DUŠNI DAN

Blagi dan nade

Dušni dan / razmišljanje /

Job 19,1.23-27; Iv 6,37-40

Uz nedjelje, nijedan se drugi dan toliko ne veže za Uskrs, Isusovo uskrsnuće, kao Spomendan pokojnih – Dušni dan kada se vjernici, pokretani vjerom u Isusovo obećanje da će biti s njime u Očevu domu s mnogo stanova, nadaju da smrt nije kraj i ništavilo nego vrata po kojima se ulazi u novu dimenziju, u novi život s Bogom.

Kršćanska se nada zasniva na mesijanskoj nadi židovstva, na vjeri da se ona ispunila u životu, smrti na križu i neočekivanom uskrsnuću Isusa iz Nazareta. Kršćanska nada je, dakle, personalizirana, uosobljena nada, nada usredotočena na osobni odnos s osobom Isusa Krista. Dušni dan je tako svetkovina nade da ono što se dogodilo Isusu događa vjerniku koji je vjerovao, nasljedovao i živio poput Isusa.

U tom smislu kako god naš život bio težak, kako god ljudske smrti često bile tragične, Božje i Isusovo obećanje uskrsnuća, temelj je naše nade da je smrt prijelaz u novost života. Koliko god smrt bila neizbježna i zastrašujuća, taj čovjekov kraj nije ništavilo. Pritom međutim, nismo mi u posjedu te nade, nego nam je ona darovana i ona nas nosi. Zato Isusovo uskrsnuće svjedoči najteži i najuzvišeniji oblik nade – onu nadu koja je ne samo iznad nego protiv svake nade, dakle ona nada kada su sve nade postale besmislene, jer Božji zahvat u Isusovu uskrsnuću je krajnje neočekivan i nepredvidiv.

Ako pak kršćansku nadu smještamo u područje Božjeg djelovanja, to ne znači da se vjernik na zemlji, za ovoga života, može prepustiti pukom čekanju posljednjega dana. Ne može se pasivizirati u samorazumljivoj vjeri da će uskrsnuće ionako doći. Naprotiv! Kršćanska nada postaje aktivna nada preoblikovanja svoga vlastitoga života i svijeta. Baš onako kako je uskrsnuće preobrazba iz smrti u život, kršćanin – pokretan nadom – preobražava sebe, svoje grijehe i grešne strukture u kojima živi u novost, u Božje kraljevstvo na zemlji. Stoga ni u najtežim, neprijateljskim, paklenim (konfliktnim, ratnim) odnosima, kršćaninova nada ne smije pasti u rezignaciju, ne smije se lišavati onog Božjeg neočekivanog, nenadanoga zahvata. Bilo bi to nijekanje živoga Boga, upadanje u grijeh protiv nade, bilo kao očaj bilo kao oholost, svaki put kao prepuštanje svojih okolnosti i povijesti, svoga života jedino u ljudske ruke. Iako nije svediva na unutarsvjetske faktore, kršćaninova nada iz perspektive neočekivanoga uskrsnuća nije neutralna, niti je kršćanin neutralni promatrač svjetskih (društvenih) zbivanja, nego strpljivo i postojano radi na preobrazbi u grijeh, očaj ili oholost zapaloga i obamrloga svoga svijeta.

Kršćanin je čovjek nade, solidarne nade i ondje gdje možda svi sumnjaju, ondje gdje se ljudima (u čitavim narodima i zemljama, i u našoj) uništava društvena nada, posebno društvena nada skladnoga zajedništva i poštivanja sve Božje djece. Ni vlastiti konac, vlastita smrt, ni konac svijeta, spasenje ili propast, ne mogu biti dio bahatih spekulacija, ni one duhovnjačke preuzetnosti, kao ni onih tobože egzaktnih zaključivanja, osobito ne zastrašujućih futurizama o kraju čovječanstva. Isus nije dopustio da se konac svijeta i Božji konačni sud determiniraju u točno vrijeme. To je pridržano Ocu (usp. Mk 13,32). Kraj svijeta, zaključujemo, ima smisla samo u Božjem obećanju danom i posvjedočenom u Isusu da je došao spasiti sve ljude. I to spasiti ne samo s onu stranu groba, nego već za života na zemlji. Na tom spasenju zato trebaju raditi njegovi učenici.

