Nada protiv svake nade

Marija Magdalena na grobu (S. Koeder)

Nada protiv svake nade

USKRS

Iv 20,1-9

Sa svim važnim zbiljama i istinama u iskušenju smo da upadnemo u apstrakciju, da ih odmaknemo od realnosti, od stvarnoga života. Tako je i s našom vjerom u Boga i u njoj s temeljnom istinom – Isusovim uskrsnućem. Kao da život i vjera idu paralelnim kolosjecima. Istina da je Bog uskrisio Isusa od mrtvih, nije, međutim, poput drugih istina, onako kako je vidljiv stol pred nama, kako vidimo lice našega bližnjega ili kako su dva i dva četiri. Uskrsnuće je istodobno nešto mnogo više i istodobno, prema svjedocima da je Raspeti živ, nešto mnogo konkretnije od naše najstvarnije stvarnosti. Isusovo uskrsnuće nije ni istina uzdignuta u nenastanjivi Božji prostor, dostupan samo “izabranim” vjernicima, nego stvarni događaj, utemeljujući događaj naše vjere, koji se nudi svima, baš svima na odluku.

Evanđelisti i pisci drugih novozavjetnih knjiga ne izvještavaju o samom događaju uskrsnuća. Iako sam događaj uskrsnuća nitko nije vidio, on se – uvijek prema svjedočenju Isusovih učenika – stvarno dogodio. Oni izvještavaju o onome što su sami vidjeli ili čuli od onih koji su susreli uskrsloga Gospodina. Zato imamo različite izvještaje, koji u svoj svojoj raznolikosti žele naglasiti samo jedno: Bog je uskrisio Isusa. Raspeti je živ. On je obećani Mesija, Učitelj i Gospodin. Bog je potvrdio njegov život. Poraženi u ljudskim očima, živi novim, vječnim životom u Božjoj blizini. Uskrsnuća nema bez križa, ono nije mit o sreći bez ljubavi, ljubavi do nedužne patnje.

Pisci se – poput svih nas koji govorimo o nekom za nas presudnom događaj – muče kako da što plastičnije opišu svoje iskustvo. I nikada nisu zadovoljni, jer uvijek nešto izmakne, nikada se ne može sve kazati. Pritom dolazi i do različitih naglasaka. Jedan izvještaj govori o prvom dolasku žena na grob, drugi o prvom dolasku samo Marije Magdalene, treći o dvojici učenika koji na putu susreću Stranaca, Isusa. U svakom se jasno ističe da je grob prazan, u svakom se ostavlja nevjerojatna sloboda odluke da se povjeruje u neočekivani Božji zahvat ili da je, kako je onodobna većina (utjecajnih i mislećih) ljudi i smatrala, Isusovo uskrsnuće izmišljotina, ili teološka maska za tajnu krađu Isusova tijela od strane njegovih učenika koji se zapravo nisu mogli pomiriti s porazom: da takav prorok i čudotvorac skonča kao “ološ” na ljudskom otpadu.

Evanđelja kao i Biblija u cjelini ostavljaju mogućnost i vjere i nevjere. Uskrsnuće neusporedivo najviše. Nema prisile u vjeri. Vjera ne niče u silini i najjačih argumenata niti iz gorljiva uvjeravanja. Vjera nema nikakva uporišta osim povjerenja u riječ svjedoka i povjerenja u smislenost svega stvorenoga od Boga i povjerenja u Božje trajno zauzimanja za ljude i svijet. Veličina evanđeoskih izvješća da nikoga ne prisiljavaju na vjeru može se otkriti i u tekstovima koji govore da su, nitko drugi, nego baš žene one koje prve dolaze na grob, ne učenici, da je među tim ženama uvijek, nitko drugi, nego baš Marija Magdalena. A žene, slično kao i danas, nisu bile prihvaćane kao vjerodostojni svjedoci (viri probati) nego se o njima, kao i danas, mislilo da su raznositelji priča (pa i tračeva), pogotovo žene poput Marije Magdalene, jer one, kako kažu čak i Isusovi učenici, samo unose smutnju i zabunu.

