Bogojavljenje

Crkva otvorenih vrata

Bogojavljenje

Mt 2,1-12

Svetkovina Bogojavljenja starija je od svetkovine Božića. Njezina osnovna poruka glasi: Bog se u Isusu objavljuje svim ljudima, svemu svijetu. Zato, nasuprot crkvenoj tjeskobi, strahu i ugroženosti koji često vladaju među vjernicima, vrijedi vratiti se toj osloboditeljskoj univerzalnosti kršćanske poruke na čijoj podlozi počiva i o čemu govori odlomak Matejeva evanđelja o pohodu trojice mudraca/kraljeva djetetu u Betlehem. Potrebno je doista uvidjeti da danas u krizi nije poruka evanđelja nego prenositelji te poruke, preusko ekleziološki kodirana Božja poruka ljubavi prema svim ljudima (Metz), slično onako kako su je tjeskobni i ustrašeni shvatili Herod i njegovi dvorski svećenici i teolozi. Bog je – ako bismo poruku današnjeg Matejeva evanđelja prerekli Rahnerovim riječima – tema svih ljudi ili uopće nije nikakva tema. Bog nije vlasništvo Crkve, nekih izabranih, nego je egzistencijalno i općeljudsko pitanje.

Pieter Bruegel St., Poklonstvo mudraca

Matej Evanđelist smješta Isusovo rođenje u povijesni kontekst židovske tradicije. U njemu treba sagledati i ovaj izvještaj o poklonstvu mudraca. Piše između ostaloga da je Josip iz roda Davidova, da mora u Betlehem u vrijeme Heroda kralja. A zatim Matej naglašava da se u Isusu Bog ne objavljuje samo “izabranom narodu” nego svemu svijetu. Isus nije samo izdanak Davidov nego i Abrahamov, izdanak oca vjere, oca svih vjernika u jednoga Boga, rekli bismo danas, oca i židova i kršćana i muslimana. I još više: mudraci/kraljevi koji dolaze iskazati poštovanje novorođenom kralju, predstavnici su ljudskih rasa, dakle, Bog se očituje u Isusu ljudima svega svijeta. No, tu su poruku kršćani i crkvene institucije toliko puta izdali kroz povijest, posvojili i ograničili, i od te poruke učinili sektašku ili militantnu poruku.

Na svetkovinu Bogojavljenja, na svetkovinu Božje širine i univerzalnosti ponude spasenja, vrijedi usporediti našu situaciju s Matejevom. Osvrnimo se kratko na Evanđelista Mateja. On piše judeokršćanskoj zajednici, dakle kršćanima koji su Židovi i odlučili su nasljedovati Isusa. U širenju Isusove poruke o Božjem kraljevstvu već prva generacija Isusovih učenika, prva Crkva (Matej jedini od evanđelista Isusovu zajednicu naziva Crkva) nailazi na problem i to s onima koji nisu Židovi i židovske vjere a hoće slijediti Isusa. Kršćani imaju veliku muku mora li se biti Židovom da bi se bilo kršćaninom. Matej je u tome jasan i izričit, od početka svoga evanđelja, od govora o Abrahamu, od navođenja poimenično žena koje u istoj lozi prethode Isusu a nisu bile Židovke: Tamara, Ruta, Bet Šeba (znamo da se u Židova identitet vodi po majci!), od mudraca s Istoka pa sve do kraja evanđelja kada u “malom otkrivenju” (na posljednjem sudu) pod autoritet konkretnoga čovjeka u potrebi (bez govora o naciji i vjeri) postavlja sve ljude, čitavo čovječanstvo, izjednačava Isusa s potrebitim bez obzira na ljudske podjele. Matej, dakle, “izvlači” poruku Božjeg sveopćega plana spasenja u Isusu Kristu izvan uskoće nacionalnoga i religijskoga. Time, naravno, nijednoga trenutka ne niječe Isusovo židovstvo, davidovsko porijeklo, njegovu usidrenost u povijest, vjeru i tradiciju izraelskoga naroda.

Koliko uskoće ima u prisvajanju Božje poruke, očito je to i u ponašanju Heroda i njegovih religijskih savjetnika. Naime, kada mudraci – piše Matej – koji slijede zvijezdu i astrološke promjene na nebu dolaze u Jeruzalem, u političko i religijsko središte da se raspitaju o novorođenom djetetu/kralju, susreću usplahirena Heroda, Heroda koji nije – da se ne zaboravi – bio Židov, ali se radi vlasti udvarao Židovima i izgradio im veličanstveni Hram. Ovaj se despot u biti ne bavi vjerom, nego doušništvom, njemu je stalo do vlasti i koristi vjeru ili joj šteti ako ga nešto vjersko ugrožava, ako netko od vjernika radi nešto što bi naštetilo postojećem stanju. Zato na dolazak mudraca odmah saziva odane glavare svećeničke i pismoznance da se s njima posavjetuje. A ovi umni i mudri, stvar znaju, oni znaju da se – kako to Matej inače stalno u evanđelju i naglašava – sve događa po Pismima, pa se Mesija po Pismima treba roditi u Betlehemu, Davidovu gradu. I oni Herodu iznose ispravno znanje, ali znanje koje ne uvjetuje nikakvu promjenu njihove vjerske prakse. Poput onoga kojemu služe, kralju Herodu i politici, oni čuvaju svoju poziciju. Ostaju nepomični u sjeni zemaljske sile i snage vlastodršca, u samodovoljnosti svoga znanja i sigurnosti svoje unosne zarade.

