Marija Bogorodica – Nova Godina

Od blagoslova do bogoslužja

MARIJA BOGORODICA / NOVA GODINA

Br 6,22-27; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21

Stariji za jedan dan, stigli smo u novu godinu. I kao sve što započinjemo tako i novu kalendarsku godinu započinjemo s Bogom, sa svojim bližnjima i u zajednici vjernika. Na stol Gospodina Isusa, s oltarskim prinosima, polažemo svoje nade i molitve, polažemo svoje vrijeme koje ne možemo sagledati, prinosimo mu svoje naume, svoje dileme, svoj posao, svoje čežnje, svoje odnose, svoju zajednicu, užu i širu, svoju zemlju i njezine ljude, prikazujemo sami sebe.

Današnja nas misna čitanja na dan Marije Bogorodice upućuju da i mi u svome životu poput Marije pohranjujemo događaje, Božju riječ koju slušamo, da o njoj razmišljamo te da se Božja riječ utjelovi u našoj svakodnevnici, da i mi budemo slika Kristova među ljudima. Današnja misna čitanja mogu nam dakle biti jedna vrst programa za čitavu godinu. Riječ je o sljedećim porukama: dijeliti blagoslov, djetinji odnos s Bogom, radost naviještanja u poslu, osobna molitvena meditacija i zajedničko bogoslužje.

1. Dijeliti blagoslov drugima. U prvom čitanju slušamo kako Bog preko Mojsija poručuje Aronu da blagoslivlja ljude. Božji blagoslov dolazi preko ljudi, preko svećenika Arona, ali i preko ljudi uopće. Vrlo je bogat sadržajem ovaj blagoslov, za razliku od nekih naših koji su površni, više samoveličanje kao da smo mi posjednici Boga, a nekada graniče i s magijskim umišljajima kao da raspolažemo po volji otajstvima i Svetim.

Sadržaj ovoga blagoslova je najprije molitva da Boga “čuva” čovjeka. Zazivanje Božjega blagoslova, Gospodinova imena na ljude, znači molitvu da ta osoba uđe u Božju blizinu, pratnju, da postane Božje vlasništvo; da izdrži kušnje grijeha i zakazivanja u ljudskosti, da ga Bog nosi kroz patnje i nevolje. Zatim se blagoslovom moli da Bog čovjeka obasja svojim licem, dakle da ta osoba osjeća Božju prisutnost i milost, da ne padne u kušnju sumnje u Božju blizinu i milosrđe, da iz blizine Božjega lica i njegovo lice odsjeva vedrinom i radošću i on postane blagoslov bližnjima. I moli se u blagoslovu da Bog pogleda čovjeka i mir svoj mu podari. Važno bi bilo kroz čitavu godinu “izlijevati” ovaj Božji blagoslov na bližnje, na sve ljude. I ne toliko javno, da nas ljudi vide i pohvale, nego upravo tiho, skromno i iskreno.

2. Djeca Boga Oca. Pavao piše Galaćanima kako dolaskom Boga na zemlju, rađanjem Božjega Sina od žene, Božjim postajanjem čovjekom nastaje posve novi odnos između Boga i ljudi. Pavao ustvari teološki tumači ono što mu je posredovano o Isusu iz Nazareta: o njegovom oslobađanju ljudi od razumijevanja Zakona, Zakona kao posrednika između Boga i ljudi. Pavlu je povrh svega posredovan nečuveni odnos Isusa s Bogom. Isus Boga naziva Ocem, štoviše Abba – tata. Bilo je skandalozno za ono vrijeme. I za nas današnje, uznapredovale u svemu, nepojmljiv je taj djetinji odnos prema Bogu. Ta tko bi još molio Boga riječima Tata moj, i tko bi se od nas tako djetinje (ne djetinjasto), sinovski i kćerinski mogao izručiti Ocu, tko bi mu mogao “tepati” ljubav. Ima u nama začudnoga nagnuća i bijega od slobode djeteta Božjega pa volimo hijerarhizirane strukture, odnose gospodar-sluga, tražimo zapovijedi i propise, pribjegavamo skrivanjima i smicalicama i u odnosu s Bogom, iako u dnu sebe znamo svoju djetinju dušu, svoju najdublju želju za Očevom utjehom i zagrljajem, za zaštitom i sigurnošću. Nasljedujući Isusa, vrijedi nam u novoj godini promijeniti odnos s Bogom Ocem, i s ljudima, stalno imajući na umu da su svi ljudi Božja ljubljena djeca.

