Razbaštinjenje ili odgovorno upravljanje

Razbaštinjenje ili odgovorno upravljanje

XXVII. nedjelja kroz godinu

Mt 21,33-43

Evanđelisti nas izvještavaju da je Isus svoje govore upućivao različitim slušateljima i sugovornicima. Naravno najviše svojim učenicima, ali time univerzalnost njegove poruke ništa nije izgubila na aktualnost. Treće nedjelje zaredom slušamo Isusove usporedbe o Kraljevstvu Božjem i vinogradu. Prvu usporedbu, onu o radnicima koji se u različite sate dana odazivaju na posao u vinograd, Isus je uputio svojim učenicima. Drugu, o dvojici sinova koje otac šalje na rad u vinograd od prošle nedjelje te ovu današnju usporedbu o zlim vinogradarima Isus upućuje “glavarima svećeničkim i starješinama naroda”. Premda Isusove riječi nose univerzalnu poruku, upućene su svima, i nama današnjim kršćanima, ipak, uvijek je nužno imati pred očima – koliko je to moguće s ove povijesne distance – Isusovo vrijeme, kontekst pisca evanđelja, doslovnost Isusovih riječi. U današnjem odlomku Matejeva evanđelja Isus uspoređuje Božje kraljevstvo s vinogradom i vinogradarima i hoće da značenje te usporedbe shvate najprije svećenici i poglavari, rekli bismo najodgovorniji u narodu. Oni su upravitelji vinograda.

Pred muku u Jeruzalemu sukob Isusa sa svećenicima i starješinama se zaoštrava. Isus konflikt ne traži, ali mu i ne izmiče, niti ublažava svoje poslanje. Opomenama i prijetećim govorom poziva odgovorne da promijene svoje ponašanje, da se obrate. Uronjen u kulturu, u vjeru i jezik svoga naroda, koristi već znanu sliku o svome narodu kao Božjem vinogradu, svećenicama i starješinama kao upraviteljima toga Božjeg vlasništva. Nastavlja na sličan Izaijin govor iz VIII. stoljeća kako Božji vinograd, umjesto da rađa dobrim plodom, donosi trulo grožđe – vinjagu (kiseliš). Isus uspoređuje povijest svoga naroda i kao povijest zakazivanja svećenika i starješina koji su se oglušili na mnoge bogobojazne ljude, na proroke koje im je Bog slao, i koji su preuzeli vinograd, zemlju i narod u svoje vlasništvo, koji su, umjesto kao odgovorni upravitelji, izopačili svoju službu i postali tirani i ubojice, manipulatori i uzurpatori, koristoljupci i izrabljivači i Božje zemlje i Božjega naroda. Svoju vlastitu sudbinu Isus uspoređuju sa sudbinom sina, baštinika kojega njegov otac, gospodar, šalje po plodove. Oni ga ubijaju, kako su činili s mnogim Božjim slugama prije.

Usporedba o iznajmljenom vinogradu i zlim vinogradarima govori kako Bog upravlja pojedinim narodom i cijelim svijetom uopće. On je sve dao na slobodno upravljanje ljudima. Ali ta sloboda nije bez odgovornosti. Najodgovorniji su religijski i politički poglavari. Bog je u odsutnosti prisutan. Posebno je prisutan u svojoj riječi i u svojim službenicima. Božja odsutnost je, međutim, teško podnošljiva, često izazovna i iskušavajuća da kod ljudi uzrokuje različita ponašanja, pa i nevjeru i bezboštvo. Rađa i onim bezbožničkim ponašanjem svećenika i starješina koji pod krinkom vjere u Boga gospodare i vinogradom i trsovima, i zemljom i ljudima.

Nitko od nas nije konačni sudac ljudi, ali se ne mogu bez iskrivljenja ublažavati ove Isusove riječi upućene vjerskim i političkim starješinama. Isus svakome od nas, posebno ljudima na upravnim pozicijama, kao i svojim suvremenicima postavlja pitanje što će gospodar kada dođe učiniti sa zlim upraviteljima. I mi bismo na to pitanje odgovorili da vinograd, i zemlju i narod, treba iznajmiti drugim upraviteljima, drugim svećenicima i poglavarima naroda.

No, važno je životno prihvatiti da Isus ide još dalje, još dalje od pitanja tko će nama upravljati. On govori o sebi koristeći ponovno starozavjetne riječi o ugaonom, nosivom, temeljnom kamenu na kojem stoji sva građevina, a kojega glavari svećenički i starješine naroda odbacuju. I govori kako će se Božje kraljevstvo oduzeti od njih i dati narodu koji će donositi plodove. Dakle, i narod i upravitelji trebaju prihvatiti Isus i izgrađivati međusobne odnose onako kako to Isus traži.

Važno je uočiti da Isus uzdrmava sigurnost poglavara, njihovu umišljenost da slijede Božji put. On ih štoviše poziva na Pismo, na obvezujuću Božju riječ. Kaže im: “Zar nikada niste čitali u Pismima?”. Zacijelo time kod njih izaziva bijes i prezir. Samodovoljnim glavarima svećeničkim i starješinama naroda biva nesnosno ako ih netko poziva na Božju riječ (na Evanđelje). I ne samo zbog toga jer se oni smatraju ako ne jedinim a ono pravovjernim vlasnicima, poznavateljima i tumačima Pisma, nego zbog toga što on nalazi zaboravljene riječi Pisma, ili za poznate riječi kaže da se on odnose ne na neke druge, nego baš na upravitelje. Isus nalazi one svetopisamske riječi – od usporedbe o vinogradu do zaglavnoga kamena – koje su glavari svećenički i starješine naroda zaboravili, jer da su čitali Pismo kao doista Božju riječ, uočili bi da sve što Isus govori i radi, govori i radi po Svetom pismu, po Božjoj riječi. Konačno, on je i raspet sukladno Pismima. Poglavari su, međutim, od Božje riječi napravili svoje ljudske uredbe, od selektivnoga čitanja Pisma napravili su sredstvo zarade, oružje kojim će opravdati ubojstvo Božji slugu, proroka i na koncu i samoga Sina Božjega. Ne zaboravimo, nije riječ o cijelom narodu, nego o njegovim vođama, o religijskom i političkom režimu.

Iznajmljivanje Božje zemlje, Božjega vinograda i postavljanje novih upravitelja stalno se događa kroz povijest. I povijest izgona iz vinograda (iz naroda, zajednice, Crkve), povijest kamenovanja i odbacivanja Božjih slugu i nosivoga “kamena”, traje i u naše vrijeme. Zato nam naši vinogradi, naši ograđeni zagušljivi obiteljski i crkveni, nacionalni i religijski prostori na mnogo mjesta, po svem svijetu, ne samo rađaju vinjagom, nego umjesto pravde u njima caruje nepravda, a umjesto pravičnosti čuju se vapaji unesrećenih ljudi. Zato toliko opustošenih i zaraslih zemlja i krajeva, zato toliko prognanih i ubijenih, zato toliko razbaštinjenja baštinika, jer se ljudi ne osvrću na stvarno značenje Božje zemlje (vinograda), prirodnih i “ljudskih resursa” te da su oni samo njezini upravitelji. Isus svoje učenike – posebno one koji upravljaju njegovim zajednicama, narodom i svijetom – poziva na odgovoran rad u darovanoj baštini i polaganje računa – plodova zrele ljudskosti i autentične vjere.

Fra Ivan Šarčević