Opominjanje nije osuda

Opominjanje nije osuda

XXIII. nedjelja kroz godinu

Mt 18,15-20

Ponekada svoj odnos s nekom osobom opisujemo rezigniranom tvrdnjom: Nažalost, njemu se ništa ne može reći! Ima među nama ljudi koji ne prihvaćaju nikakav savjet a kamoli prigovor za svoje nepravedno ili loše ponašanje, odbijaju svaku kritičku riječ; sami su se lišili autokritičnosti, djeluju da su neupitni i uvijek u pravu. U našim obiteljima, zajednicama, institucijama neki misle da trebaju sve određivati, a neki opet uređuju svoj život izdvojen od drugih, tobože nikome ne žele ništa određivati. ali sve čine da se njihovi bližnji za njih moraju brinuti dok se oni mogu ponašati po vlastitim prohtjevima, i to podižu na razinu „zajedničkoga dobra“. Naravno, različiti su razlozi takvih nedodirljivih ponašanja: od oholosti do iskustva razočaranja u ljude, od lažne svetosti do egocentrizma i bolesnog autizma.

Nije također rijetkost da se veće ili manje ljudske zajednice, od obitelji do Crkve nađu u teškim strukturalnim krizama jer su zarobljene samovoljom i ucjenama, intrigama i samovlašću neupitnih ili izopačenih poglavara kojima niti se što može reći niti sami imaju trunak samokritičnosti. Neki od tih neupitnih veličina oblače se u glumljeni altruizam i licemjernu pravovjernost, okružuju klimoglavcima i ulizicama, rastaču međuljudske odnose, nečasno optužujući nevine i pravedne za zlo koje oni sami čine, proglašavajući druge nekorisnim članovima obitelji, djeliteljima i zlodusima zajednice, u konačnici izjednačujući sebe s obitelji ili zajednicom, Crkvom ili narodom.

Duhovna smrt naših odnosa nastaje onda kada se prekida iskrena komunikacija, kada u pojedinoj zajednici zavlada duh nekritičnosti, nedostatak bratskoga opominjanja, kada se na primjer neodgovorni pojedinac lopovlukom i smicalicama domogne pozicije za koju nije ni moralno ni stručno ni vjerski kompetentan, ili kada se čini zlo pojedincu a pritom slabo tko reagira; kada prešućivanje zla i grijeha postane normalno, a neopominjanje i bijeg od nezamjeranja stil života.

Današnji odlomak Matejeva evanđelja usredotočen je upravo na odnose unutar crkvene zajednice u okolnostima bratske opomene, dakle u situaciji ako netko od braće pogriješi. Poznata nam je ta Isusova preporuka u tri koraka: najprije se brata opominje nasamu, oči u oči; zatim, ako ne posluša, pred dvojicom ili trojicom vjerodostojnih svjedoka, dakle ne bezuvjetno istomišljenika; i na kraju, ako opet ne posluša, pred crkvenom zajednicom. Na ovom trokratnom opominjanju utemeljuje se kršćanska pedagogija, osobito unutar redovničkih zajednica, a i pravno sankcioniranje onih koji bi zastranili ili pogriješili u Crkvi.

Ne treba uljepšavati naše odnose, čemu smo često skloni. Naime, rijetko se koja naša institucija ili pojedinac vodi spomenutim Isusovim trokratnim savjetom u opominjanju brata koji je pogriješio ili se s njime ne slažemo. Ono što bi prema evanđelju trebalo biti zadnje, u našoj je praksi najčešće prvo i jedino. Najprije se nekoga javno difamira, ozloglasi, ocrni. Najprije ga se u narodu, u Crkvi etiketira „poganinom“ (nevjernikom) i „carinikom“ (nečistim), štetnim i nepoželjnim, društveno ga se izolira i – na tome se ostane. Do optuženoga je, opće je mišljenje, hoće li on i kako će se dalje vladati. Neka dokazuje svoju nevinost, stav je većine koja se i ne unosi u stvarnu situaciju pojedinca. Tim obrnutim putem prošao je sam Gospodin Isus. Unaprijed su ga osudili, društveno izolirali i proglasili štetnim, a onda povlačili po namještenim procesima i konačno sudski optužili. Nitko se od poglavara nije s njime nasamo sastao da bi porazgovarao. Vlastodršci i beščasnici vladaju se kolektivnom osudom i smatraju da svi njima moraju doći, prignuti se i moliti za milost, a oni će, prema svojoj dobroj volji, odlučivati što dalje činiti.

