Tajna biti čovjekom
Božićna ponoćka
Lk 2,1-14
U svemu je položena tajna, u stvarima, u ljudima, u događajima. Što je nešto veće, izvrsnije, bolje, to djeluje jednostavnije, uobičajnije. Što je netko bliže Bogu, to je više na zemlji i ljudskiji. Što je neka tajna uzvišenija, to ona ima redovitiji, ljudskiji put. Tajna Božića, tajna Božjeg utjelovljenja, rekli bismo, događa se krajnje redovito. Evanđelist Luka piše kako se dogodilo Isusovo rođenje: u kontekstu popisa stanovništva za vrijeme cezara Augusta, u Betlehemu, gdje se, prema podjeli izraelskih plemena, na administrativnom popisu vodio Judejac i drvodjelja Josip. Isusa je Marija rodila u nekoj skrajnutosti, jer je od mnoštva pridošlica sve bilo puno, i svratište na koje su oni zakucali. Isus se rađa – oslobodimo se naših nadomjestaka i svakovrsnih ukrašavanja – u krajnjoj običnosti.
A onda Evanđelist Luka – iz iskustva čitava Isusova života – Isusovo rođenje oblači u ruho čudesnosti, u istinu vjere da je i pri Isusovu rođenju Bog bio na djelu. Hoće svojoj zajednici i onima koji budu čitali njegovoj izvještaj pripomoći da prihvate kako to opet nije obično rođenje. Hoće ponuditi ključ razumijevanja. Zato uvodi anđela, Božjeg glasnika, koji dolazi kome drugome nego običnim pastirima da im priopći tu vijest – blagovijest: da im se u Davidovu gradu Betlehemu rodio Spasitelj. Objavljuje poruku onima koji su pod otvorenim nebom, otvoreni za Božji čudesni zahvat. Pastiri su zatečeni, plaše se. Luka nastavlja kako ih anđeo hrabri da krenu vidjeti Spasitelja i o njemu jednostavno kaže da će ga naći nikako drukčije nego opet kao obično dijete povijeno u jasle. I Luka još pojačava jedinstvenost Isusova rođenja time što se anđelu glasniku pridružuju stanovnici neba koji kliču: Slavu Bogu na visini te zazivaju mir na ljude, Božje miljenike na zemlji.
Da ponovimo: Isusovo rođenje Evanđelist smješta u točno određeno vrijeme i mjesto, ali mu daje vjerničko značenje, teološko značenje. Ne rađa se bilo tko, nego Spasitelj ljudi. To je nečuvena radosna, blaga i spasenjska vijest. Temeljna poruka ovoga rođenja, temeljna poruka Božića glasi da Bog postaje čovjekom. Na nju Isusovi učenici, a time i Luka, Pavlov učenik dolazi nakon relativno dugoga iskustva da je u Isusovom životu Bog na djelu i to tako da se ta istina može prihvatiti vjerom, tako, dakle, da se u Galilejcu koji je propovijedao Božje kraljevstvo, u njegovom čovještvu, u cjelini njegova života, posebno nakon uskrsnuća, očima vjere i neproračunatom ljubavlju, spoznaje Božje očitovanje. Odatle Luka, odatle Isusovi učenici i svjedoci prije Luke zaključuju da i Isusovo rođenje nije ništa drugo nego očima vjere ponuđena blagovijest da se u Marijinom djetetu rađa Spasitelj.
Ovo je važno kazati da se ne izgubimo u izvanjskom, da se s Lukom Evanđelistom uputimo od običnoga k Onomu koji se objavljuje u skrajnutom, perifernom ali običnom. Jer sva ljepota božićne svetkovine, sva naša slavlja, jaslice, borovi, hrana i druženje, pjesme i pozdravi, sve ovo što nas vraća u izvornost ljudskoga, što u nama budi čežnju za ljubavlju, skladom i mirom sa svima, počiva na toj jednoj istini: u Isusu se Bog objavljuje kao Spasitelj ljudi. I njegovo ime Isus znači: Bog spašava.
Svjesni smo da kad zastanemo na toj poruci, naše misli, naše ruke, naši koraci hoće odmah dalje, hoće u opipljivo, lakše, izvanjsko, uobičajeno. Nije nam lako zadržati se na toj osnovnoj božićnoj poruci. Jer, doista, kako sebi samima, a još više drugima priopćiti da je Isus Spasitelj ljudi? Jer kako nas Isus spašava? I od čega? I mi bismo rado ostali u slikama, u svojim mitovima, ne bismo baš rado u svoju povijest, u svoju osobnu biografiju. Ova nas poruka poziva na tišinu i mir, na unutarnje sabiranje, na priznanje da se Bog objavljuje svakome, i meni, meni kao samotniku iako pored tolikih ljudi, i dragih i manje dragih, i drugima se nudi.
