Tko je iza križa?

Tko je iza križa?

Cvjetnica

Na ovogodišnju Cvjetnicu, nedjelju Muke Gospodnje, čita se Matejevo evanđelje. Iako nam je gotovo sve poznato, uvijek s novom pozornošću i unutarnjom pokrenutošću pratimo Isusov put od svečanog ulaska u Jeruzalem, klicanja mnoštva da je kralj, preko posljednje gozbe s učenicima, teške molitve u Getsemaniju, hapšenja, ispitivanja, osude i sramotne smrti na križu pa sve do šutnje i tajne groba. Pratimo pjevanje/čitanje drame Isusove muke, uživljavamo se ponekad u neki detalj ili scenu koji nam iskrsnu u novom svjetlu, pa se onda otisnemo u svoj život, pa se opet vraćamo i sabiremo prateći Isusa. Isusov život neprotumačiv je bez zastajnja pred tajnom, bez priznanja neistraživoga misterija, bez priznanja da je Bog na poseban način na djelu u Isusovu životu i smrti. U Isusovoj muci na križu nije u pitanju samo fizička bol i patnja (fizički su patili i pate ljudi i više), koliko stradanje pravednika, nedužna Božjega sluge, nekoga tko je tako ljubio. Što nas nosi u životu: patnja ili ljubav? Ne održava li ovaj svijet i nas ljude u njemu upravo ta i takva ljubav u kojoj i takva patnja ima smisao?

Na Isusovu putu do smrti na Golgoti puno je obrata. Narod se od pohvala i klicanja, zaveden od strane poglavara, okrenuo od Isusa, osudio ga i tražio od Pilata Barabu a njega da se razapne. A prijatelji? I oni, svi su zatajali, osim nekih žena. Zanimljivi su i oni potkazivači, krivi svjedoci. Naime, nakon što ga je prijatelj Juda izdao i poljupcem prokazao u Getsemanskom vrtu, Isusa su odveli velikom svećeniku Kajfi i pred Veliko vijeće da mu se sudi. Oko Kajfe su se skupili mnogi narodni uglednici, svećenici, vjerski prvaci, poznavatelji Zakona i tradicije, razna povjerenstva i dvorski teolozi. Mudrovali su i tražili, kako navodi Matej Evanđelist, “lažno svjedočanstvo protiv Isusa da ga ubiju. Ali ga ne nađoše iako je pristupilo mnogo lažnih svjedoka.” Uzavrela hajka religiozne vrhuške pravednom je Isusu prišila najgoru optužbu – “pogrdio je Boga”. Za takvu “bezbožnost” nisu trebali više svjedoci. Trebala je samo javna vlast, strašljivi i neodlučni Pilat koji će smrtnu osudu iz religioznoga područja premjestiti na političku razinu.

Usporedo s bukom ugroženih religioznih doušnika i potkupljivih podržavatelja i restauratora svetoga poretka, u predvorju Kajfina dvora – ondje gdje se skupljaju sluge i sluškinje sistema, ondje gdje se prikupljaju i odakle se šire senzacije – trajalo je trokratno zatajivanje Isusova prijatelja Petra. Petar je zanijekao svoj zavičaj, svoje galilejsko podrijetlo, svoj jezik, sebe sama, i svoga Učitelja.

Nijedno vrijeme i nitko od nas nije lišeno izdaja, prokazivanja i zatajivanja. Nijedan religiozni ni politički sustav nije lišen izdajnika, nije oslobođen denuncijanata, doušnika i obavještajaca koji zarađuju na izmišljanju krivih svjedočanstava, niti je itko od nas čovjek koji već toliko puta nije zatajio, odrekao se nekog prijatelja, u biti – odrekao se i porekao sebe sama.

Skoro smo svakodnevno u kušnji da se pridružimo zboru potkazivača pravednih ljudi. Skoro svakodnevno servilno trčimo pred noge svojim šefovima ili podržavateljima da im šapnemo na uho kako im ovaj ili onaj uzdrmava vlast ili ugled. Gotovo svakodnevno prenosimo svojim nedužnim prijateljima informacije kako smo bili s ovim ili s onim, u društvu velikih ili malih, starješina, čuvara ili slugu sistema koji o njima govore laži a da pri tome ni za trenutak ne pomišljamo kako je od neljudskosti tih koji krivo govore možda i gore naše vlastito nečovještvo, jer smo se bez ikakve zadrške i provjere pridružili tim krivim optužbama ili smo pri tome, strašljivi ili potkupljivi, nemoralno šutjeli.

Ulazimo u sveti tjedan našega otkupljenja. Žudimo za spasenjem od svoje grešnosti, od starih navika, od zloće svojih bližnjih, od lukavstva i sebičnosti naših vođa, vapimo za spasenjem iz suvremenih ropstava, od zla grešnih struktura koje nas pritišće i prisiljava na nemoć i sumnju u mogućnost boljega. Čeznemo za istinitim i iskrenim susretom, za malo vremena suočenja i susreta sa svojim Bogom, bez udvaranja i izdaja, bez zataja i potkazivanja. Vrijedi prelaziti s Isusom njegovu muka, i u nju uplesti i svoju, i sebe vidjeti u prevrtljivoj svjetini, i s Judinim poljupcem, i Petrovom zatajom, i među “anonimnim” doušnicima i lažnim svjedocima, vidjeti se kao zavidni veliki svećenici, kolebljivi Pilat, kao ja, samo ja kakav doista jesam… I ispovjediti se milosrdnom Bogu, i pomiriti se i s njim i braćom.

Iznad svega valja nam otvoriti se tajni jednog pravedna života neusporediva s ikojim drugim u povijesti. I upitati se: Tko to stoji iza tog života, s kim to Isus razgovara, tko to stoji iznad i iza njegova križa? Tko ga je nosio kroz život? Ima li ikoga povrh naših križeva još prije našeg uskrsnuća? Tko nas danas spašava na novi život.

Fra Ivan Šarčević