GUBITNICI

Gubitnici i poraženi poradi Krista

XXII. nedjelja kroz godinu

Mt 16, 21-28

U prošlu nedjelju slušali smo prvi dio Matejeva razgovora između Isusa i njegovih učenika u krajevima Cezareje Filipove. Podsjetimo se: Isus je pitao svoje učenike najprije o tome što drugi kažu o njemu a zatim je tražio da se sami učenici izjasne tko je on za njih. Petar je, obdaren Božjim nadahnućem, a ne sposobnošću svoga doumljivanja ni gorljivošću svoje vjere, ispovjedio Isusa Kristom, Mesijom i Sinom Božjim. Čuli smo također da sam Isus gradi svoju Crkvu na Petru, stijeni te da postojanost Crkve pred „vratima paklenim“ počiva na Kristu, ugaonom kamenu i graditelju zajednice učenika, Isusove braće i sestara.

Kada bismo pomislili da je pitanje Isusova identiteta kao i pitanje identiteta Isusovih učenika, dakle identiteta Crkve zauvijek utvrđeno, razgovor se nastavlja jer izvještaj o jednom događaju čitamo razdijeljeno u dvije nedjelje. Današnje evanđelje nastavak je prošlonedjeljnog. Isus govori učenicima da na njegovu osobu bitno pripadaju patnja i nasilna smrt na koju će ga u Jeruzalemu, nacionalnom i religioznom središtu, osuditi nitko drugi nego njegovi „starješine, glavari svećenički i pismoznanci“, te da će treći dan uskrsnuti. I onda se opet u ime učeničke zajednice javlja Petar, povlači Isusa na stranu i sav zabrinut odvraća Isusa i razuvjerava ga da mu se ono što Isus govori nipošto ne smije dogoditi. Ta on je Krist, Mesija, Sin Božji, što za Petra, i ne samo za njega, ne može uključivati patnju i neuspjeh, poniženje i krajnje gubitništvo. Zar netko tko je Spasitelj i svemoćni Sin Božji može trpjeti i biti tako poražen? Isus je, međutim, dosljedan u predstavljanju tajne svoga mesijanstva. I ne bismo očekivali tako oštre Isusove riječi upućene svome učeniku Petru. Naime, Petru koji ga je priznao Sinom Božjim, a sada ga odvraća od njegova puta, Isus izričito govori da je „sotona“, lažljivac i zavodnik, te da ga se klone, da se nosi od njega jer stvara sablazan, jer mu nije na pameti ono što je Božje nego što je ljudsko.

Nema sumnje, od početka kršćanstva, od Isusovih učenika, od Petra do nas današnjih kršćana, Isusova patnja i križ, Isusova osuda od strane starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca izaziva skandal. I mi današnji kršćani, iako ćemo ustima prihvatiti da na Isusov identitet spada križ, pravimo razne smicalice pa i zloupotrebe Isusova križa. Što sve kroz povijest i danas ne radimo s Isusovim križem i od Isusova križa? Zar ga nismo učinili samo ukrasom, čak znakom nespasenja za neke ljude, zar ga nismo učinili prkosnim ili pobjednim znakom nad našim neprijateljima? Zar i mi, slično Petru, na pameti imamo samo ono što je ljudsko, a ne ono što je Božje, što je Kristovo? I kao što se „sotonsko zlo“ uvuklo u Petrovu najuzvišeniju ispovijest vjere, usudimo li se i mi današnji kršćani makar pomisliti da se samo „sotonsko zlo“ zavuklo u najspasiteljskiji znak naše vjere, u Kristov križ koji nosimo ili podižemo posvuda, te Isusov križ, znak i izraz najuzvišenije Božje ljubavi prema ljudima, pretvaramo u ljudski križ, u ljudsku sramotu i sablazan? Nema sumnje, toliko se daleko otišlo u našoj licemjernoj praksi da je zavladala nametnuta grobna šutnja i autocenzura pred masovnim svetogrđima i beščašćima u zloporabi Kristova križa. Toliki priznaju Isusa Mesijom i Sinom Božjim, a njegov križ pretvaraju u suprotnost toj ispovjednoj formuli.

Isus Petra nije ukorio nego pohvalio što ga je priznao Kristom, Mesijom i Sinom Božjim, ali ga je potjerao od sebe kada ovaj nije shvatio da je uz Božju objavu u Kristu, u Sinu, bitno vezana patnja, te da će Isus biti osuđen od strane starješina, glavara svećeničkih i poznavatelja Svetoga pisma kao bogohulnik, kao uzurpator i krivotvoritelj Boga, Božje objave i otačke predaje, da Bog koji se objavljuje u Isusu jest gubitnik po ljudsku. Vidimo dakle da tajna Isusove osobe, Isusov identitet (kristologija) nije vezan samo uz nadahnuće odozgor, uz verbalno priznanje da je Isus Mesija i Božji Sin, nego i uz strašnu patnju nedužnoga Isusa, uz njegovo ubojstvo i smrt na križu, te uz neočekivano rađanje na novi život kroz uskrsnuće. Tko je Isus – spoznaje se u otvorenosti nadahnuću od Boga ali i u prihvaćanju onodobne najsramotnije smrti, smrti na križu, u radikalnom fijasku i skandaloznoj smrti.

I kao što se Isusov identitet ne može zatvoriti ni u najuzvišeniju i najtočniju istinu (dogmu), tako ni identitet Isusovih učenika ne može ostati samo na deklarativnoj, ispovjednoj razini. U nastavku evanđelja Isus, naime, govori o identitetu svojih učenika od kojega je, kao i za njegov identitet, neotklonjiv vlastiti križ, nošenje osobnog križa i nasljedovanja Raspetoga Mesije. I kao što nije dovoljno za Isusa kazati da je Mesija i Sin Božji, ni za Kristovu učeničku zajednicu, za Crkvu, nije dovoljno kazati da je izgrađena na nesalomljivoj stijeni i da je time proces identifikacije završen. Isusov učenik – traži Isus – treba se odreći samoga sebe, uzeti svoj križ i nasljedovati Isusa. A tu tek nastaje sva muka po identitetu. Jer odreći se sebe, izgubiti svoj život onako kako je Isus izgubio svoj poradi Boga za prijatelje, činiti stvari poradi Isusa i bližnjih, ponajprije znači ostaviti se svake vrste uznositosti i taštine da smo istinski Isusovi učenici te ga nasljedovati u onome što je za ovaj svijet, za uobičajeno ljudsko ponašanje neuspjeh i gubitništvo. A u identitetu, ljudskom, nacionalnom, vjerničkom, profesionalnom doista je temeljno pitanje kad je moj identitet doista gubitnički kad dobitnički, kad sam dosita poražen a kad pobjednik, kad sam sablazan po ljudsku, kad imam na pameti ono što je Božje, kad mogu ostati sam poput Isusa i onda kada vlastiti narod, starješine i glavari svećenički misle i rade po ljudsku, kad sam zadobio čitav svijet a izgubio dušu i smisao života. Proces identifikacije s Isusom Kristom, Raspetim i Uskrslim traje čitava života i ne podnosi polovična i lažna smirivanja, a pogotovo ne iskrivljenja i zloporabe. Uspjeh nije samo ekonomska nego i vjernička kategorija. Nije ni samo kategorija svjetovne, političke moći. No, je li svaki gubitak, gubitak i života poradi Krista, doista definitivni neuspjeh? Na to pitanje osobno odgovara svaki Isusov učenik.

Fra Ivan Šarčević