Rasipni sijač

Rasipni sijač

XV. nedjelja kroz godinu

Mt 13,1-23

Početak današnjega evanđelja govori kako Isus izlazi iz kuće, sjeda uz jezero, kako k njemu grne „silan svijet“, te on uzima lađicu i malo se otiskuje od obale, sjeda i počinje govoriti. Početak je to i trećega, od pet velikih Isusovih govora u Matejevu evanđelju, Govora u prispodobama. Matej naglašava da je Isus sjeo u lađicu, dok je svijet na obali stajao. Sjedenje označava učitelja, a stajanje, što činimo i danas u crkvama za vrijeme mise – stojeći slušamo evanđelje – označava poštivanje i pozorno slušanje učiteljevih, Isusovih riječi.

I Isus će s lađice izgovoriti nekoliko usporedbi o Božjem kraljevstvu: o sijaču, kukolju, gorušičinom zrnu, kvascu, o blagu skrivenu na njivi i mreži punoj svakovrsnih riba, o starom i novom, tradiciji i sadašnjosti.

Težište svega ovog govora o prispodobama Isus postavlja na početak, u prispodobu o sijaču i u pitanje kako ljudi slušaju, kako se odnose prema onome što su čuli. Isusov govor u prispodobama nije nikakvo ukrašavanje ili izmicanje kako svojim slušateljima ne bi izravno rekao što misli. Govor u usporedbama, govor u slikama je živ i plastičan, govor čije elemente i sadržaj Isus uzima iz svakodnevnice, poznate njegovim slušateljima. Isus ne govori dosadno, njegove riječi ne šišaju iznad glava niti se spušta u banalnost; ne priča viceve, ne docira niti zabavlja publiku. Kod njega nema umjetnoga izazivanja emocija i duhovnih doživljaja pomoću pobožnih riječi i fraza, stalnoga korištenja Božjega imena ili imena svetaca. Isus koristi riječi i slike svima poznate i to tako da su te slike kao ogledala koja su slušateljima nude da se sami u njima ogledaju i da sami odgovore na njihov izazov i pitanja.

Usporedba o sijaču (Van Gogh)

Tako je i u ovoj usporedbi o sijaču. Njome Isus želi jasno kazati da je Božji sijač rasipan, da posvuda i jednako svima podaruje riječ. Mi zacijelo ne bismo bili tako “nerazumni”, ne bismo sijali uz put, niti bacali riječi po kamenju i trnju. Bog je drukčiji. Isus je drukčiji. Tako obilno sije da nitko ne može kazati da nije čuo riječ (kao što i Izaija iz prvoga čitanja uspoređuje Božju riječ s kišom).

Osnovno pitanje ove usporedbe glasi: kako se slušatelji odnose prema Isusovoj i uopće Božjoj riječi? Na pitanje učenika zašto svijetu govori u usporedbama, Isus, ništa ne umotavajući, ponavlja ono što se kroz cijelo Pismo ponavlja: Ljudi su tvrdi i opori, gluhi i slijepi za Božju riječ. Isus izrijekom ponavlja riječi proroka Izaije da ljudi slušaju a ne razumiju, da gledaju a ne vide, jer se usalilo srce naroda, jer su začepili uši i zatvorili oči, jer srcem ne razumiju. Zato se – kaže Isus – ne može čuti ni njegova glavna poruka – poruka obraćenja, niti onda on može ozdraviti te ljude.

U slici sijača, i tla na koje pada riječ, Isus navodi kako se ljudi različito odnose prema njegovoj riječi. Govori o četiri vrste ljudi. Govori i o nama današnjima:

Prvi su oni koji uz put primaju riječ, ali su posve obuzeti zlim mislima i poslovima. Oni riječ ne stižu ni primiti a kamoli o njoj razmisliti. Biva im progutana i uništena. Dopuštaju da im polusvijet oduzme riječ. I među nama, današnjim vjernicima ima onih prvih, onih usput, onih koji neprijateljski odbijaju i uništavaju Isusove riječi time da dopuštaju da Božjom riječi zagospodare njezini protivnici. Zar nema među nama i onih, od malih do velikih, od podložnika do poglavara, od siromašnih do bogatih koji ne žele da ih itko poziva na Isusa ili da im se navode riječi evanđelja? Čim čuju da netko kaže Isus ili evanđelje, i od tobožnjih vjernika, oni okreću glavu, odlaze ili kažu: Tko si ti da se pozivaš na Isusa?!

