Veća pravednost

Veća pravednost

VI. nedjelja kroz godinu

Mt 5,17-37

U površnom prosuđivanju monoteističkih religija mnogi zaključuju da su židovstvo i islam vjere zakonâ i obdržavanja propisa a kršćanstvo vjera ljubavi. Nerijetko se i o Isusu misli kao revolucionaru koji je došao dokinuti vanjske obrede, vanjsku pobožnost, čak samu religiju te uspostaviti milosnu vjeru intimnosti, religioznost svesti na srce i privatistički odnos s Bogom, na vjeru bez društvenoga značenja.

U današnjem odlomku Matejeva evanđelja slušamo izričite Isusove riječi da nije došao dokinuti ni Zakon ni Proroke nego ih dopuniti. Štoviše, oštro – u slikama dokidanja i maloga slova i zareza (potezića) – prijeti onima koji budu dokidali išta od propisanoga da se neće dobro provesti na konačnom sudu. Isus dakle nije došao ništa dokinuti niti uspostaviti novu religiju, nego vjeru svojih otaca pročistiti i vratiti ljude onome bitnome. Naime, ljudi svih vremena olako se uljuljaju i svedu svoj odnos s Bogom na trgovinu, na pravničku i obrednu računicu. Zar često i mi ne svodimo odnos s Bogom na dug i oduživanje: Hajde da izmolimo nešto, hajde idemo nedjeljom na misu kako bismo se “odužili” Bogu, kako bismo mogli ići dalje “svojim” poslom?

Točno je da Isus ne svodi odnos s Bogom na propise. On kritizira religijsku praksu licemjernih vjernika, a ne dokida vanjsku pobožnost. Zahtjevom ljubavi prema bližnjima i neprijateljima ne dokida Deset zapovijedi ni propise za društvenu pravednost. Naprotiv, on traži ispunjenje pravednosti, još veću pravednost. S druge strane, kršćani rado žele pobjeći u govor o ljubav, milosti, dok zatvaraju oči pred nepravdama svijeta. To Isus, zacijelo, ne dopušta. Pravda se mora ostvariti, ona je uvjet ljubavi. Nema ljubavi bez pravde.

Važno je zamijetiti Isusov dvostruki postupak kada kaže da ne dokida nego dopunja Zakon i Proroke. On propisima, s jedne strane, vraća njihov posljednji smisao, vraća ih u najintimniju sferu osobnosti, u prostor motivacije i unutarnje intencije, u najvlastitiji prostor čovjekova odnosa s Bogom. Prije svakoga vanjskoga čina pobožnosti ili ostvarenja propisa, pri čemu je svaki čovjek a ne samo pismoznanci i farizeji, sklon licemjerju, Isus traži iskrenost pred Bogom. S druge strane, Isus dopunjavanjem propisa neizmjerno više pojačava “staru” zapovijed, pojačava je, mirno možemo kazati, do neostvarivosti.

Vidljivo je to iz današnjega evanđelja kada tumači pojedine zapovijedi. Tako Isus ne dokida Petu zapovijed Ne ubij, nego je još više pojačava govorom o srditosti. Zabrana ubojstva je neizmjerno “malo” za novu i veću pravednost. Isus uvodi zabranu srditosti/srdžbe, jer ona je u podnožju našeg lošeg odnosa prema bližnjima. Ubojstvo se vidi, ali ne i ono što je dovelo do njega. Srdžba se ne mora vidjeti i redovito se skriva, čak i iza umiljatih ili odmjerenih riječi. Ona je unutarnji stav, u temelju zla djela prema drugome, ona je praizvor ubojstva. Srdžba je među glavnim grijesima, a glavni su jer iz njih proizlaze mnogi zli čini. Isus želi da se očisti izvorište pa će i vanjsko djelovanje biti čisto.

U srdžbi se rađa i osuđivanje i krivi govor o drugome da je, kako stoji u evanđelju, glupan, otpadnik od vjere kako je doslovni prijevod riječi luđak. Isusu traži da iščupamo svaku negativnost prema drugome iz našega srca. Kao nitko prije njega ni poslije njega Isus ide još dalje. Govori i o negativnome odnosu drugoga prema nama, onda dakle kada smo mi posve mirni da drugome nismo ništa loše učinili. Isus, naime, govori da nije dovoljno da mi nemamo ništa protiv drugoga, nego da ne možemo prinositi žrtvu ako znamo da se netko ljuti na nas, da ima nešto protiv nas, te da moramo ostaviti dar pred žrtvenikom i otići se izmiriti s njim. A kako ostvariti ovaj Isusov zahtjev? Kako uopće stati pred Boga? Imaju doista situacije u kojima nas drugi ne podnose a da im baš ništa loše nismo učinili. To uopće nije malo, ali Isus traži neizmjerno više. I kada ništa nismo krivi, i kada u drugome nismo izazivali ni ljubomoru ni zavist, ne možemo jednostavno pred Boga ako se drugi ljuti na nas. Ne možemo pred Boga bez drugoga. Bogu je važnije pomirenje s tom osobom nego žrtveni dar na oltaru. Kako je, dakle, Isus zahtjevan, daleko više od naših zakona i propisa, naše uobičajene prakse!

Slično je i sa zapovijeđu o preljubu gdje Isus čini nečuveni obrat i za današnje poglede. On čak ne govori o ženi. Nije samo žena kriva za grijehe u području seksualnosti, preljuba i abortusa, nego Isus odgovornost vraća na muškarca. Preljub je posljedica, vanjski čin nečega daleko važnijega i skrivenijega. Isus vraća ljudsko djelovanje na najintimniji prostor, na unutarnji pogled požude. Tko s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub – izričit je Isus. Pa tko se onda može pokazati vjernikom? Kako je Isus samo “revolucionaran” u pravdi, kako samo raskrinkava i našu današnju licemjernu građevinu i tolike propovijedi i osude ljudi na području tjelesnosti. Kako nas iz vanjskoga vraća u korijen našega bića, u najskrovitiji dio. Tko je ondje čist i pravedan?

I u posljednjem svom zahtjevu za većom pravednošću Isus traži od svojih učenika jasnoću govora: iskreni i istiniti govor bez zakletvi, bez ikakvih suvišnosti. Onaj govor koji se neće skrivati iza svetih riječi, iza imena Božjega, volje Božje, Duha Svetoga, koji se neće skrivati ni iza velikih riječi kao što su domoljublje, čovjekoljublje, volja naroda i sličnoga. Ne dopušta Isus ikakav isprazan govor, nego traži jasan i istinit govor.

Da zaključimo: Današnje nam evanđelje kaže kako ni nama Isus ne dopušta da se olako smirimo u izvanjskom obdržavanju propisa, nego da propise pounutarnjimo, da ih odmjerimo s najizvornijim odnosom s Bogom. On ne dokida zakon i zapovijedi, propise i obrede, nego im daje puni smisao time što čovjeka vraća u čistoću odnosa s Bogom. Tko nastoji živjeti po onome što Isus traži, po većoj pravednosti, neće se licemjerno uznositi nad drugima nego će paziti na svoju srditost, na stav ljudi prema njemu, na požudni pogled, na istinitost svojih riječi. Shvatiti će kako je skromna i malena njegova vjera. A mala vjera, početak je vjerovanja.

Fra Ivan Šarčević