Čista srijeda – Pepelnica

K radosti postojanja

Čista srijeda – Pepelnica

Mt 6,1-6. 16-18

Korizmeno vrijeme počinje Čistom srijedom i traje do Uskrsa. Traje četrdeset dana po uzoru na Isusov boravak pustinji i pripremu za javno djelovanje. Kršćani se spremaju za proslavu temeljnog događaja vjere – Isusova uskrsnuća i to milostinjom (dobrim djelima), molitvom i pokorom (odricanjem). Na Čistu srijedu posipamo se pepelom uz riječi da se sjetimo da smo “prah”, da smo stvoreni od Boga i prolazni kao i uz riječi da smo pozvani obratiti se i vjerovati Isusovom evanđelju.

Odlomak Matejeva evanđelja koji se svake godine čita na Čistu srijedu upozorava nas na pravedno postupanje. Za biblijske vjernike, naime, uz bogobojaznost se veže najveća i najsavršenija oznaka – pravednost, i to pravednost pred Bogom. Ona pravednost koja se ne čini da je ljudi vide, štoviše ta pravednost od ljudi može biti proglašena “nepravednošću” i “zlom”. Svi uzor vjernici, do Gospodina Isusa – “začetnika i dovršitelja naše vjere” – nazvani su pravednicima.

Srž vjere počiva na pravednom odnosu s Bogom. Zato Isus u današnjem Matejevom evanđelju na sva tri područja u kojima se netko očituje vjernikom traži najprije da čovjek bude u pravednom odnosu s Bogom. Ako čovjek daje milostinju, ako čini dobra djela, onda to treba činiti tako da to gotovo skriva od samoga sebe. Nimalo to nije lagano, jer u svakom našem i najmilosrdnijem djelu ima natruha sebeljublja i koristi. No, vjera i jest priznanje naše malenosti, te Isus slikom da “ljevica ne zna što nam radi desnica” zahtijeva da budemo svjesni svoje nesavršenosti te da sve više rastemo u milosrđu prema drugima, da svoja dobra djela sve više činimo iz nesebičnosti, iz ljubavi prema Bogu i braći ljudima.

Tako je i s molitvom. Isus se stalno povlačio u osamu, ondje molio. Evanđelja nas ne izvještavaju kako je on to činio i koji je bio sadržaj tih molitava. Javne molitve prema evanđelju su Isusovi pogledi u nebo, nekolicina zahvala Ocu, molitva za jedinstvo učenika, te molitva na Maslinskoj gori prije muke i Isusovi molitveni vapaji s križa. O njegovim dugim ili kraćim molitvenim povlačenjima ništa posebno ne znamo. Evanđelisti ne izvještavaju ni o tome da je Isus molio na trgovima, u sinagogama, niti da je ljude pitao koliko, kojem svecu i kako se uopće mole. Tražio je da mole stalno a jedinu molitvu koju je naučio svoje učenike jest Očenaš.

Kao i za djela milosrđa (milostinju) Isus traži od svojih učenika da se povlače na molitvu, da molitvu čine u skrovitosti, da nađu svoju “svetinju nad svetinjama” u svom svakodnevlju, da svoje molitve ne čine da ih drugi vide i hvale s njihove pobožnosti, da svoj odnos s Bogom ne izlažu na estradu i ne bacaju pred znatiželjnu i senzacionalističku publiku. Ako je molitva najintimniji izraz ljubavi prema Bogu, onda Bog zacijelo ne želi da se ljubav prema njemu profanizira, da se stadionski izvikuje u galami i buci. Ljubav je skrovita. Molitva u ljubavi traži intimnost i diskreciju. Tako i Bog dolazi ljudima – tiho, u nečujnom lahoru, u samoći, u pustinji…

I na trećem području – području posta, kojega vežemo uz odricanje i pokoru, Isus opet traži da se to čini neprimjetno od ljudi, i to umivena lica, u čisto odjeveni i u radosti. Naravno, ne možemo se sakriti od ljudi, od svojih bližnjih, jer tko s nama živi primijetit će naše postove i pokore. Isus ne govori o tome kako je osnovni cilj da se sakrijemo od ljudi, nego da svoja djela ne činimo samo s namjerom da budemo viđeni od ljudi, nego da to činimo pred svetim Bogom.

Ne možemo ne primijetiti kako se u našem svijetu mnogo toga čini samo zbog vanjskoga pokazivanja. Tomu su najviše podložni ljudi koji djeluju u javnosti, posebno političari i učitelji, novinari, a najviše svećenici. Mnogi ljudi su postali karikature izvanjskosti, iseljeni iz svoje nutrine, utekli ispred Božjega lica – sva im je egzistencija namještena.

Ljudska namještenost je najčešće dvostruka. Ima ona koja je sva pompozna i teatralna, nasmijana i tobože poletna lakoća života, ona koja se na sve smije tako da ne primjećuje koliko u tom osmijehu ima sebična podsmjeha, sebepokazivanja kao i prezira svijeta, ljudi i ljudskih problema. Ta se namještenost bolno raskrinkava ako samo netko imalo dovede u pitanje tu “nacerenu” osobu. Tada se naime pokaže sva gorčina i praznina njezine nutrine.

Druga vrsta namještenosti, a o njoj Isus posebno govori u današnjem evanđelju, jest namještena ozbiljnost života i vjere. Izobličavanja lica zbog vjerskih vježbi, namrštenost kojom se pred drugima hoće pokazati da je netko tako zauzet u svom velikom poslu ili nezamjenjivoj misiji spašavanja svijeta koju drugi ne primjećuju a trebali bi joj se diviti, teška je bolest suvremenih kršćana. Smrknuti, preozbiljni, izopačeni izraz lica u vjeri vođen je tobožnjim velikim ideja i načelima, ali nerijetko se – ako posrijedi nije bolest – skriva licemjernost. Kako god ima propovjednika evanđelja koji svojim bezizražajnim licem ili uvijek istom lažnooptimističkom pozom, istim ispražnjenim riječima bagateliziraju Isusovu poruku, tako ima i onih propovjednika i kršćana koji licem namještene brige za vjeru (češće naciju), licem izobličenim lažnim pokorama i postovima, od Isusove poruke čine ubilačko oruđe krhkih i u vjeri labilnih ljudi.

Ima vjernika, duhovnika i svećenika koji izobličenih lica religijskim patosom uništavaju pravdu među ljudima jer misle da u svojim glavama nose sve znanje, čak Božje namisli i Božjom voljom raspolažu kako im se prohtije. Toliko su smrtno ozbiljni, toliko namješteno namršteni da im nitko ne može pomoći osim opet samo Bog. Najgore ljudsko izobličinje je ono koje dolazi od maske vjere, od opsjednuća demonom iskrivljene slike Boga (danas su to demon politike, demon nacionalizma, demon religijske isključivosti, demon bogatstva, demon dokazivanja, demon mesijanstva…). Suvremeni religijski fundamentalisti i teroristi ili imaju namješteno nasmijana ili namješteno namrštena lica.

Isus ne nudi recept nego put za postajanje vjernikom u dobrim djelima, u molitvi i pokori. Neka nam korizma bude poticaj za obraćenje na taj Isusov put. Naš nas Otac čeka u tajnosti i skrovitosti. On već sve vidi što mi činimo. On nam preko Isusa i njegova evanđelja skida maske, odgoni demone i vraća radost postojanja.

Fra Ivan Šarčević