Sveti Nikola na Bistriku

Sveti Nikola i djeca

U nedjelju, 7. prosinca, u povodu sv. Nikole (6. prosinca), prijatelja djece, u crkvi Sv. Ante na Bistriku – zahvaljujući dobročiniteljima – organiziran je doček sv. Nikole i obdarivanje djece. Skupilo se preko stotinu djece sa svojim roditeljima ili starijima. Pod misom u 12 sati bio je nesvakidašnji žamor. Bila su i djeca iz Doma “Egipat” s Bjelava sa sestrama Služavkama Maloga Isusa koje se skrbe za tu djecu. Oni su i zapjevali nekoliko adventskih pjesama.

*****

Dovikivanje ili kako biti dijete?

Koliko god godina imao, svatko ostane čitava života dijete svojih roditelja. Netko s djecom bude zaigrano dijete ili iz godine u godinu djetinje se raduje svetkovinama i obiteljskim slavljima. Netko se skriva i stalno uznosito kruti da se ne osjeti njegovo djetinje nezaštićeno srce, netko više netko manje, u čežnjivom očekivanju zagrljaja ili potvrde bližnjih. A netko kroz život, uslijed patnje ili razmaženosti, uguši dijete u sebi, polomi djetinju otvorenost i povjerenje prema svijetu i ljudima. Iz malena se već učimo ili nas uče da imati povjerenje i biti povjerljiv znači biti naivan, nedozreo, pa se stoga valja što prije obući u oprez pred ljudima, osoviti samo na sebe i na svoje moći.

Isus u evanđelju zahtijeva od svojih učenika da budu kao djeca – valjda kao djeca koja imaju široko otvorene oči i s pouzdanom nadom kroče u budućnost, u nove odnose Božjega kraljevstva.

Isus, međutim, na drugom mjestu, tražeći kako da opiše ljude svoga naraštaja, govori kako su oni slični djeci koja na trgu samo sjede i prigovaraju jedni drugima, jer nitko nikoga ne može potaknuti da se promjeni. Nitko nikome ne odgovara sukladno onome što mu biva darovano. Jedni su, veli Isus, zasvirali u frulu, a drugi se ni pomakli nisu da zaplešu; jedni su zapjevali tužaljke, a drugi se ni ganuti nisu dali.

I zreli ljudi, i oni s godinama, kao da sjede poput obamrlo povrijeđene djece, bezvoljni, kao da samo dovikuju jedni drugima zašto nisu usvojili ono što su im ponudili. Njih, nastavlja Isus, niti je pogodila Ivanova povučenost i pokora, ali ni Isusovo javno druženje s ljudima. Ivana su proglasili opsjednutim, čovjekom koji nosi tuđu glavu, a njega izjelicom, pijancem i neozbiljnim prijateljem grešnika.

I tako se većinom nastavlja povijest neodraslih ljudi, svakako podijeljenih, i između veselja i tužaljki, u djetinjastom neodgovaranju na ono što se uokolo stvarno zbiva, u infantilnom sjedenju koje jedino umije osuditi najbolje između sebe, jednom kao nesamostalne, drugi put kao bezveznjake.

Isus se nada da će neka druga djeca opravdati mudrost! Valjda oni koji će prepoznati važnost Ivana i Isusa, samotničke pokore i otvorena i postojana prijateljstva.

(SR 11/2011)