Bog se odaziva na ime Isus

Bog se odaziva na ime Isus

II. nedjelja po Božiću

Iv 1,1-18

U Novom zavjetu prisutna su dva izvještaja kako Bog dolazi među ljude i postaje čovjekom. Jedan je onaj kojeg donose evanđelisti Matej i Luka: Bog ulazi u povijest u konkretnoj nazaretskoj obitelji Marije i Josipa, rađa se iz Davidova potomstva kao dijete u Betlehemu. Drugi je govor Ivana Evanđelista o utjelovljenju Riječi kako smo čuli u današnjem evanđelju. Ta Riječ je od iskona, njome Bog stvara svijet i čovjeka, ta vječna Riječ je Bog sam. Ona se u jednom trenutku ovremenjuje, nastanjuje se među ljudima, postaje živa povijesna osoba – Isus. Ivan slijedi hebrejsku povijest Božje objave koja govori kako Bog na razne načine “govori” ljudima od postanka svijeta do Ivana Preteče, da bi konačno njegova Riječ postala živi čovjek – Isus iz Nazareta.

Ivan Evanđelist tu Riječ poistovjećuje sa Životom i Svjetlom. Riječ je život, Riječ je svjetlo koje nikakva tama ne može pokriti. Slike koje Ivan koristi temeljne su slike ljudskoga postojanja: Riječ stvara život, riječ osvjetljava tamu našega svijeta. Isus Krist je Riječ, Život i Svjetlo ljudima – tako u najkraćem ovaj evanđelist razumijeva i opisuje Isusa Krista.

Ako s ove zacijelo uzvišene Ivanove razine prijeđemo na naš život, onda ne možemo uzmaknuti zahtjevu preispitivanja naših riječi u svjetlu Riječi, u svjetlu Isusovih riječi. A znamo da su naše riječi često nedomišljene, da se čitava života trebamo učiti govoriti, biti budni nad svojim riječima, paziti kako ih upotrebljavamo. Jer naše riječi znaju biti nejasne, zapetljane, lažljive, ulomljene, teške, dosadne, cinične, ubojite…

Ima svakako riječi koje stvaraju novi život, koje donose utjehu; ima riječi koje pružaju novu priliku, koje otvaraju nove obzore smisla. Ima ljudi koji su vjerni zadanoj riječi, riječi koje su dane u odanoj i postojanoj ljubavi. Dosljedno teologiji ivanovskih novozavjetnih spisa ljubav, spoznaja i riječ su neodvojivo povezane. Onaj koji ljubi, piše Ivan, u stanju je spoznati ljubljenoga i u stanju je izreći ljubav. Ljubav je sposobna govoriti (amor capax verbi). Pritom je jasno da nikada ne možemo dokraja ljubiti pa stoga i naše riječi ostaju nepotpune. Možda je u tome i važnost naše ljubavi i našega izricanja, naime, da svojom ljubavlju i govorom upravo svjedočimo neizmjernu veličinu Božje ljubavi i nedorečenost naših riječi. Tako uostalom i Ivan Evanđelist, teolog Ljubavi i Riječi završava svoje evanđelje priznanjem da iako je “njegovo svjedočanstvo istinito”, njegova knjiga (evanđelje) koju je sastavio ni u blizu nije mogla obuhvatiti sve ono što je Isus govorio i činio, sve ono što znači utjelovljena Riječ.

Još smo u božićnom vremenu, još slavimo neizrecivo otajstvo Božjeg utjelovljenja. Sve ono što se događa oko betlehemskoga djeteta i oko Riječi tijelom postale jest radi čovjeka, radi nas ljudi i radi našega spasenja. Isus je došao, tu je među nama, nama današnjima, u našem prostoru i našem vremenu. Božja Riječ govori, daje život, svijetli nad našim stazama i koracima. Ako bismo iz tajne Božića htjeli još jednom sažeti njezine poruke kakav je Bog koji nam dolazi, mogli bismo kazati sljedeće: Bog se dopušta naći, Bog se odaziva na naš poziv, Boga se može čuti i Bog se da ljubiti.

Nasuprot ili usporedno s našim ljudskim traženjima od postanka svijeta da se dovinemo tajni Boga, da prodremo kroz nebesa, da razriješimo zagonetku božanskog otajstva i susretnemo Boga, rođenjem Isusa Krista Bog sam prilazi nama ljudima, dopušta se naći u sasvim običnom djetetu, u običnom čovjeku, u običnoj obitelji. Od Božića susret s Bogom iznenađuje svojom običnošću i marginalnošću do mjere da ga se previdi, ignorira ili prezre. I mnogim nemirnim srcima današnjih ljudi koji se pitaju gdje naći Boga, kamo krenuti da se s njim napokon susretnemo, Bog se nudi u svakodnevnici, u običnosti naših dana i dužnosti, u našim bližnjima i njihovim naviknutim licima do dosade, u njihovim veseljima ali i zlostima.

U dugim ljudskim nastojanjima kroz čitavu povijest kako da se pozove Boga, kako da se za njega nađe najprikladnije ime, utjelovljenjem Emanuela ljudima se dariva spasonosno ime – ime Isus koje i znači Bog spašava. Bog se odaziva preko tog ljudskoga imena; preko njega uspostavlja odnos s ljudima. Bog ozdravlja i uslišava po tom imenu. Štoviše, Božjim utjelovljenjem lice Isusovo i ime Isusovo susrećemo u licima i imenima ljudi. Sam Isus govori da se njega zove kada se zove siromašne, gladne, gole, bose, ugrožene. On se odaziva u njihovim društveno beznačajnim imenima. Bog se odaziva na ime Isus.

Od postanka svijeta ljudi prepoznavaju Božji govor, otkrivaju njegove tragove u prirodi,  kušaju prisutnost njegove stvaralačke riječi u svemiru, od zvijezda do ljudskoga mozga, od travke, malenoga mrava do očiju ljubljene osobe, od tišine noći do mrkline groba, čuju ga u mehanizmima ljudske tehnike, osluškuju ga u uzvišenim tonovima muzike. Međutim, od Božjeg utjelovljenja Bog se može čuti u jednostavnim riječima slobode Isusa iz Nazareta, u njegovu evanđelju, u svjedočanstvima njegovih nasljedovatelja. Boga možemo čuti u ljudskim riječima, jer je Riječju sazdano sve, jer je Božja Riječ svjetlo i život, jer je Riječ uzela ljudska usta, ljudske riječi i glas. Boga se može čuti, potrebno je otvoriti uši, on nam govori u Isusu i njegovoj braći i sestrama.

U konačnici sažetu poruku Božića mogli bismo izraziti i ovako: Bog izlazi iz svoje nepristupačnosti, prilazi ljudima, objavljuje se u Isusu iz Nazareta, očituje se u čovjeku. Bog se da susresti. Bog se daje ljubiti. Nudi se kao živa osoba. Ljubav je njegova bit i jedina sposobnost. Bog ne dolazi na svijet da sudi svijetu i čovjeku, ne dolazi da omeđi svoj teritorij, da uspostavi strukture vladanja, uvede religijske propise, nego da uspostavi vezu ljubavi čovjeka s Bogom i ljudi međusobno. Bog se dopušta ljubiti kako bi ljudi povjerovali da je čovjekovo najveće dostojanstvo biti ljubljen od Boga i biti sposoban ljubiti Boga i ljude. Poruka Božića tako postaje osloboditeljska poruka koja rađa radošću postojanja i zahvalnošću za utjelovljenu, uosobljenu Božju ljubav u Isusu Kristu.

Fra Ivan Šarčević