Uzvišenje svetoga križa

Raspeti Krist (Povlja – Brač)

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA

Br 21,4.9; Iv 3,13-17

Uvijek iznova postavljamo pitanje kako praktično prevladati negativno i zlo u životu. Često se u negativnim iskustvima, iskustvima vlastite ili tuđe grešnosti, vlastite ili tuđe patnje čovjek zatvara, upada u rezignaciju i ne pronalazi izlaza. Najveći paradoks kršćanske vjere leži u činjenici da spasenje dolazi od sramote križa, točnije od Raspetoga Krista, jer križ je u Isusovo vrijeme značio najgore poniženje, sramnu smrt kao najgori poraz. Spasenjski paradoks a ne proturječje leži dakle u tome da se čovjeku spasenje dariva u onome što teško nosi, što prezire, mrzi i izbjegava. To Isus traži od svoga učenika riječima: Uzmi svoj križ i slijedi me!

Upravo u tom smislu da u opasnosti i negativnome počiva i raste spasenje može se razumjeti događaj kojega opisuje prvo čitanje iz Knjige Brojeva na današnju svetkovinu Uzvišenja svetoga križa. Naime, na dugom putu kroz pustinju Izraelci su se pobunili protiv Boga i njegova sluge Mojsija jer su se našli gladni i žedni, u opasnosti pred smrću, jer nisu bili zadovoljni manom – darovanom putničkom hranom. Štoviše, kako se to uvijek i događa, uhvatila ih je nostalgija za ropstvom, za tobože „boljom“ prošlošću. Htjeli su zamijeniti nedosegnutu slobodu s ropstvom sitih trbuha. Ništa novo u povijesti. Mi ljudi imamo najveću muku sa slobodom. Za malo kruha gubimo svoje dostojanstvo. I oni najsnažniji i najprincipijelniji među nama – radi malo blagostanja – izručuju se političkim „zmijama“, ekonomskom robovanju, tonu u moralne kompromise, ostavljaju Boga i njegovu riječ; misle da će uspostavljanjem ili vraćanjem u neka prošla stanja (i države) ili kopirajući neke prošle vladajuće (i ropske) modele pronaći svoje spasenje.

Knjiga Brojeva dalje izvještava da su Izraelci nakon kažnjavanja ipak došli k sebi. Uvidjeli su svoj grijeh i pokajali se. Zatražili su od Mojsija da ih zagovara kod Boga da ih spasi od otrovnih zmija. Po Božjem naputku Mojsije pravi otrovnicu od mjedi, stavlja je na stup tako da tko god pogleda na mjedenu zmiju bude spašen. Mjedena zmija je znak Božjeg spasenjskoga zahvata. Ujed otrovnice biva obeskrijepljen pouzdanom vjerom u Boga i pogledom čvrste nade i u samo zlo. Mjedenu zmiju kršćani razumijevaju kao Raspetoga Krista. Križ koji je u Isusovo vrijeme označavao najgore prokletstvo i sramotnu smrt, postaje znakom nade i spasenja svim krivo optuženima, slabima, siromašnima, bolesnima i patnicima, religiozno i politički obespravljenima.

Od Konstatinova vremena u kršćanstvu se časti Isusov križ. I ova svetkovina se veže uz Isusov križ s Golgote. No, ovom se svetkovinom ne slavi podizanje drveta, dviju prekriženih greda, nego uzvišenje Pravednika na stup srama. Kršćani ne štuju – iako se kroz povijest stalno događa to izopačenje – križ bez Isusa, križ bez Raspetoga, nego svoj pogled usmjeruju u živu osobu, u osobu raspete ljubavi. I kada upiremo svoj pogled nade prema križu, ne činimo to u magijskom smislu. Molitveni usklik: Zdravo križu, nado jedina! (Ave crux, spes unica!) znači: Zdravo Kristu, Raspeta ljubavi, nado moja jedina! Isusov križ je vrhunac jednoga života proživljena u pravednosti i ljubavi, koji je potvrđen Božjim uskrišenjem. I taj život valja nasljedovati i u ptanji, i u nošenje vlastitoga križa.