3. Radost naviještanja blage vijesti na poslu. Pastiri koji su stigli k betlehemskoj štalici obradovali su se viđenim. No, nisu ostali radovati se ondje, nego su se vratili svojim stadima, svojem redovnom poslu – izmijenjeni. Slavili su Boga viđenim. Susret s Bogom u djetetu, u čovjeku, u Isusu iz Nazareta ne može ostati nezapažen i neposvjedočen. Svoje iskustvo Božjega pohoda pastiri prenose kao radosnu, blagu vijest za sve ljude. Radost je potpuna ako se ne zatvara u sebično samouživanje, nego se dijeli s drugima.

Uz to, pastiri su iskušali Božji milosni pohod u neznatnosti, u malenosti, u oskudnosti i neprimjerenosti. Pastiri svjedoče iz svoga vlastitoga iskustva da Bog ima posebno oko za sve one koji nisu primljeni, koji nisu ugošćeni, čiji poslovi (kao pastirski!) nisu cijenjeni, koji za ovaj svijet nisu ugledni ni lijepi, koji su na periferijama događanja.

I ova novogodišnja poruka može nam biti smjernica da svoje buduće vrijeme provodimo u redovitom poslu, da strpljivo i pošteno stječemo svoj kruh te da u svojim poslovima i svakodnevnim dužnostima širimo radost Božjega pohoda polazeći od rubnih i odgurnutih, etnički, religiozno i socijalno obespravljenih. Ova poruka pastirske blagovijesti traži od nas manje smrknutoga lica a više vedrine i poleta zbog veličine Božje milosti i njegove zauzetosti za djecu, za sve vrste malenih i neznatnih u našim obiteljima i društvu.

4. Osobno molitveno razmišljanje. Evanđelja izvještavaju o Marijinoj otvorenosti Božjem pohodu, njezinoj zbunjenosti, ali i strpljivom razmišljanju o svemu što se oko nje događa, kao i o tome što će to biti od njezina djeteta. Osobna meditacija nužna je naročito u svim važnijim događajima našega života. Marija je razmišljala i na anđelov pozdrav, na Božji naum s njom, razmišljala je i o pohodu pastira, nad Zaharijinim riječima, i tako će joj biti čitava života.

I mi smo pozvani da u nastupajućem vremenu mirno sa svojim Bogom hodimo u unutarnjem razmišljanju, da pohranjujemo događaje i prebiremo o njima u sebi, da nas događaji ne prestignu, da situacije ne upravljaju nama a da nismo ni svjesni. Bog i nas pohađa, dariva nam i radosne i teške trenutke. Na nama je da iz događaja koji nas nadilaze – uvijek oslonjeni na Božje obećanje da će kao što je i Mariji kazao biti s nama – nastojimo ostati vjerni svome poslanju, neznatnom suženju Bogu i njegovoj Riječi; Riječi koja se želi utjeloviti u naš život, da u svakoj prilici imamo trajni kontakt s Bogom.

5. Život u zajednici i zajedničko bogoslužje. Sve što govore današnja tri biblijska čitanja događa se u zajednici. Mojsije govori Aronu da blagoslov dijeli ljudima. Pavao piše Galaćanima. Pastiri šire radost dalje. Ništa ne ostaje rezervirano pojedincu niti uskoj zajednici. Marija i Josip se drže propisa svoje vjerničke zajednice. Nakon osam dana slijedi obrezanje i davanje imena Isus (Bog spašava). I Isus će se čitavoga svoga života kretati i djelovati u zajednici (od sinagoge, trgova i ulica, do Jeruzalemskoga hrama). Vrijeme koje je pred nama potrebno je ispuniti radeći u zajednici, radujući se u njoj, zajednički slaveći Boga u obiteljskoj molitvi i nedjeljnom bogoslužju.

Nova godina je pred nama. Vrijeme je pred nama. Sve je za nas u neizvjesnosti i u Božjim otajstvenim naumima. Kvaliteta vremena se ne mjeri njegovom količinom nego koliko, zahvaćeni Božjom riječi, tu Božju riječ ostvarimo u našoj svakodnevnici.

Fra Ivan Šarčević