I naravno, pri otkrivanju značenja osnovne poruke Božića moramo mucati. Moramo ostati skromni u ponudi. Osjećamo se obuhvaćeni tajnom, osjećamo se prolaznima. Nisu rijetki među nama koje poruka o Isusu Spasitelju uznemiruje jer ih je teško životno iskustvo toliko utvrdilo u vlastitoj istini da čovjek samoga sebe spašava, da čovjek ostaje sam te ako se neće sam pobrinuti za sebe, nema nikoga, pa ni Boga, da će mu pomoći. Jer nisu rijetki među nama ni oni koji smatraju da prihvaćanje Božjeg spasenjskoga zahvata u Isusu Kristu, umanjuje čovjekovu veličinu.
Božić je svetkovina vjere. Svetkovina rođenja nekoga posve drukčijega, svetkovina jednog posve novoga početka. Bog izlazi iz svoje tajne i nudi se ljudima u čovjeku, čovjeku koji se cjelinom svoga postojanja dariva kao Spasitelj. Božić “upada” u prolaznost i navike naših života kao ponuda smisla, kao “projekt” kako biti čovjek. Božić se nadvija nad naše mrkline i tame kao svjetlo koje treba upaliti, pod koje treba stati, kao zvijezda koju treba slijediti na putu vlastite humanizacije i humanizacije našega svijeta.
I slično kao što su evanđelisti Matej i Luka sastavili izvještaj o Isusovu rođenju tek nakon što se s Isusom sve dogodilo, nakon njegova križa, smrti i uskrsnuća, i nama se Božić daruje u naše već formirane živote, u naše zamrle ideje i vizije. Božićna blaga vijest novog početka stiže u naše postojanje opterećeno grijesima, propustima i krivnjama, u naše odnose obremenjene međusobnim optuživanjima i okrivljivanjima, nasiljima i prezirima. Božićna poruka glasi da Bog u Isusu stiže kao svjetlo u tami, kao nada u mrklom kraju, kao sugovornik u tolike samoće i osame, kao istina u naše laži i zamaskirane riječi, ali i kao onaj koji umnaža veselje, jer Spasitelj skida i one jarmove ropstva koje smatramo svojom slobodom, koji iza vanjskoga pridržava našu tjeskobnu prolaznost, koji preobražava naše strahove, prezire i mrzovolje u ljubav prema životu, povrh svega u ljubav prema čovjeku, konkretnom čovjeku radi kojega i sam Bog postaje dijete, ulazi u najveću i najtajanstveniju avanturu – biti čovjek.
Ne možemo sve obuhvatiti niti sve razumjeti. Ne možemo sve izraziti ni riječima ni slikama, ni jaslicama ni objedima. Ne možemo razgoliti bit stvari, pojava i događaja, ni lica koje susrećemo. Ne možemo mnogo toga. Konačni smo i prolazni, i uvijek negdje iz prikrajka strašljivi, možda čak i podli i zli. Ali radost postojanja, dar života, tajna veličine biti čovjek koja odjekuje Božićem i božićnim danima, čini nas vedrijima, nuka nas na radost, na smijeh, na ruku darivanja i utjehe, na poljubac mira i ljubavi. I poslije svih naših napora, božićna mirna misao, opuštene ruke, očekivanje Neba, daju slutnju smisla naše egzistencije. Riječ je o tajni koja otkupljuje, koja daje utjehu.
Tajna Božjeg spasenjskoga dolaska među ljude – koju kršćani slave kao Božje postajanje čovjekom – mijenja perspektivu ljudskih traganja i trgovanja za sretnim životom. Tajna Boga u Isusu iz Nazareta nije mračna niti opasna za ljude. Ona je tajna svjetla, slobode, istine i ljubavi. Bog u Isusu Kristu ulazi u dijalog s čovjekom, upliće se u njegovu sudbinu bez uvjeta, trikova, prevara, hvalisanja, nasilja, bez ljeporječivosti, poluistina i koristoljubiva zavođenja.
Jedna jedina riječ, jednostavna, ozdravljujuća, spasonosna, biva nam darovana, izručena kao osoba – Isus – Čovjek – Spasitelj.
Sretan Božić!
Fra Ivan Šarčević