Ljudski sloboda i spasenje ne počivaju dakle u ljudskim rukotvorinama, ne u materijalu križa, nego u živoj osobi koja je prikovana na križ, koja je umrla u najtežem iskustvu ostavljenosti od ljudi i Boga, ali u toj ostavljenosti svjedoči nepokolebljivu vjeru i nadu da Bog Otac ne napušta čovjeka nego da će ga osloboditi sramote i uskrisiti, pridružiti u svoju spasenjsku blizinu.

Nadalje, svetkovina Uzvišenja svetoga križa, kako izrijekom svjedoči odlomak Ivanova evanđelja u kojem se Isus obraća Nikodemu, ne dopušta svođenje Kristova spasenjskoga djela samo na izabrane, rekli bismo danas samo za kršćane, nego za sav svijet, za sve ljude. Uspoređujući Mojsijevo podizanje mjedene zmije u pustinji s podizanjem Sina Čovječjega, Isus – Božji Sin – nije poslan samo privilegiranima nego svima koji u njega vjeruju. Isus jasno govori Nikodemu: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ Isusov križ stoga ne može biti izdvojen iz cjeline Isusova života i poslanja. Kriva optužba, osuda, patnja i smrt ne mogu biti izdvojeni iz cjeline Isusove ljubavi prema Bogu i ljudima, niti lišeni nade Raspetoga koji, iako ostavljen od svih, ne gubi temeljno povjerenje da ga Bog Otac neće napustiti.

Sukladno Isusovim riječima Nikodemu, povijesni Isusov križ i svi križevi koje podižemo do dana današnjega ne mogu biti znak prkosa, suda i osude ljudi, nego znak spasenja tko god s nadom upire svoj pogled u Raspetoga Isusa, u njegov život, tko ostvaruje njegovu ljubav i biva nošen nadom u Božje uskrsnuće. Točno je da od početka Raspeti Isus izaziva skandal i prezir mnogima – kako Pavao kaže: skandal drskim pobožnicima a ludost drskim umnicima. No, na kršćanima je da oni tako ne čine, da svojim podizanjem križeva ne obeskrijepe utjehu spasenja koja je ponuđena svim ljudima, baš svim, i našim neprijateljima i to bezuvjetno, dakle bez obzira kako će se drugi odnositi prema Raspetom Isusu. Jer koliko god negativno iskustvo i bezbrojne nedužne patnje nukale mnoge ljude na nevjeru i protest protiv Boga, kršćanin se – poput svoga Gospodina – nepokolebljivo pouzdaje da križ (patnja i smrt) nije posljednja Božja riječ ljudima na zemlji. Smisao se križa otkriva u ljubavi, najčešće vrlo šutljivoj, čak nijemoj, koja nema riječi posljednjeg objašnjenja, ali uvijek aktivno solidarnoj i zauzetoj za druge te u sigurnoj nadi da će Bog uskrisiti čovjeka iz nepravdi i smrti.

Kristova glava (Povlja – Brač)

Raspeti Isus, a ne tek njegovo drvo križa (mučilo), trajno pozitivno “provocira” ljudsku malodušnost, ono nama ljudima tako blisko odustajanje pred patnjom. Raspeti Isus, a ne tek njegovo mučilo, izaziva skandal i obesnažuje svaku ljudsku drskost koja nedužnu patnju hoće pobožnjački umanjiti, lažno utješiti ili jeftino zaobići bez praktičnog pomaganja. Obesnažuje i onu drskost koja patnju drugih često povećava besplodnim spekulacijama ili ispraznim teoretiziranjem, a pogotovo onu ljudsku drskost koja Kristov križ pervertira u političke pobjedne znakove, prisvaja ga i oduzima od njihovih prvih vlasnika – svih patnika ovoga svijeta; onu ljudsku drskost koja manipulira Kristovim križem i nagomilava još veće i nesnosnije patnje Isusovoj nedužnoj braći i sestrama. Nitko nije vlasnik Kristova križa. Raspeti grli sve ljude. Jer ništa, ni krive optužbe, ni patnja, ni smrt ne mogu umanjiti Božju ljubav koja se očitovala u Raspetom Isusu prema svim ljudima – i pravednima i grešnima. Zato svatko treba nositi “svoj” križ a ne skrivati se ili zloupotrebljavati Isusov. Ta Isus nije došao na zemlju da se na njoj umnoži broj križeva, nego da ljubavlju dokine nedužnu patnju i da jednom nestane te strašne sramote ljudskoga razapinjanja.

Fra Ivan Šarčević