Sol zemlje i svjetlo svijeta

Sol zemlje i svjetlo svijeta

 V. nedjelja kroz godinu

 Mt 5,13-16

Današnji kratki odlomak Matejeva evanđelja nastavak je na Isusovih osam blaženstava iz Govora na gori. Isus za svoje učenike kaže da su sol zemlje, svjetlo svijeta, grad na gori i svjetiljka na povišenom mjestu u kući. Vjerojatno je učenike, čuvši Isusova blaženstava, zahvatila malodušnost. Jer ono što Isus traži u blaženstvima, iznimno je zahtjevno i nikada dokraja ostvarivo, k tomu još skopčano s tugom i plačem, nevoljama i neuspjehom, s najtežim progonima. Sreća blaženstava, sreća Isusovih učenika je druge vrste od redovne sreće. Učenici bi zato rado izmakli njezinoj težini. Veličina zahtjeva iz blaženstava ne rađa oduševljenjem nego potištenošću, oklijevanjem pa i otporom. Jer kako, uistinu, biti siromašan i krotak, čist i milosrdan, kako dokraja iznijeti borbu za pravdu, izdržati krive optužbe, prijetnje pa i progone kako to Gospodin traži u blaženstvima?

Dakle, učenici su se vjerojatno pokunjili, povukli u sebe, kao što bismo i mi učinili i kako to najradije i činimo pred zadatkom koji nas nadilazi. Ili ostajemo samo na riječima, premda znamo da se ostvarenje naše ljudskosti i vjerničke egzistencije ne događa tek kroz lijepe riječi i svečane obrede, nego kroz dobra djela u svakodnevnici.

Uvijek, dakle, među Isusovim učenicima postoji kušnja uzmicanja od ostvarenja svoga poziva, nastojanje da se povučemo u kakav miran kutak u kojem nas složenost života neće uznemiravati, gdje nas ljudska traženja neće dosegnuti i gdje nas poziv za nasljedovanjem Isusa neće remetiti. U konfliktima podijeljenom svijetu i društvu, u crkvenoj/župnoj zajednici većina nas izmiče u anonimnost; u navikama oblikovanoj obitelji najradije tražimo i pronalazimo osigurano mjesto. Sve što činimo u svojim odnosima jest da si što više olakšamo život, da se zaštitimo, da u prevrtljivostima i mukama svakodnevnice nađemo svoj mir, da imamo što manje brige i odgovornosti. To je nekako i ljudski.

Isus, međutim, uspoređujući svoje učenike sa solju, svjetlom, gradom na gori i upaljenom svjetiljkom na svijećnjaku, govori o posve drukčijem načinu kako se biva njegov učenik. Nema bijega u zavjetrinu, nema skrivanja u zlatnu osamu, nego valja izaći na svjetlo dana, u javnost. Učenici su sol zemlje; ne postoje radi sebe, nego se miješaju, “upliću” u međuljudske odnose. Oni nisu glavna hrana nego daju hrani okus i čvrstinu, ne dopuštaju da se pokvari. Oni ne govore: to nas se ne tiče, to me ne zanima, niti se licemjerno izvlače pred odgovornošću, niti se polovično i oportunistički ponašaju pred nepravdama. Oni drugima ne prepuštaju svijet da bi iz mirnoga prikrajka jadikovali ili kritizirali zlo i opakost današnjih ljudi. Oni nisu distancirani nego, poput soli u hrani, oni se “ne vide” ali se “osjećaju”.

Važno je zamijetiti da Isus ne govori učenicima da su šećer, ili da trebaju biti slatkasti i sladunjavi, ljudi bez stava i supstance, ljudi od meda ili premazani svim mastima. Doista, koliko nas je i u najbližim odnosima takvih koji drugima medimo, laskamo i prijetvorno smo uljudni. Koliko nas je koji snagu Isusovih zahtjeva, njegova blaženstva i Govor na gori pretvaramo u neslanu hranu, obeskrepljujemo ih, činimo ih neupotrebljivima. I za mnoge današnje ljude i kršćane može se kazati da su “neslani”, nedorečeni, bljutavi kršćani.

Slike su slike i nijedna ne iscrpljuje u potpunosti kršćansku egzistenciju. Osim soli, Isus učenicima govori i da su svjetlo svijeta. Netko može biti više sol a netko svjetlo, ali potrebno je biti i jedno i drugo. Dok se sol miješa u hranu i postaje nevidljiva, svjetlo obasjava tamu, mračne zakutke i ostaje vidljivo. Ako bi Isusovi učenici bili samo sol, i ako bi sve htjeli pretvoriti u sol, zemlja bi postala nenastanjiva, sve bi se pretvorilo o nesnošljivu gorkost i u konačnici sve bi bilo sprženo. Tako neki Isusovi učenici i žele biti samo sol a ne i svjetlo, pa bojovno i fundamentalistički provode nasilje na ljudima. Sve bi ljude učinili poput sebe.

Oštrinu soli Isus, dakle, povezuje s jasnoćom i blagošću svjetla koje obasjava ljude, i zle i dobre. Svjetlo nosi temeljnu istinu da sve počiva u Božjoj milosti, da posljednji sud o svemu ima Gospodin. Sliku svjetla Isus pojačava još dvjema sličnim usporedbama, gradom na gori i svjetiljkom na vidnom mjestu u kući. Kršćanin, Isusov učenik, ne može se skrivati, ne može se sramiti i strašiti svoga svjedočenja. Ako se hoće imati svjetlo, svjetiljku se ne može prekriti. Ne može kršćanin biti neprepoznatljiv niti dopustiti da ga prekrije posuda bilo koje ideologije, ideologije konzumizma, nacionalizma, posuda egoizma, pojedinačnoga i kolektivnoga. Kršćanin je svojim djelima, cijelim svojim životom vidljiv kao grad na uzvišenom mjestu, uočljiv je ili više nije kršćanin. I u svojoj kući, među svojima, valja mu biti na vidljivom mjestu, svojim ponašanjem prepoznatljiv svojim ukućanima, a ne da ponavlja ono što drugi rade ili slijepo izvršava ono što od njega drugi traže.

Sol i svjetlo, iako tako maleni količinski, oni su kvalitativno tako moćni. I samo jedan Isusov učenik čini više od stotine polovičnih. I malo soli čini stvari drukčijima, i malo svjetlo ogromnu tamu čini prohodnom. Sol je Božja mudrost u svijetu, sol je sud Božje riječi svijetu, a svjetlo je Božja milost svijetu. Kršćanin je poput soli – čovjek proročke Božje opomene ljudima da se međuljudski odnosi ne sunovrate u bljutavost i laž; kršćanin je poput svjetla – čovjek koji pokazuje Isusov put u mrklinama odnosa te svjedok Božje utjehe i topline i onda kada djeluje da sve propada.

Fra Ivan Šarčević