Muke po identitetu

Muke po identitetu

XXI. nedjelja kroz godinu

Mt 16,13-20

U blizini izvora rijeke Jordana, u okolici Cezareje Filipove, gradića kojega je Herodov sin Filip izgradio u čast cara Augusta, a negdje na sredini Matejeva evanđelja, na putu, kako se to sve i događalo, Isus postavlja pitanja svojim učenicima. Ona se odnose na njegov identitet: što drugi kažu te što sami učenici kažu tko je Isus. I postavlja ih ponajvećma zbog njih. Jer može se s nekim živjeti i dugo i čitava života a da ga se ne upozna. Događa se i u našim odnosima da netko neočekivano postavi pitanje: Pa znaš li ti uopće tko sam ja? Mnogi žive u teškom iskustvu nerazumijevanja – ni njihovi najbliži nisu ih upoznali. Na koncu života i oni koji su živjeli toliko zajedno znaju zastati pred konačnim nepoznavanjem i tajnom osobe koja ih napušta.

Isus postavlja dva pitanja svojim učenicima o njemu samome. Za naše uobičajene načine ophođenja i razgovaranja ta pitanja djeluju više nego suvišna. Kad netko među nama postavi takve upite, neki se ljudi ljutnu jer čemu se pitati o nečemu što je tako očevidno ili se pitaoca gleda kao narcisoidnu i taštu osobu koja hoće samo da se o njoj priča. Ipak, znanje o nekome i ljubav prema nekome usko su vezani i rastu u proporcionalnosti.

Isus dakle postavlja pitanja svoga identiteta zbog svojih učenika, zbog njihova nasljedovanja. Prvo pitanje se odnosi na to da učenici odgovore što drugi ljudi, što oni koji nisu izravno u krugu Isusovih učenika misle o Isusu. Ne može se naviještati evanđelje i nasljedovati Isusa nezainteresirano za stavove drugih, zatvoren u svoj duhovni svijet, ne obazirući se na društveni kontekst, na mišljenja ljudi u našoj sredini, zadovoljavajući se samo vlastitom spoznajom tko je Isus. Isus traži od učenika da uvaže i razmotre što to drugi ljudi o njemu kažu, jer on šalje učenike upravo ljudima koji ga ne poznaju ili ga nepotpuno poznaju. A tako je u svim vremenima. Najveće što većina ljudi kaže o Isusu jest da je prorok, mjerodavna osoba humanosti, moralnosti, osoba koja nadahnuta Božjom blizinom naviješta Božju riječ. On je jedan od velikih ljudi, ali ipak samo čovjek.

Drugim pitanjem: A što vi kažete tko sam ja? Isus zahtijeva osobni i zajednički odgovor od svakoga od svojih učenika. Nije dovoljno znati što drugi misle, polovičnost je ostati samo na onome što se o Isusu uokolo priča, što sam naučio od roditelja ili što misli moj kolektiv; nužno je imati osobni odnos, osobno znanje i ljubav prema Isusu. I Šimun Petar ispovijeda svoju i vjeru prve crkve: Ti si Krist, Sin Boga živoga! U svoje ali i u ime učenika Petar ispovijeda tajnu Isusove osobe: Isus je više od proroka, više od najmjerodovanijih ljudi, Isus dolazi od samoga Boga, Mesija je, Spasitelj.

U nastavku Isus govori Petru da on na tu istinu nije došao nikakvim svojim moćima. Isus govori svojim učenicima da se njegov identitet ne spoznaje bez nadahnuća odozgor, bez vjere i otvorenosti Bogu. Vlastiti napori, doumljivanja i istraživanja, koja se nipošto ne niječu, ipak su nedostatni da se spozna Isusa. Isus sve to nadilazi. I doista, povijest to svjedoči, svjedoče to sva znanja i sve najbolje kristologije (govor o Kristu): Isus ostaje nedohvatljiv ljudskim spoznajama, on dolazi od drugdje, od Boga, njegov identitet je u prostoru otkupljujuće tajne.

