Strpljivi i samozatajni rast dobra

Strpljivi i samozatajni rast dobra

XVI. nedjelja kroz godinu

Mt 13,24-43

Današnje evanđelje nastavak je prošlonedjeljnoga Isusova govora o Božjem kraljevstvu u usporedbi o rasipnom sijaču. Sijač svoje zrnje dobrote sije posvuda i svima. Njegovo zrnje, Božju riječ, ljudi većinom ne prihvaćaju. Čine to tek pojedinci koji, svatko različito, donose obilat rod. Danas slušamo da Isus nastavlja opisivati Božje kraljevstvo kroz tri usporedbe, opet iz svakodnevnoga života.

Ponajprije govori da je Božje kraljevstvo kao njiva na kojoj čovjek posije pšenicu, a onda, iznenada, otkriva da je u njegovoj pšenici izniknuo kukolj. Dogodilo se to bez njegova znanja. Njegov neprijatelj, „neprijatelj čovjek“, piše Matej, to učini. Sluge žele da se kukolj odmah iščupa i pšenica očisti od nametnika. Razboriti gospodar to, međutim, ne dopušta, jer su i kukolj (ljulj) i pšenica svezani korijenom u jednom busenu i može se, u htijenju da se uništi kukolj, iščupati i pšenica, uništiti dobro. Zato sve odgađa za dan žetve i pušta, što slugama nije pravo, da se pšenica (dobro) bori, kao i da nametnik kukolj parazitira na dobru, da koristi isto tlo i dobrotu njive i pšenice kao i dobrotu gospodara. Gospodar zna da zlo ne može samo, nego iskorištava dobro, ali inzistira na tome da se bude strpljiv do konačnoga suda kada će se kukolj razdijeliti od pšenica i spaliti u ognju.

Ovom usporedbom o Božjem kraljevstvu kao njivi na kojoj rastu zajedno pšenica i kukolj, riječ je zapravo o teškom pitanju odnosa dobra i zla. Ukazuje se na dva stava koje treba izbjegavati. Jedan je onaj, čemu smo tako skloni, da se kukolj uopće ne primjećuje, da se zlo previđa, prešućuje ili umanjuje. Čine to osobito odgovorniji u obitelji, Crkvi, društvu. Isus priča: Sluge vide zlo i njihov gospodar ne niječe da je to zlo, ne okreće glavu od činjenica, niti umanjuje njegovu zloću i pogibeljnost. Nema govora ni o kakvom pobožnom ili nekom drugom lažnom neznanju za zlo ili taktici njegova ublažavanja. Nema govora ni o pomirljivosti zla i dobra, vinih i nevinih. Zlo je prisutno u svom užasu i grozoti. Dobro trajno mora rasti i to iz sebe. Zastane li, nestaje ga u zlu.

Drugi stav koji Isus ovom usporedbom ne dopušta jest nestrpljivo i nerazborito reagiranje na zlo. Gospodar ne prihvaća paniku ni žurbu da se zlo odmah čupa, nikakav fanatizam pa iz moralno najbolje pozicije. On više vjeruje u snagu pšenice, u moć dobra, nego u moć zla. Dobro neće dopustiti da njivu posve prekrije kukolj.

Nijedno dobro ne raste bez zapreka, bez parazita i nametnika. Štoviše, dobro i zlo ne rastu jedno pored drugoga nego se zlo korijenski zapliće za dobro kako u čovjeku pojedincu, u svakom od nas, tako u društvu i svijetu. I često nije lagano prepoznati ih da bi ih se razlikovalo. Pogotovo zlo, ono se uvijek predstavlja lijepim i dobrim i s dobrim je u najužoj vezi. Zlo nosi masku dobroga. Slično kao i kod svakog od nas pojedinačno koji smo poprište (njiva) na kojoj rastu i pšenica i kukolj. Ponetko se, naime, sav smori popravljajući svoje negativnosti, kontrolirajući ili čupajući svoje zlo, svoje loše mane umjesto da svoje snage usmjeri na dobro koje ima. Kidajući negativno, postaje neuviđavan ili proračunat za dobro, čak se umara i pasivizira do depresije da mu ponestaje i motiva i snage za dobro. Ljudskost i vjera ne niječu zlo, ali se izgrađuju u stvaranju dobra.