Nada je odbljesak temeljnoga povjerenja. Nada je uvijek nada vjere, one sigurne vjere Joba da njegov Izbavitelj živi, nade Božjega sluge, Isusa na križu i kada osjeća da je napušten i od samog Boga. Bez nade vjera je malovjerna, umire, gasi se. Bez vjere nada prerasta u utopiju ili iluziju. U nemiru i nezadovoljstvu, u napuštenostima i nerazumijevanjima, u situacijama kada se osjeća nejakost vjere, nada je smirujuća i ohrabrujuća. Ona motivira na ljubav i solidarnost kada nas možda sve uvjerava na odustajanje. Ona dariva smisao i snagu za društveni angažman iz perspektive vjere, ne iz političkih i ekonomskih interesa, za aktivnu ljubav prema drugima i za ostvarenje zajedničkog dobra i kada su se možda i oni najvjerniji uklonili u zavjetrinu.

Dušni dan je vrijeme sjećanje na naše pokojne. Sjećanje je to u zahvalnosti za sve što su dobra učinili nama ali ne samo nama. Ovaj dan, kao i svako odlaženje na groblje, prilika je da uz zahvalnost izrazimo i ponizne molitve opraštanja za uzajamne grijehe, nemarnosti ili nepravde koje smo jedni drugima počinili, za one znane i skrovite zloće i zla kojima smo počinili našim pokojnima. I da sve to izručimo Bogu koji od nas živih traži novi početak. Milosrdni Bog kojega je Isus očitovao svojim životom i križem, ne dopušta nam da nas na našim grobovima slomi krivnja, tuga ili očajanje, nego nas s nadom uskrsnuća potiče na uspravniji hod, na novi život među bližnjima. Ovaj dan u sebi sadrži posebnu svetkovinsku mirnoću i šutljivu suzdržanost; tišinu i pozornost na tajnu postojanja i smrti koja nas usporava i odvaja od naših svakidašnjih groznica, trčanja za posjedom i ambicijama. Mir Dušnoga dana vraća nas u središte smisla života i odlučivanja za ono bitno.

Nada uskrsnuća koja nas vodi na groblja, širi naše srce, potiče nas na solidarnost i za pokojne koji nisu naše vjere, na poštivanje tuđih smrti i grobova. Ta nada nema uvida u broj spašenih kao ni u broj vječno osuđenih. Ona ne isključuje mogućnost propasti – ponajprije polazeći od sebe i svojih – ali ta nada nije “prognoza” o onostranom životu, niti donosi “završnu riječ” o ljudima. Ta nada nije ni samoosuda ni onda kada smo u najtežim grijesima koje ni sebi ne bismo oprostili. Ona nam svjedoči da nas Bog i tada ljubi više nego mi sebe. Nada utemeljena na neočekivanom ispunjenju Božjega obećanja u Isusovu uskrsnuću svjedoči da je Bog darovatelj života i smrti, da su ljudi u suradnji s Bogom i u uzajamnoj ljubavi u stanju promijeniti najgore situacije.

Kršćanin koji se nada ne širi strah ni paniku, ne uzmiče razočaran i kada je realnost u kojoj živi takva da djeluje bezizlazna. Kršćanin je siguran da njegov Bog tako ljubi svijet i čovjeka da uskrisuje iz svake smrti, duhovne i stvarne, da “svaki grob ima svoju nadu” (V. Slugić), ima svoj smisao, te da vrijedi uskrsnu nadu konkretizirati među svojim bližnjima, u svojoj vjerničkoj zajednici i u svome društvu.

Fra Ivan Šarčević