SVI SVETI

Tko su Božji ljudi danas?

SVI SVETI

Otk 7,2-4.9-14; Mt 5,1-12a

Prema prvom čitanju iz Ivanova Otkrivenja, na današnju svetkovinu Svih Svetih, spominjemo se nebrojenog mnoštva ljudi. I to ne samo ljudi svoje nacije i vjere, nego nebrojenih iz svakoga naroda, rase, puka i jezika. Ti sveti, Božji ljudi, prema slikovitom i zagonetnom viđenju istoga nadahnutoga pisca, su oni ljudi koji su u bijelim haljinama i u rukama nose pobjedničke palme pred prijestoljem Svevišnjega i njegova Jaganjca. Njih je sam Bog sačuvao za sebe, opečatio ih je kad su anđeli željeli nauditi zemlji i moru. Oni su, nastavlja pisac, došli “iz nevolje velike” i obijelili / “oprali su haljine svoje u krvi Jaganjčevoj”.

Vremenski prije ovoga teksta zapisao je Evanđelist Matej Isusov proglas o blaženim ljudima kojim i otvara svoj najznačajniji govor – Govor na gori. Ono što povezuje ova dva teksta svakako je određena paradoksalnost: svetost (blaženost) pripada onima koji su u teškoj oskudnosti, koji su u nevolji velikoj a koji se vladaju drukčije od redovitoga ljudskoga ponašanja. Naime, Isus govori o tome da su blaženi oni koji su siromašni (u duhu), koji tuguju, pate, koji su gladni i žedni pravednosti, koji nose proročki udes progona i baš pogrđivanja zbog njega i evanđelja, kao i oni koji su krotki, milosrdni i čista srca. Sve suprotno od uobičajenoga shvaćanja sreće i sretnih ljudi.

Današnja svetkovina je spomen na ljude koji nisu uobičajeni, koje lako ne primjećujemo u svojoj blizine, koje je prekrio naš nehaj i zaborav, čak prezir, pogrda i progon a oni to ne nikako ne zaslužuju . Istodobno, ova nas svetkovina zaustavlja da preispitamo svoje mjere i kriterije svetosti i dobrote, svoje ideale i uzore, da se upitamo tko su Božji ljudi danas. Ne čini li se da živimo u vremenu odsutnosti pravih uzora i da su nam uzori upravo oni koji su suprotni ljudima iz Isusovih blaženstava: bogati, agresivci i silnici; ljudi lišeni pravednosti, lukavci čije je srce nečisto i licemjerno; uzori su nam nemilosrdni koji pogrđuju i progone do ubijanja nevinu Božju djecu, često s “božjom” voljom i “božjim” imenom na usnama.

Svetkovina Svih svetih iznova je prilika preispitivanja našega straha pred nevoljama i iskušavanjima naše ljudskosti, sagledavanje situacija kada imamo priliku pokazati se evanđeoskim ljudima, sagledati komu i zašto od ljudi dugujemo zahvalnost, komu čast i pohvalu. Nisu li sveci koje danas častimo različiti od naših uzora (od naših vođa)?

Svece najčešće ne primjećujemo. Redovito ih otkrivamo poslije, a i tada često svojim egoističnim računicama. Oni su “projekcija” naših nemogućnosti i slabosti. Ipak, napravimo makar neke usporedbe: Za razliku od svetaca, današnji su nam uzori nametljivi, prekrivaju nam sav pogled, čak zastiru “nebesa”, priljubljuju nas posve za zemlju, novac i ljudske trgovine. Za razliku od svetaca koji su naši zagovornici i “pratitelji”, koji od nas ne traže nikakav povrat i uzvraćanje, naši uzori nas “vode” i “zavode”, ne zagovaraju radi nas i naše ljudskosti nego radi sebe i svoje koristi. Za razliku od svetaca, današnje nas vođe ne pozivaju na ostvarenje viših vrednota, na brigu za cjelinu, na odgovornost za druge i čovječanstvo, nego samo za sebe i svoje, za ono usko i partikularno. Za razliku od svetaca, naši vođe od nas ne traže autentičnost i samostalnost, slobodu i odgovornost, nego uniformnost, slijepi posluh i ponavljanje istog (stranačkog) mišljenja. Za razliku od svetaca, vođe uvijek traže manje, lakše i “jeftinije”, i uvijek tako da se vlastita sreća gradi na nesreći i prikraćivanju pravednosti drugima. Mi smo blaženiji (sretniji) što su drugi siromašniji, tužniji…

Nema sumnje, Isusovi blaženici, Isusovi sveci su za naš svijet čudna stvorenja, “izokrenuti” i neprilagođeni ljudi, ponekad skandal i smetnja, ponekad zanovijetala ili predmet poruga, prezira i progona. Teško ih je zamijetiti, još teže priznati, jer su naše oči navikle na većinu “osrednjih” ljudi i nekolicinu glavnih koji tu većinu osrednjih vodi, čuva i zaglupljuje. Možemo tek slutiti koji bi to bili Isusovi sveci: oni koji, iako su u oskudici, nisu pokleknuli; koji su kako Biblija stalno naglašava Božji anawim (siromasi – pogrbljeni pod teretom materijalne oskudice, društvene ili duhovne potlačenosti) ali nisu bez kičme; oni koji su rastuženi iz raznih razloga (zbog bolesti, gubitka, neuspjeha…) ali zato nisu ogorčeni, zlopamtila ni osvetoljubivi; oni koji su krotki ali nisu kompromiseri i beskičmenjaci; oni koji su čisti srcem, bez unutarnjeg licemjerja i ne kaju se zbog svoje dosljednosti; oni koji su milosrdni ali zbog toga nisu oholi; koji gladuju i žeđaju za pravdom i pritom se ne sažalijevaju nad sobom nego su osjetljivi i bore se za pravdu drugih; oni koji su krivo optuživani, pogrđivani i proganjani u svojim zajednicama zbog evanđelja i Isusa, potvaraju ih za nevjernike i izrode, ali uza sve to ne gaje mržnje nego vedrinom slijede Isusa.

Zalog svetosti nije malen. U Otkrivenju stoji da su to: velike nevolje i pranje haljina u krvi Jaganjčevoj. Valja svladati put velikih nevolja. A velike nevolje ne treba uopće tražiti, one su neizbježna pratnja velikoga zadatka, uzvišenoga cilja: biti čovjekom, biti Isusovim učenikom. Bijeliti svoje haljine u krvi Jaganjčevoj značilo bi i danas umirati na svome križu, ne onom kojeg smo iz viška ambicija, podivljalih želja ili volje za vlašću natovarili sami sebi, nego gdje je križ doista uzrokovan krivnjom drugih, gdje nas drugi ponižavaju i razaraju naš život kao Božjem sluzi, kao Raspetom Isusu. Krv Jaganjčeva znači istinski umrijeti nedužan a ne u svojim grijesima. Krv Jaganjčeva znači pobijediti i svoj i tuđi grijeh ljubavlju i opraštanjem. Patnička smrt iz ljubavi za ljude, najveća je oznaka svetaca – velikih Božjih ljudi iz svih rasa, naroda i jezika. Takvih Božjih ljudi ima posvuda. Njih se danas spominjemo, njima zahvaljujemo i u njima častimo milosrdnoga Boga Oca svetaca i grešnika, pravednih i nepravednih.

Fra Ivan Šarčević