Oglušiti se ili odlučiti se

Oglušiti se ili odlučiti se

V. korizmena nedjelja A

Ez 37,12-14; Iv 11,1-45

Tri uzastopne nedjelje slušamo teološkim porukama bogate i uzvišene odlomke iz četvrtog, Ivanova evanđelja. Pretprošle nedjelje slušali smo o susretu Isusa sa Samrijankom i ponijeli poruku da je Isus izvor vode života. Prošle nedjelje, iz susreta sa ozdravljenim slijepcem, rečeno nam je da je Isus svjetlo svijeta te da njegovim pogledom gledamo bližnje i sav svijet. Današnja biblijska čitanja, posebno odlomak Ivanova evanđelja, ističu vjeru u pobjedu života nad smrću. Bog se očituje kao Bog života, a Isus je naše uskrsnuće.

Prvo čitanje iz Knjige proroka Ezekijela govori o grobovima i mrtvim tijelima koje će Bog svojim duhom oživjeti. Ezekijel pripada velikim prorocima. Sav je svoj život i djelovanje posvetio svome narodu, sužnjima u babilonskom progonstvu (VI. stoljeće). Desetljećima je održavao nadu u povratak i neumorno propovijedao da će Bog oživjeti usahle kosti. Unatoč svim protivljenjima nije posustajao navijestiti da će Bog vratiti prognane, da će novi život procvasti u staroj domovini. Ezekijel je prorok nade u bezizglednim situacijama, u duhovnoj smrti, u mirenju sa zlom jačega i udesom progonstva. Kada su se svi ušutjeli, Ezekijel naviješta Boga novoga života na razvalinama i pustoši starog zavičaja.

A u Ivanovu evanđelju slušamo izvještaj o sedmom, posljednjem Božjem spasenjskom znamenju (čudu) koje Isus čini prije svoga posljednjeg puta u Jeruzalem, prije muke i smrti. Riječ je o čudesnom povratku prijatelja Lazara u život. Naglasak nije na čudu nego na odluci vjere. Isusovi učenici i suvremenici, a i mi današnji slušatelji ovoga evanđelja stojimo pred pitanjem hoćemo li povjerovati u Isusa kao Božjeg poslanika, kao onoga koga je Boga života poslao ljudima za Mesiju, Spasitelja. Hoćemo li povjerovati da tjelesna smrt nije konac čovjeka nego se smisao nalazi i uskrsnuću i životu s Bogom u vječnosti?

Kao i drugi evanđelisti Ivan prikazuje Isusa u njegovoj mesijanskoj tajni. Bog se očituje u Isusu kao potpunom čovjeku koji hodi s ljudima, druži se s njima, aktivno sudjeluje u njihovim životima i pomaže im. Isus prijateljuje sa sestrama Martom i Marijom i bratom im Lazarom. Sućutan je, tužan, plače nad Lazarovom smrti, zbog tuge njegovih sestara. S ljudima dijeli bol zbog tjelesne smrti bližnjih i prijatelja. Ivan ništa ne uljepšava. On realno opisuje ljudsku tjeskobu i patnju uslijed smrti voljene osobe, ali i otvara perspektivu života dostupnu vjeri i ljubavi.

Lazarov povratak u život drukčiji je od Isusova uskrsnuća i obećanoga uskrsnuća ljudi. Lazar ponovno umire. Isus dakle ne poništava smrt, nego ukazuje na njezin smisao u vjeri u Boga života. Kao što kod ozdravljenja slijepca Ivan piše da njegovo sljepilo nije posljedica grijeha ni njega ni njegovih roditelja nego za proslavu Boga, tako je i Lazarova smrt “samo bolest” ali ne na “totalnu” smrt, ne osuda na ništavilo, nego “san”, “san smrti” “na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji”.

Poruka današnjega evanđelja je veoma ozbiljna. Ne možemo umaći smrti, njezinoj tajni i svim neodgovorivim pitanjima koja ona nosi sa sobom. I mi kao i ljudi oko nas toliko se puta pitamo zašto prerana smrt djeteta, muža, supruge, majke, oca, prijatelja? Zar naš svijet nije prepun smrti koje nemaju smislen odgovor? Zar se posvuda ne usmrćuju toliki nedužni ljudi? Zar u mnogim naglo i prerano prekinutim životima ne možemo naći smisao, niti s Isusom možemo jednostavno kazati da su te smrti za proslavu Boga? Zar toliki od nas ili tik do nas ne mole Boga zašto je odsutan u bolesti? Zar mnogi poput sestara Marte i Marije u nekim sličnim situacijama smrti voljene osobe ne upućuju Isusu Spasitelju riječi: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro”? Zar mnogi od nas u strukturama porobljavanja i suvremenim ekonomskim sužanjstvima ne očajavaju jer ne vide bolju budućnost ni za sebe ni za svoju djecu?

Patnja zbog smrti ili smrtnih okolnosti tjera mnoge ljude u očaj i malodušje. Nerijetko i u proklinjanje Boga i u ateizam. U svakom slučaju pred smrću nema puno hrabrih, i svi smo redovito skromni i tihi. Ne čini li se da su umiranje i smrt pohvala našoj “maloj” vjeri. Zar ne iskusujemo da nam je vjera neznatna u smrti. Smrt oduzima riječi, ali prihvaćena u “maloj” vjeri ona mnoge osnažuje za praktičnu ljubav. Ljudi u teškim trenucima često i ne očekuju objašnjavanja nego jednostavnu blizinu, praktičnu pomoć i solidarnost.

Oživljeni Lazar opet umire. Smrt je neotklonjiva. I Isus će umrijeti. Vjera u život i uskrsnuće po Isusovu primjeru ne otklanja smrt nego je preobražava. Bog ne nadomješta izgubljenu dragu osobu, on ne popunja niti nadomješta prazninu nikoga tko nam biva oduzet i tko nam nedostaje. Štoviše, događa se da u vjeri ta praznina biva još veća i teža, i od nas se to urgentnije traži da priznamo koliki je veliki nedostatak i gubitak nastao odlaskom voljene osobe. Vjera u uskrsnuće kao i uopće vjera u Boga života ne oslobađa čovjeka od pitanja konačnoga smisla, nego mu pitanje smisla života još više pojačava. Vjera dakle nije odgovor na sve, ona nije razrješenje svih tajni. Vjera nije potpuno znanje. Njoj je potrebna nada i povrh svega založna ljubav.

Vjera nije brza utjeha oko srca u našim bolima, nego suočavanje s istinom smrti, poziv na radikalno nasljedovanje Isusa i na ljubav, žrtvovanje i do umiranja za druge. I u situacijama radikalne ostavljenosti i iskustva odsutnosti Boga. Vjera je krajnje pouzdanje u Boga i kada on “šuti”, pouzdanje da će konačni odgovor uslijediti tek nakon smrti. Smisao smrti nalazi se u smislu života, dakle u praktičnoj ljubavi za koju nemamo zadovoljavajuću potvrdu dokle god živimo.

Ljubav je vratila Lazara u život. U ljubavi se vjeruje da je Isus uskrsnuće i život. Isus Krist se nudi kao prijatelj i spasitelj koji ljubi ljude ali ih ne lišava smrti. Između straha i ozbiljnosti smrti, između ništavila i života stoji odluka vjere. Odlučiti se ili oglušiti se na Božju ponudu ljubavi u Isusu Kristu, poruka je ove (gluhe) nedjelje. I u najtežim životnim situacijama ima izlaza, i sama smrt je samo prolaz u novi život.

Fra Ivan Šarčević