Važno je u ovom evanđelju uočiti redoslijed. Naše redovito tumačenje ovaj tekst uzima ponajviše kao potvrdu utemeljenja petrinske, papinske službe u Crkvi, štoviše kao pitanje vlasti i hijerarhije u Crkvi. Međutim, u redoslijedu, koje ima obvezujuće praktične posljedice i zahtjeve, najprije se pita i govori o Isusovu identitetu, a tek poslije toga o Petrovom identitetu, dakle o identitetu Crkve. Na poznavanju Isusa Krista, na njegovom identitetu temelji se spoznaja i identitet Petra i Crkve. O tome ćemo slušati i sljedeće nedjelje u nastavku ovoga evanđelja kojega danas ne čitamo, gdje se Isus, upravo u oštroj raspravi sa svojim učenikom Petrom, ponovno vraća na pitanje što to doista znači da je on Krist, Sin Boga živoga, kao i što to znači biti Isusov učenik ako ga se shvati kao Krista bez križa, a nasljedovanje samo kao sebično čuvanje života i pozicije.

Dok učenici trebaju prepoznavati Isusov identitet, da se bude Isusov učenik treba prihvatiti promjenu identiteta, prepustiti se obraćenju. Isus mijenja ime Šimunu u ime Kefa/Petar (aramejski/grčki). Da se postane Isusovim učenikom treba prihvatiti novi identitet koji nam Isus daruje i kojeg traži da promijenimo. Petrov identitet Isus označava “stijenom” na kojoj Isus hoće graditi svoju zajednicu, Crkvu. I kao što je konačna spoznaja Isusova identitet dar od Boga, tako je izgradnja Crkve u konačnici Kristovo djelo, u Kristu počiva snaga otpora od zla i vrata paklenih. Uz to, Petru se i preko njega Isusovim učenicima darivaju ključevi, ne ključevi vladanja i svjetovne moći, nego najmoćniji Božji dar, najvažnije Božje svojstvo – opraštanja grijeha. Opraštanje grijeha – svezivanje i razrješivanje – temeljno je poslanje Isusovih učenika na zemlji. Kao što je vrhunac Isusove osobnosti očitovanje neizmjernog milosrđa Boga Oca koji ga je poslao među ljude, tako je najvažnija i neotklonjiva karakteristika Kristova učenika da oprašta grijehe svojoj braći i sestrama. Petar (Crkva) je stijena, ali koja oprašta.

Sve ovo djeluje lagano za razumjeti, ali ne možemo ne priznati da se na ovo evanđelje nakupilo toliko svakovrsnih naslaga naših tumačenja, najviše onih o papinskoj vlasti i crkvenoj moći, i povrh svega da olako pristajemo na samorazumljivost te da nemamo ništa mijenjati u život. Valjalo bi izići iz svojih uhodanih i zakovanih spoznaja, priznati da još nismo uzeli dostatno u obzir što to drugi ljudi kažu o Isusu, da još nismo ni osobno a ni kao zajednica, Crkva, u našem vremenu, ne ponavljajući neproživljeno ono naučeno, kazali tko je za mene, za nas Isus Krist. Pogotovo još nismo preispitali svoj kršćanski identitet obraćenja (promjene imena) da iz nepostojanosti i kolebljivosti prijeđemo u čvrstoću kršćanskoga karaktera a kamoli da smo se radikalno i dosljedno uputili na put opraštanja i milosrđa.

Na koncu današnjeg evanđelja Isus “naređuju” učenicima da nikome na kazuju da je on Mesija. Zašto to Isus opet zbunjuje svoje učenike? I zar ima naređivanja u vjeri? Odnosi li se to samo na ono vrijeme ili i na nas današnje kršćane koji smatramo da je najvažnije da izrecitiramo Petrovu, crkvenu vjeroispovijest o Isusu Kristu i da tako odagnamo svaku muku našega identiteta? Zašto Isus želi sačuvati tajnu svoje osobe? Ne izgleda li da Isus učenike vraća na početnu poziciju da svatko mora samostalno i osobno upoznati tko je on, te da učenik ne samo svojim riječima nego cjelinom svoga života među ljudima treba svjedočiti da je Isus iz Nazareta Mesija, Krist, Sin Božji i Spasitelj. O tome kakav je u konačnici Kristovo identitet i identitet njegovih učenika, slušat ćemo i sljedeće nedjelje u evanđelju koje je neodvojivi nastavak današnjega.

Fra Ivan Šarčević