Pieter Bruegel Ml., Poklonstva mudraca

Mudraci/kraljevi, saslušavši sve, i Heroda i svećenike, i političare i dvorske teologe, ne ostaju na pola puta. Ustaju, odlaze iz Jeruzalema, iz središta, slijede svoju, Kristovu zvijezdu, nastavljaju put do Betlehema, do Isusa. Svojim poklonstvom i darovima iskazuju mu poštovanje. I nakon toga, iako su bili zamoljeni da se na povratku vrate Herodu na obavijesni (informativni) razgovor, oni se drugim putem vraćaju u svoju zemlju. Oni, naglašava Matej, više slijede svoj san nego Herodovu veličinu. Bilo bi zacijelo uzaludno uvjeravati nepromjenjive duhovne starosjedioce u novost Božje poruke. Herod i svećenici bi se osjetili još više ugroženima a mudraci bi mogli vjerojatno hrđavo proći, jer su više počasti iskazali malenome djetetu nego moćnicima.

Poruka svetkovine Bogojavljenja treba aktualizirati i u naše vrijeme. Previše smo naučili govoriti samo isto i samo jednim te istim ljudima. Nismo ni svjesni koliko živimo u svakom pogledu izolirani, i duhovno izolirani od mnogih ljudi, iako Duh Božji ne poznaje granice; koliko smo samo nacionalno i crkveno kodirali svoj govor o Bogu i Isusu Kristu i time zatvorili put mnogim suvremenim tražiteljima Boga. Crkva i crkveni ljudi i mnogi današnji tzv. obični vjernici tjeskobno žive kao da će im netko ukrasti Boga i Krista pa ga čuvaju za sebe i “serviraju” samo svojima. Žive u strahu kao da evanđelje nije oslobađajuća poruka svim ljudima ili da će se kršćanstvo rasuti i raspasti ako se bude po njemu živjelo usred svijeta i usred raznih i različitih ljudi. Nikako da se uvidi da veću nesreću kršćanstvu donose nevjerodostojni i uskogrudni kršćani, licemjerni “kršćanski” političari i podanički svećenici nego svi kritičari i mrzitelji kršćanstva.

Poput Heroda i njegovih “uslužnih” znalaca mnogi u Crkvi samo govore drugima a oglušili su se na riječi drugih. Ne slušaju što to drugi ljudi, što to mudraci traže i govore o sebi, o svojim životima, što to govore Crkvi i ljudima koji je vode; mnogi ne dopuštaju ni čuti koja im pitanja postavljaju ljudi na proputovanju, na putu traženja i hoda prema svojoj Zvijezdi. U Crkvi se često ne čuju nijemi vapaji obespravljenih i izrazi očaja ljudi u teškim socijalnim nepravdama. Mnoge se ljude tako olako isključuje kao neprijatelje Crkve pa čak i Boga, smatra ih se ljudima bez razuma, bez dobre volje, neprijateljima Crkve.

Matejevi mudraci/kraljevi došli su k Isusu, poklonili se i donijeli mu darove. Mnogi se u Crkvi preuzetno izjednačavaju s Isusom a Crkvu s njegovom štalicom očekujući samo da im se svi klanjaju, da se samo njima dolazi i njih obdaruje. Oni se nikamo i nikome ne upućuju. Oni samo strepe za svoje ugodne pozicije. Mudraci su, piše Matej, došli izdaleka i vratili se opet u svoju zemlju. Ne znamo jesu li postali kršćanima. Izrazili su poštovanje novorođenome kralju židovskom, počastili su posve drukčijeg od sebe.

U ovom bogojavljenskom događaju kršćanima se nudi model odnosa, dijaloga i suživota različitih nacija i vjera. Evanđelje nadilazi nacionalno i usko konfesionalno. Kršćanstvo živi na univerzalnoj poruci o nenasilnoj i radosnoj Božjoj ponudi spasenja svim ljudima u osobi Isusa Krista. Crkva je katolička (opća) ne zato što je hrvatska ili srpska ili njemačka nego upravo jer nije tako uska, jer je Kristova Crkva svega svijeta i svih ljudi, “Crkva otvorenih vrata” (Papa Franjo), Crkva svih rasa i jezika, Crkva – od obitelji, župske zajednice, biskupije, redovničke zajednice – u kojoj se ljudi/stranci osjećaju prihvaćeni kao ljubljena Božja djeca.

Fra Ivan Šarčević