Drugi su oni koji oduševljeno primaju riječ ali su kolebljivi i nestalni, pa u nevoljama i opasnostima odustaju od Božje, Isusove riječi, priklanjaju se tuđim riječima, ponekad čak umišljajući da slušaju samoga Isusa. Zar među nama nema kamenitih, koji se tobože zapale za Isusa i za evanđelje, kao što se zapale i za mnoge druge riječi, a onda čim iziđu iz crkve, čim se nađu u strahovima, dilemama, čim bude uzdrmana njihova oaza sebične pojedinačnosti, staju na stranu protivnu Božjoj riječi, suprotnu Isusu? Čak su spremni na lukavstva i prevare, laži i krađe, na onaj kompromiserski stav, stav većine koji je u biti izdaja i sebe i vjere, iako će se opet s lažnim oduševljenjem graditi Isusovim slušateljima.

Treći su oni prezauzeti svakovrsnim brigama i poslovima, zavodljivi svakovrsnim ponudama. Oni žive kao u trnju, u bujici svakovrsnih riječi, i materijalnih i duhovnih, i ne uspijevaju sastati se sa sobom da bi uvidjeli koje su riječi prave, na kojima treba graditi život. Zar među nama nema tih trećih koji su izgubili osjećaj za ljestvicu vrednota pa im Isusove riječi jednako vrijede kao riječi ovosvjetskih trgovaca, varalica i duhovnih opsjenara? Zar tako često u konfliktima i ne prosuđuju svoje bližnje, dok oni navodno zauzimaju najispravniju stranu. Toliko susrećemo tih ljudi koji ne prestaju govoriti Isusove riječi, božanske riječi, koji ne prestaju citirati evanđelje i izbacivati pobožne frazetine, ali kad ih treba primijeniti u konkretnosti života, izmiču se u šutnju i lažno mirovnjaštvo. Njihova je briga samo za sebe, kako da se materijalno ili duhovno obogate, kako da Isusovim riječima pokažu da su veliki i u svoje zavodljivo trnje uvlače i zavaraju malene, patnike, ljude željne ozdravljenja i životne punine. Oni od Isusovih riječi prave unosnu ideologiju, i onu o Božjoj ljubavi prema svima ali, naravno, onako kako oni tu ljubav raspodjele.

I tek četvrta skupina ljudi prima riječ i na nju odgovara različito ali odgovorno. Oni slušaju riječ o Kraljevstvu i po njoj se ravnaju. Isus ovdje naglašava jedninu, kaže da oni koji primaju riječ su u jednini: jedan donosi plod stostruk, jedan šezdesetostruk, jedan tridesetostruk. Naglasak je i na jedan i na različitom ostvarenju Isusove riječi u životu. Ima, naravno, među nama tih četvrti, onih koji slušaju i razumiju Isusovu riječ, koji se po evanđelju vladaju u svome životu. Oni nisu ni četvrtina svih spomenutih. Oni su u manjini, velikoj manjini, oni su tek pojedinci, ali pojedinci vjernici, čije srce nije zamrlo usput, čije se srce nije usalilo u zlu, u naglo zapaljivoj ali dugotrajno kamenoj tvrdoći, niti u trnju briga za sebe niti u zaglupljivoj zavodljivosti duhovnih ponuda veletrgovaca svetinjama.

Pojedinci donose iznimno bogate plodove od kojih žive i oni, njihovi bližnji i svijet. Često ni oni sami ne znaju što će, ali zato uvijek slušaju Isusa, nastoje iskreno i istinoljubivo razumjeti njegove riječi i po njima djelovati. Slušaju Učitelja pozorno stojeći na obali života, nikada utopljeni u masi. U konačnici oni su uvijek pred ogledalom, ne svojim ili drugih ljudi, nego Isusovih usporedbi i odgovorno preispituju i sebe i svoj život u svjetlu Isusovih riječi.

Prispodoba o rasipnom sijaču i razlikama kako se riječ prima, važan je ključ kojeg bi trebalo uvijek nositi uza se pri čitanju i slušanju, pri razumijevanju i ostvarivanju Božje riječi i Isusova evanđelja.

Fra Ivan Šarčević