DULČIĆEV BOŽIĆ

Radost Neba

Ne samo što je potjecao iz Dubrovnika pa ga se zvalo gosparom, nego je i životom i slikarskim djelom Ivo Dulčić (1916-1975) uistinu bio gospodin – tankoćutan ali samostojan, osjetljiv ali nepopustljiv, uljudan ali beskompromisan. I to još od mladih dana kada ostavlja pravo i odlazi na studij slikarstva – u nepoznati svijet umjetnosti – iznad svega svijet boje. Još više samostalan postaje kada zbog neslaganja i sa smjerom socrealističke umjetnosti i sa stavovima svojih profesora, netom iza Drugog svjetskog rata, „napušta“ akademiju u Zagrebu i vraća se u svoj Dubrovnik. Nastavlja sam, i onda kada prijateljuje sa sličnima kao što su Pulitika i Masle.

Ivo Dulčić je bez sumnje jedan od najvećih hrvatskih slikara i južnoslavenskih XX. stoljeća. Njegova posebnost i nenadmašnost jest i u tome što je prvi među našim slikarima tražio spoj lijepoga i svetoga, boje i sakralnog, baš u vremenu kada je bilo kakvo bavljenje vjerom – iz nje same – bilo krajnje sumnjivo, dostojno prezira pa i progona, onda kada su od tih tema odustali i oni stariji i „veći“ umjetnici, a mlađima je to bilo ili „zaostalo“ ili društveno „nekorisno“.

Dulčić  se upustio u sakralne teme vođen svojim unutarnjim etičkim, religioznim pa i nacionalnim poticajima. Disident za režim i velik dio režimske umjetnosti, istodobno se nije priklanjao jeftinom crkvenjačkom imitiranju poznatoga (kiču), nego je gradio svoju perspektivu. Zbog toga nije ni od većine crkvenjaka bio prihvaćan. To je perspektiva autentičnosti (i samoće) koja je jedina istinski i društvena i religiozna a time i komunikabilna.

Dulčićevi vitraji u crkvi Sv. Ante na Bistriku u Sarajevu pokazatelj su jednoga zaokruženog likovnog opusa ovoga umjetnika unutar sakralnog prostora. Lađom dominiraju jedinstveni kolorističko-simbolični prikazi stvaranja prema knjizi Postanka, a u apsidi je pet velikih vitraja. Tri se vide odmah kad se uđe u crkvu: Isusovo rođenje, Raspeće i Uskrsnuće. Naviještenje i Uzašašće se mogu vidjeti samo iz prezbiterija. Među njima, u sredini, dominira Isusovo raspeće. Dulčićevi vitraji iznimno pridonose auri sakralnosti bistričke crkve i tko god u nju uđe osjeća „drugi“ prostor.

Na vitraju Isusova rođenja Dulčić prikazuje betlehemski događaj plastično i ekspresivno. Marija i Josip su u pobožnom stavu, kako i dolikuje prostoru Božje tajne, nadvili su se na dijete. Ispod djeteta glave su vola i magarca; i životinje su zainteresirane za novost. Iznad izduženih, elgrekovskih figura, ali bez tamnih boja, iznad krova betlehemske štalice, razigrano je šareno nebo, gotovo nadrealno. Dulčić, istodobno u tradiciji, sve je prepoznatljivo, istodobno suvremen, moderan, koloristički posve svoj – uz bok sa svjetskim slikarskim velikanima.

Ništa posebno, rekli bismo, ali sve je tu. Ono po čemu slikar Dulčić ulazi kao nenadmašan u prostor svetoga nije tek vjernost prikaza dogođenog; ono bitno je to da svojim čistim bojama gledatelja uvlači u jedinstvenu atmosferu neke druge dimenzije, rekli bismo u otajstveno ozračje Božje nazočnosti. Boje koje se ne miješaju, prozračnost i čistoća njihovih tonova, sloboda naoko šarenoga ali nepomućenoga, iskazuje stav radosti nad životom – i novim i postojećim – zahvalnost što je lijepo u razlikama, u individualnosti svega. Isusovu rođenju je nebeska potvrda singularnosti svakog pojedinca, svakoga od nas. Nebo se tome raduje. Hoće li zemlja početi klicati?

Ivan Šarčević