Marija Magdalena na uskrsno jutro (Sieger Koeder)

Evanđelja, pak, s tim našim mukama oko žena gotovo da nemaju problema. Njih ne prešućuju. Štoviše, kao da i nas današnje ljude i kršćane još više guraju u sumnju i dilemu, odnosno u stanje nužne odluke vjere. Dakle, iako imamo relativno dosta izvještaja o Isusovu uskrsnuću, zapravo o praznome grobu, te o susretu žena i učenika s uskrslim Isusom, uvijek se ostavlja mogućnost radikalne sumnje i nijekanja ili odluke za bespridržajnu vjeru. Uskrsnuće je događaj prijeloma, događaj radikalne upitnosti (kriza) i prilika (kairos) kako za vjeru tako i za nevjeru.

Mučimo se kako razumjeti i izraziti Isusovo uskrsnuće. A ono nije prazna misao, nego događaj potvrde jednoga, ljudskim očima gledano, krajnje neuspjela, u totalnom fijasku okončana života. Evanđelja nam ne maskiraju Isusove neuspjeh, ne vrše nikakve duhovne kozmetike ni nad malovjernošću i razočaranju učenika u Učitelja Isusa. Ne pretvaraju križ u ljudsku, ovozemaljsku pobjedu. Kako je samo moćno otkriti poruku evanđelja da su neka teška razočaranja neopisivo blagotvorna, otkupiteljska, spasenjska, jer su zablude i obmane ne samo loše, nego krajnje opasne i po pojedinca i za zajednicu. Nažalost, većina nas zakivamo se i žalimo više za zabludama i obmanama nego što se odlučujemo za novi, uskrsli život.

Božje uskrišenje Isusa svjedoči da Bog djeluje i kada su sve mogućnosti zatvorene, kada je čak vjera nestala, kada vladaju razočaranje i očaj, ali kada nije ugasla – kako to očituje Marija Magdalene, Isusova majka Marija i njezine drúge – ljubav, ljubav koja se ne miri da je to zadnja riječ, koja se pita, koja traži život i ondje gdje su ga ljudi pretvorili u grob i smrt. Isusovo uskrsnuće potvrđuje da Bog upravlja ljudskim životom i poviješću, da se njegovo djelovanje ne ravna prema našim očekivanjima. Bog ne ismijava niti poništava naša očekivanja, nego ih po svom otajstvenom naumu preusmjerava prema onome daleko boljem za čovjeka nego što mi ljudi možemo i zamisliti.

Tko će maknuti kamen s groba, pitale su se žene pune ljubavi i sažaljenja pred polazak da pomažu Isusovo tijelo? Tko je maknuo kamen s groba i tko je ukrao Gospodina, pitala se ožalošćena Marija Magdalena? Tko je u našem životu skinuo onaj teški kamen s našega srca? Tko će maknuti kamen s naših duhovnih smrti, s naših izgubljenosti i grešnosti? Tko će odvaliti kamen s one najteže, fizičke smrti na koncu života?

Poruka praznoga groba, poruka svjedoka susreta s Uskrslim stiže i do nas danas: Bog uskrišava Isusa nasuprot svim drukčijim očekivanjima, nasuprot moći nevjere. Nada protiv svake nade, i ljubav koja se ne miri sa smrću vraća nam radost postojanja i smisao da se vratimo svojim Galilejama, svojoj svakodnevnici, te da u svojim obiteljima, na poslu, u župnim zajednicama, u društvu i svijetu tolikih podjela i sukoba, crnih petaka i grobne šutnje, svjedočimo Boga koji ljubi ljude i ne dopušta da umre Pravednik.

Blagoslovljen vam i radostan Uskrs!

Fra Ivan Šarčević