Sveti Ivan Apostol i Evanđelist

Vjerni učenik i postojani svjedok

Sveti Ivan Apostol i Evanđelist

Kršćanska predaja u jednoj osobi povezuje najmanje dvije osobe – Ivana Apostola i Ivana Evanđelista i pisca Ivanovi poslanica i Otkrivenja. Riječ je o ribaru iz Betsaide koji je zajedno sa svojim bratom Andrijom, kao mlađi Zebedejev sin (i majke Salome), ostavio svoga oca i ribarski posao te krenuo za Rabijem/Učiteljem iz Nazareta. Ivan je uvijek u najbližem krugu Isusovih učenika, uz Petra, Andriju i Jakova, posebno na Taboru – brdu preobraženja, na Maslinskoj gori – u Isusovim trenucima pred smrt. Njega se smatra Isusovim “ljubljenim učenikom”. Vjerojatno je on onaj koji se naslonio na Isusove grudi na Posljednjoj večeri.

Čini se da je bio slično bratu Jakovu, energičan i oštra temperamenta, jer ih se naziva sinovima groma, pa je zajedno s bratom bio ukoren od Isusa kad su htjeli sažeći negostoljubivo samarijsko selo i njegove stanovnike. Ivan je najvjerojatnije i onaj koji je zajedno sa ženama pokazao hrabrost da prati svog Učitelja po sudnicama i dvorima, od velikog svećenika do Pilata, a zatim na putu križa. Njemu je Isus s križa darovao majka a on je darovan majci kao sin, u čemu se ogleda rađanje Kristove učeničke zajednice, Crkve. Ivan je onaj koji je brže trčao od Petra na prazan grob a nije prvi ušao u njega. Kod čudesnoga ulova riba poslije uskrsnuća, Ivan je onaj koji prvi prepoznaje Gospodina Isusa. Zajedno s Petrom ozdravlja uzetoga pred hramskim vratima i hrabro s njime svjedoči vjeru u uskrsnuće Raspetoga pred Vijećem glavara i svećenika.

Ivan se ubraja u stupove Crkve, jeruzalemske, zajedno s Petrom i Jakovom. Bio je sudionik apostolskoga koncila oko 50. godine u Jeruzalemu kada su Isusovi učenici kroz bratsku raspravu odlučivali što s onima koji nisu Židovi, nego “pogani” a hoće biti Kristovi učenici. Tradicija govori da je Ivan otišao u Efez s Marijom, Majkom Isusovom, i da je ondje osnovana zajednica kršćana u kojoj je posebnu ulogu imala Marija Magdalena. Tradicija također govori da je poput Petra i Pavla bio odveden u Rim, za vrijeme cara Domicijana, da bude ubijen, ali čudesno biva spašen od mučeništva te da je osuđen na rad u rudnicima na otoku Patmosu gdje je napisao Otkrivenje. Po nekim informacijama najmlađi Isusov učenik umro je na Patmosu a po drugim vratio se u Efez i ondje kao jedini od Isusovih apostola umro prirodnom smrću.

Ivanovo evanđelje, nastalo oko 100. godine poslije Isusova rođenja, napisano je za kršćane koji svi nisu bili Židovi. U uzvišenom teološkom stilu (simbol orao) ističe Isusovo mesijansko i božansko podrijetlo. Naglašava, osobito u svojim poslanicama, ljubav i stalno inzistira na najkraćoj i najsažetijoj “definiciji” Boga: Bog je ljubav. Ivanovo Otkrivenje je složena knjiga apokaliptičkoga tona, koja opisuje teško vrijeme progona prvih kršćana i prvih kršćanskih zajednica, stalno naglašava pobjedu vjere u Isusa Krista nad svim protivnim silama.

Još više od poznavanja Ivanove biografije, važno je čitanje njegova evanđelja i drugih njegovih spisa. Nakon spomendana Stjepana Prvomučenika važno je u Ivanu Apostolu i Evanđelistu također otkrivati uzornoga svjedoka za nasljedovanje Isusa Krista. Ivan je u Kristovoj Crkvi zaštitnik teologa, onih koji svoju vjeru svjedoče čestitošću uma i mišljenja. Ivan je zaštitnik svih onih koji se na bilo koji način bave knjigom (izdavači, knjižari, novinari) ili svojim pisanjem i slikanjem svjedoče neizmjernu Božju ljubav koja se utjelovila u Isusu iz Nazareta. Ivan, ljubljeni Isusov učenik, zaštitnik je prijateljstva, uzor vjernosti iako nije podnio mučeništvo.

Možda za ovu priliku – prepuštajući Bogu posljednji sud – valja razumjeti da u učeničkoj zajednici Ivan stoji na suprotnoj strani od Isusova nesretnoga učenika Jude. Ivan živi od vjernosti, iskrenosti i ljubavi, Juda se kvari vlašću i novcem, postaje prijetvoran, lažljivac i varalica. Svatko od nas može biti i Ivan i Juda. Jedna priča vraća nas u naše živote, na misao da smo svi mi u nekom svome periodu života bili Ivani, ali da se možemo izobličiti, pokvariti, pretvoriti čak u izdajnike prijatelja i učitelja. Priča se, naime, da je veliki slikar Leonardo da Vinci za svoje najpoznatije djelo Posljednju večeru (Milano, 1495-98) tražio za potretiranje apostola žive ljude, dakle svoje suvremenike. I sve je relativno lagano našao, ali dugo vremena je tražio model za Judu. Nakon godina potrage ipak je u jednoj krčmi našao nekog čovjeka koji mu se učinio prikladnim za Judu. Na upit bi li mu mogao biti modelom za sliku koji slika, upitani je odgovorio: Već sam ti pozirao za Ivana.

Fra Ivan Šarčević