isusom i njegovim propovijedanjem radosne vijesti – Bog u Isusu pohađa ljude.

Božji pohod je iznimno vrijeme, neponovljiva prilika, kairos. Božji pohod u Isus jest punina vremena. Isus govori kako se Božje kraljevstvo približilo, Bog se u Isusu tako blizu primiče ljudima, izlazi iz svoje otajstvenosti i dolazi u čovjekovu blizina kao čovjek. Blizina je osnovna oznaka Božjega kraljevstva. Ona označava Božju zauzetost, brigu i ljubav za ljude. No, blizina (približavanje) znači i poštivanje ljudske slobode. Blizina nije dokidanje distance, nije poništavanje ljudske sumnje i nevjere, ni one radikalne mogućnosti da se odbije ponuda blizine, da se prokocka prilika Božjeg pohoda, da se u konačnici s Isusom dogodi kao i s Ivanom – da bude ušutkan, uklonjen i ubijen. Upravo iz razloga odbijanja Božjega kraljevstva koje dolazi s Isusom, Isus traži obraćenje i vjeru u radosnu vijest.

U odnosu na Isusa i njegovu poruku mi današnji ljudi nismo različiti od njegovih suvremenika. Obraćenja su rijetkost. Jer tko će to od nas kazati da misli, govori i radi krivo, tko će radikalno promijeniti život? Za mnoge evanđelje djeluje neuvjerljivo. Čak i oni koji se smatraju kršćanima, čak i oni koji su po zadatku u službi širenja Isusova evanđelja i od njega “zarađuju”, radije slušaju druge poruke, posebno poruke političkih moćnika, ekonomskih silnika i religijskih zavodnika, slušaju svoje ambicije i umišljaje. Više se uzbuđuju i troše vrijeme na dnevno-političke govore nego na Isusove riječi. Više se posvećuju svim poslovima oko materijalnoga osiguranja i gradnji svetih nastambi, svoga ugleda ili duhovnog zamagljivana, nego što su odgovorni za širenje jednostavnoga Božjega kraljevstva svojim bližnjima. Nije dakle problem suvremenoga kršćanstva samo u tome što sve više ima ljudi koji Isusovu poruku smatraju nejakom ili mitom, nego što ju takvom smatraju kršćani i svećenici, što evanđelje drže “nerealnim” a njegove navjestitelje dosadnima ili naivnima.

Suvremeno se kršćanstvo našlo u pustinji. To je njegova izvorna situacija. I pred suvremenim kršćanima je veliko iskušenje da Isusovo evanđelje smatraju dalekim od života, pričom za one koji nemaju kontakta sa stvarnošću, porukom koja ne donosi uspjeh. Zato toliko duhovne dvoličnosti i duševnog rascjepa u vjernika, zato toliko krivotvorenja samoga Isusa i njegove poruke. Zato toliko nastojanja da se svakovrsnim i pobožnim propagandama zatomi jednostavna Isusova poruka. Zato toliko proizvodnje svetaca i pomoćnika samo da se nema izravni odnos s Bogom po Isusu Kristu.

Ako se danas u tradicionalnim kršćanskim krajevima i ne ubijaju proroci i navjestitelji evanđelja, zatomljuje se i ubija njihova poruka. Evanđelje se u postkomunističkim zemljama utopilo u nadmeni religijski trijumfalizam, u lažnu pobjedu nad neprijateljima nacije i Crkve. Do te mjere su ga politički manipulatori i religijski stručnjaci zamaskirali u svjetovne riječi i projekte da je izgubilo svoju obraćeničku snagu. Prema samim Isusovim riječima njegovo evanđelje je zagušeno u trnju svjetovnih (političkih/nacionalističkih/državotvornih/entitetskih i sl.) briga da je prestalo biti poruka nade, poruka novoga ljudskoga zajedništva, Božjega kraljevstva, poruka koja mijenja svijet.

Zato se svjedočanstvo nekih današnjih kršćana ne razlikuje od televizijskih reklamera, medijskih “puvandera” i stadionskih navijača, jer misle da je evanđelje sredstvo navijanja, prijevare i zavođenja. Zato tolika pomama za namještenim duhovnjačkim senzacijama i čudima. I što takvi više namrgođuju svoje lice, što više iskrivljuju svoj glas i viču, to se njihova riječ slabije čuje na estradi svjetovnih duhovnih ponuda. To više su ljudi gladni Božje riječi.

Neki kršćani opet misle da je evanđelje rezervirano samo za privatnost, za do u detalje dorađene obrede, ugodna klanjanja i duhovnu ljeporječivost koja draška intimu te da ga nije primjereno “prljati” s pokvarenim svijetom. Neki opet svode Isusovu poruku na prošlost, na mučeništvo i “naše” mučenike, ustvari na zlopamćenje, prikrivenu odmazdu i borbu protiv sadašnjih (političkih) neprijatelja ili u martiromaniji nalaze svoju korist. Raznovrsna vraćanja u tobože bolju ili stradalničku prošlost takve vjernike, poput Lotove žene, pretvara u stup soli, hodajuće beživotne spomenike kojima se treba diviti, umjesto da budu sol zemlje i evanđeoski kvasac budućnosti svijeta.

Poruka evanđelja mnogih kršćana blijeda je i neuvjerljiva, više odslikava beznadnost i rezignaciju nego preobrazbenu snagu Isusovih riječi. Zato je više onih koji vjeruju da je Bog predao svijet i čovjeka đavlu i zlim silama nego da je Bog gospodar povijesti, da ljubi čovjeka i da je mâlo dobro jače od bujice zla. Zato se sve više određuju i postavljaju neodredive granice objave i vjere, zato se iznova podižu zidovi, zatvaraju crkvena vrata i stvaraju sektaško-borbene religijske zajednice.

Pred današnjim kršćanima, i ne samo u korizmi, stoji urgentan zadatak obraćenja i vjere u evanđelje, povratak svim srcem i umom najjednostavnijim Isusovim riječima. Prije nego se poprave ateisti, masoni, muslimani, prije nego se obrate svi ti “neprijatelji”, kršćani se prvi trebaju obratiti i povjerovati da se Božje kraljevstvo i danas približilo, da se kairos/punina vremena nudi danas, da Bog u Isusu i ovoga trena pohađa ovaj svijet i ove ljude. I nije dovoljno samo sačuvati se od zla, ne uprljati se pokvarenošću zle okoline; nije dovoljno, iako uopće nije malo, izdržati đavolska iskušenja, ne izgubiti obraz, nego je potrebno mnogo više: angažirati se da Isusovo evanđelje stekne pravo riječi u suvremenoj kakofoniji, da Isus dođe do riječi u suvremenoj pustinji koja ljude pretvara u “zvijeri” a njihove zajednice, društva i zemlje u nenastanjive prostore. Isusov poziv na obraćenje i vjeru u evanđelje odnosi se najprije na kršćane, na vjernike.

Fra Ivan Šarčević