Ono što imate, nije malo – dijelite

Umnažanje kruha … (Francisco Goya)

Ono što imate, nije malo – dijelite

XVIII. nedjelja kroz godinu

Mt 14,13-21

Današnja su biblijska čitanja sva u znaku hrane, osobito one osnovne – kruha. Evanđelist Matej govori o tome kako se Isus, nakon što je čuo da je Herod smaknuo proroka Ivana, povukao lađom na samotno mjesto, u osamu. Vjerojatno se sklonio bijesu toga strastima zaslijepljenoga vlastodršca jer nije htio naprasno stradati dok ne dovrši svoje poslanje.

Kad je svijet otkrio gdje je Isus, grnuo je k njemu u njegovu osamu, veli se pješice iz raznih mjesta. I onda Matej govori da se Isus, kada je vidio taj svijet, sažalio nad njim i počeo je ozdravljati bolesne među njima. A uvečer, kad se počelo noćati, Isusovi učenici, pragmatični i osjetljivi za jelo, jer je bio nenaseljen kraj, traže od Isusa da otpusti narod da si ide kupiti hrane po okolnim selima. Isus, međutim, ne dopušta učenicima da otpuste narod nego im odlučno kaže: „Ne treba da idu, dadnite im vi jesti.“ A oni odgovaraju da uza se imaju tek nešto sasvim malo: pet kruhova i dvije ribe, što vjerojatno ni njima nije bilo dovoljno.

Isusovi učenici reagiraju kao svi mi ljudi. Kad god nas netko upita da mu dadnemo nešto od sebe, redovito uvijek polazimo od zabrinutosti i računanja koliko će nama ostati. Štoviše, uvijek polazimo od toga da imamo malo, nedovoljno pa će dijeljenjem i nama uzmanjkati.

A što Isus čini? On upravo traži to “malo”. Traži od učenika da donesu što imaju, onoliko kruhova koliko imaju, izgovara nad njima blagoslovnu molitvu, kao svaki pobožni židov, lomi kruh, daje ga učenicima a oni narodu. I nahranilo se, piše Matej, nevjerojatnih pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

Redovito razumijevamo ovaj događaj samo kao Isusovo čudo, njegovu svemoć. Točno je da se želi kazati da Bog u Isusu ima moć izvući čovjeka iz strogih zakona prirode i njezine uvjetovanosti a da pri tome prirodu i njezine zakone ne razori i ne poništi. No, ovdje nije samo naglasak na Isusovoj svemoći, nego ti Božji slini znaci po Isusu iz Nazareta žele ukazati na još neke stvari. Ponajprije, na ono da je Isus sažalan. On ulazi u situaciju drugih ljudi. Samilostan je. I to očekuje od svojih učenika. Isus nije tek površno suosjećajan, nego ga pogođenost situacijom drugih pokreće na akciju.

Njegovo sažaljenje ne dopušta učenicima da neuviđavno otpuste gladne ljude. Učenici, naime, misle da je Isus a i oni s njime zadužen samo za riječi, lijepe riječi, za propovijedanje evanđelja, a kada se radi o hrani i materijalnom, neka se svatko pobrine za sebe. Isus je izričit: Ne treba da idu, dadnite im vi jesti. Isusova briga za ljude uključuje ne samo duhovnu nego i materijalnu razinu. Evanđelje nije samo pričanje lijepih priča, nego radikalno socijalno angažirano.

Nažalost, kroz povijest se mnogi kršćani a osobito crkveni stručnjaci i propovjednici odmiču od društvenoga angažmana u socijalnu neosjetljivost. Iza lijepih i pobožnih fraza, gdje je često svaka druga riječ Bog, Isus ili Marija, skriva se velika socijalna nepravda i sebična briga za sebe. I danas se uzvišenim govorom žele prekriti nepravde i izrabljivanja poslodavaca prema radnicima, i u crkvi – gdje se još tako olako izgovara ili postupa po onoj: Bog plati, kao da su svi dužni pomagati nama i to badava. I danas se lažnim mirom zatvaraju oči pred kriminalnim i mafijaškim poslovima nekih tobožnjih velikih vjernika koji su premrežili i društvo i naše župe, svjetovne urede i religijske zajednice. I danas se žele sakriti nepravde i ekonomske ovisnosti, poreske i druge nepravde grešnih struktura. I danas se želi ostaviti ljude da se sami snalaze, jer svatko se – tako se govori – treba sam snaći.

Evanđelje, međutim, nije samotnički i prevarantski projekt čovjeka pojedinca, nego životni program Isusove zajednice koja svoja dobra dijeli s potrebitima. Evanđelje nije socijalno bezbojno, ono nije opijum potlačenoga i kruha gladnoga naroda. Nije analgetik koji smiruje svaki povik i kritiku nepravdi koje nas okružuju. Evanđelje nije umotavanje nepravde u paket obreda pred Presvetim kojim iskusni i dobrostojeći crkvenjaci “prebacuju” potlačene u ljepšu duhovnu sferu ili bolji život tek s onu stranu groba.

Isus i nama, današnjim svojim nasljednicima, kaže: Ne treba da idu, dadnite im vi jesti! Ne kaže nam samo: Ne treba da idu, samo im pričajte lijepe priče. Isus i nas hoće pokrenuti iz naše neosjetljivosti, sebičnosti i onoga najgorega stanja kada mislimo – kao i njegovi učenici – što je to pet kruhova za toliko gladnih, što je to moje malo zalaganje pred tolikom današnjom nepravdom. Isus kaže doista se sažalite, uživite se u situaciju onih koji žive lošije od vas; i donesite te kruhove koje imate, počnite ih dijeliti. Vidjet ćete kako će se dijeljenjem smanjiti glad a umnožiti veselje, smanjit će siromaštvo, socijalna nepravda a uvećati pravda i radost života, bit će dovoljno i vama i drugima i još ostati viška. Ne govorite što ćemo s toliko malo, nego počnite dijeliti ono što već imate. Jer to što imate uopće nije malo.

Fra Ivan Šarčević