Isus, međutim, traži put od osobne do zajedničke (institucionalne) opomene i sankcije. Naglasak je na bratskoj opomeni. Isus počinje s bratskim razgovorom. Izričito kaže: Pogriješi li tvoj brat… a ne: Pogriješi li tvoj protivnik, neprijatelj (poganin i carinik). Isus naglašava da i u pogrešci, zloći i grijehu drugi ostaje brat. Nažalost, mi ljudi polazimo iz druge perspektive – drugi je već osuđen i otpisan. Ne opominjemo brata s nakanom da se popravi, nego ga – osobito u kakvom tračerskom, prema vlasti oportunističkom ili lakrdijaškom kružoku – unaprijed osuđujemo i kažnjavamo da pokažemo kako smo mi bolji od njega. Jer, što bismo, doista, učinili ako bi se brat (ili sestra) koji je pogriješio popravio, obratio. Obraćenje drugoga mjerimo u slaganju s našim stavom, u njegovoj poslušnosti i odanosti prema nama a ne u poštivanju savjesti i slobode drugoga, u nastojanju da taj „grešni“ drugi i mi zajedno s njime vjerodostojno stanemo pred sud Isusova evanđelja, da se pred Bogom nađemo kao istinska braća i sestre. Jer da nije tih koji su po našem mišljenju grešni, nevjernici, nečisti i necrkveni, kako bi se pokazala naša pravovjernost i crkvenost?

Očito je da Isus ne zastupa nikakvo lažno mirovnjaštvo i toleranciju u međuodnosima, nikakvo stanje u kojem ljudi žive zajedno ali tako da se „ne dodiruju“, da svatko radi po svome, da se prelazi preko zla i da nema nikakva bratskog opominjanja, ili se opominjanje duhovnjačkim trikovima svrstava u tobožnje osude a protiv čega je bio Isus. Isus ne zastupa ljudska prava anarhične slobode u kojoj su poremećeni kriteriji i grijeha i grešnika; nikakvo kolektivno-ideološko (doušničko i rekla-kazala) osuđivanje brata pri čemu dolazi do one tako česte izopačene prosudbe: dobro se proglašava grijehom a laž istinom. Nasuprot tome, Isus zahtijeva nimalo lagani put bratskih odnosa, put koji treba prijeći u opominjanju i koji traži iznimnu ljubav i poštivanje drugoga. Točno, Isus ne dopušta krajnju osudu, ona je pridržano Bogu, ali jasno razlikuje nužno opominjanje od konačne osude.

U nastavku evanđelja, govorom o „svezivanju“ i „odvezivanju“, Isus ističe važnost međusobnoga opraštanja što će biti konačni kriterij za Božje opraštanje nama s onu stranu groba. Onako kako budemo svezivali i odrješivali, kako budemo ne opraštali ili opraštali, tako će se i s nama postupati pred Božjim sudištem. Naše zemaljsko-povijesno ponašanje ima nadvremenske učinke, posljedice za vječni život.

Na koncu današnjega evanđelja, iako djeluje kao umetak, slijedi logičan Isusov govor o zajedničkoj molitvi. U zajednicama, od obiteljske do crkvene, zajednička molitva je mjesto i vrijeme u kojem se sabiru sve naše dobrote i grešnosti, pravednosti i pakosti. Prva nakana svake i osobne i zajedničke molitve jest mir s Bogom i skladan međusobni život. Zato je iznimno važno da zajednička molitva ujedinjuje svu braću i sestre, i one koje se smatra grešnima i one koji se smatraju pravednima. Prva nakana zajedničke molitve je jednodušna prošnja za obraćenje i sebe i drugih, za međusobnu ljubav. U takvoj molitvi provjerava se vlastita kritika prema grešnom bratu i događa se ozdravljujuća samokritika i priznanje vlastite grešnosti – vraća se uzajamno poštivanje i solidarnost, nudi se povratak bratu u njegovu vlastitu zajednicu.

Fra Ivan Šarčević