Poput Isusovih suvremenika, poput kršćana Matejeve zajednice i mi danas stojimo pred pitanjem što sa zlom: odmahnuti rukom, praviti se naivni, zatvoriti uši i oči ili bojovno se suprotstaviti zlu sve dok ga ne uništimo. Neki su od nas fascinirani zlom. Iako možda dobri, oni više vjeruju u moć zla nego u Božju dobrotu u čovjeku. Sa zlom stupaju u oportunističku trgovinu i tako omalovažavaju ili čak uništavaju dobro i dobre oko sebe.

Neki današnji kršćani ponašaju se tako da žele posve odijeliti dobro od zla, nasilno odstraniti one koji su prema njihovom sudu zli ljudi. Do te mjere su zagriženi u svom neupitnom naumu da ne vide da su zamijenili kukolj i pšenicu, da čupaju pšenicu a kukoljem se okružuju. Neki se ne smiruju dok svoje protivnike ne isključe iz zajednice, iz Crkve, dok ih ne ograniče ili izoliraju iz društva, dok im ne oduzmu svaki glas i unize u osobnosti. U nastojanju da svako zlo istjeraju iz njegove jazbine i da ga unište, oni do te mjere zaslijepe, da izgube i dobro i prijatelje i sami se sve više sunovraćuju u zlo.

Pa što dalje?

Kad bismo pomislili da usporedba o kukolju u pšenici djeluje lažno pomirujuća, da Isus lažno tješi ostavljajući sve za končani Božji sud, on nastavlja s drugom i trećom usporedbom, s gorušicom i kvascem, s usporedbama kako se treba ponašati dobro, dobri ljudi, njegovi učenici. Isus posvješćuje svojim slušateljima kolika je snaga dobra, snaga Božjeg kraljevstva. Pripovijeda usporedbu o malom gorušičinom zrnu koje, u pustinjskom (neuvjetnom) ambijentu, postaje pravo drvo, izrasta i do četiri metra visine i u njemu se gnijezde ptice, u njegovom hladu ljudi se odmaraju. Od gotovo nevidljivoga zrna postaje vidljivo stablo. Dok usporedbom o kukolju inzistira na strpljivosti i nadi u konačni sud, ovdje Isus inzistira na rastu, od malenoga do velikoga, od nevidljivoga do vidljivoga. Stablo gorušice nije iščupano iz njive svijeta i postavljeno negdje u skrovitost, ne getoizira se, ne povlači, nego je u javnosti, na otvorenom. Ono se bori i izrasta iz svoje malene ali snažne dobrote.

Drugi odgovor na zlo, na kukolj u pšenici, jest Isusova usporedba o kvascu. Dok je zrno gorušice postalo stablo i vidljivo svima u pustinjskim predjelima ovoga svijeta, Isus s kvascem, a kvasac je gorak i sam nejestiv, inzistira na skrovitom ali nezaustavljivom rastu dobra. Kvasac je količinski malen, ali ima iznimnu gradbenu snagu koja bezličnu masu brašna uskvasa u kruh za jelo. I malo kvasca, samo malo dobra, i samo jedan dobar pojedinac, mijenja svoju okolinu. Kvasca (dobra) nestaje u samozatajnosti, miješa se, upliće, transformira se i tako posve preobrazuje svoju okolinu. Od brašna one pšenice koju je kukolj htio splesti i zapriječiti, kvasac pripomaže da se stvori hrana ljudima.

Isusove usporedbe o kukolju u pšenici, o gorušici i o kvascu žele nam kazati u kojim se to koordinatama kreće naš život. Zlo se ne podcjenjuje niti se precjenjuje, niti se pred njim zatvara oči niti ga se prenaglašava da se od njega ne vidi ni tuđe ni svoje dobro. Zlo želi umanjiti i potrošiti dobro, ali nijedno dobro nije posve neprimjetno i nepotvrđeno. Isusova poruka o Božjem kraljevstvu je poziv na odluku između iskorjenjivanja zla ili rasta u dobru. Ako se hoćemo odlučiti za dobro, onda se to čini bez egoistične ravnodušnosti na zlo i bez fanatizma u njegovu uništavanju. Dobro se bori strpljivo i postojano, ne odustaje rasti iz Božje dobrote u sebi i s nadom u Božji konačni sud, ali do posljednjega suda vidljivo sazrijeva od malenoga do velikoga dobra, gostoprimljivo je za razigrane i umorne, i istodobno, poput malo kvasca, samozatajno i odgovorno se uključuje (i miješa) kako bi preobrazilo okolinu i svijet u kojem živi, kako bi potencijalnoj masi dobra (brašnu) dalo supstancu i strukturu.

Fra Ivan Šarčević