Prikazanje Gospodinovo u Hramu
Mal 3,1-4; Heb 2,14-18; Lk 2,22-40
Mojsijev zakon je propisivao 40 dana čišćenja za žene koje su rodile mušku djecu. Za žensku je bilo propisano 80 dana. To je podrazumijevalo strogu kućnu izolaciju, nepojavljivanje u javnosti, dakle ni na bogoslužju. Na isteku toga vremena trebalo je pristupiti obredu čišćenja, čak otići u Hram, prinijeti žrtvu, pogotovo za prvorođence koji su se posvećivali Bogu. Zato se donedavno ovaj blagdan slavio s naglaskom na Marijino čišćenje. Od 1969. slavi se kao Prikazanje Gospodinovo u Hramu.
U nas se ovaj blagdan naziva i nešto iskrivljenom latinsko-talijanskom riječju “Kalandora” (Candelora), svijećnica (candela-svijeća). Naime, iz antičkog Rima kršćani su preuzeli i kristijanizirali svetkovinu Lupercalija unutar koje je bio i ophod grada sa svijećama.
Sadržajno se blagdan Prikazanja veže uz Božić, uz Isusovo rođenje, uz rađanja Svjetla, “Svjetla na prosvjetljenje narodâ”, kako veli Šimun u današnjem evanđelju. U novije vrijeme papa Ivana Pavo II. proglasio je ovaj dan Danom posvećenoga života, danom redovnika. Uz svu važnost ovoga naglaska ne bi se ipak smjelo zasjeniti njegovo glavno značenje vezano za osobu Isusa Krista niti redovništvo shvatiti kao povlašteni sloj kršćana. Redovnici su uvijek bili i uvijek trebaju ostati samo kršćani, Isusovi nasljedovatelji.
Važno je spomenuti također da istočni kršćani ovaj blagdan nazivaju Blagdanom susreta (Sretenije) ljudi s utjelovljenim Bogom. Bog ne ulazi u svijet magijskim putem niti se kao u mitovima rađa u spolnim vezama bogova (teogoniji), nego krajnje ljudski. Isus se rađa u židovskoj obitelji, unutar Mojsijeva zakona i tradicije svoga naroda te kao čovjek nastavlja život neodvojivo od ljudi. Lukin izvještaj o Isusovu prikazanju u hramu govori o susretu s dvije osobe: starcu Šimunu i proročici Ani. Oboje njih čitava života očekuju Božji dolazak, dolazak Mesije, Spasitelja.
Starac Šimun, iako ga Luka ne imenuje starcem nego mu to ime daje predaja, uzoran je vjernik; ima čak oznake proroka: pravdan je, bogobojazan, na njemu počiva Duh Božji. Glavna Šimunova oznaka jest da je čovjek očekivanja Božjeg nenadanog dolaska. Nije čangrizavi starac/svećenik koji živi u uvjerenju samo prošlih boljih dana. Izručuje se Božjoj novosti, on je vjernik mesijanske nade. U susretu s djetetom Isusom njegovo se očekivanje ispunja, odnosno Bog ispunja svoje obećanje. Zato u svojoj blagoslovnoj molitvi Šimun radostan govori da ga Bog otpusti u miru jer je ugledao spasenje, svjetlo na prosvjetljenje svih naroda svijeta i na proslavu njegova izraelskog naroda.
I Ana, proročica, žena-udovica dugog i strpljivog čekanja, doživljava iznenadno Božje pohođenje. U visokoj starosti njezina se nada ispunila.
A kako je stalo s našim očekivanjima i nadom? Što i koga očekujemo? Čemu i komu se nadamo? Komu i što obećavamo? Komu i što hranimo ili ubijamo nadu: u obitelji, u zajednici, u Crkvi, u narodu, u društvu?
Šimun i Ana, kao da odgovaraju riječima psalmiste: Čemu da se nadam, Gospodine! Sva je nada moja u tebi. Možemo li mi to kazati? Nisu li naša očekivanja polomljena, naša pojedinačna i društvena nada u bolju budućnost opljačkane i opustošene od baraba i ratnika, pljačkaša i mešetara ljudske nesloge i nesolidarnosti? Zar naša očekivanja nisu postala preveć ljudska, u tom smislu da se više nadamo spasenju od ljudi nego od Boga, da više vjere polažemo u vođe nego u Isusa Krista?
Točno je – nije sve crno, da primirimo uljepšivače stvarnosti, strašljivce i trgovce ljudskim nesrećama. Dȁ, malo je totalnoga očaja, malo je ljudi s totalnim beznađem, ali je još točnije da neizmjerno mnogo ljudi žive u mrtvilu depresije, polomljenih očekivanja i izjalovljenih nada. Nada o kojoj svjedoče dvoje vjernika iz Lukina evanđelja drukčija je od uobičajene, prazne i pasivne nade, i od one nade koja se svela na to da će netko od ljudi donijeti spasenje. To se posebno vidi u proročice Ane. Ana ne očekuje Mesiju skrštenih ruku kao da će netko bez njezinoga pristanka i zalaganja zahvatiti u njezin život i u ljudsku povijest. Ana ne uvjetuje Božji dolazak, ali njezina nada je aktivna. Ona tolike godine neumorno, ne napuštajući Hrama, postovima i molitvama, služi Bogu i ljudima. Ona dakle “radi”, aktivna je kao što i Šimun ispovijeda da je sluga Božji, a ne pasivni promatrač događaja i odnosa oko sebe; čovjek otvoren najvećem Božjem dobru.
Kršćanstvo izrasta iz židovskoga očekivanja Mesije-Spasitelja. Kršćanstvo se rađa iz židovske, mesijanske nade. Božje obećanje Spasitelja čije su ispunjenje očekivali očevi vjere, toliki proroci i vjernici, dogodilo se u Isusu iz Nazareta. Ali time nada nije postala suvišnom. Naprotiv, nada ostaje životno pitanje kao što je bilo i ostalo našoj starijoj braći židovima Isusova i svih vremena, kao što je bilo i Mariji, Josipu, i Isusovim učenicima, i kršćanima svih vremena. Naime, ostaje pitanje: koje su nade kršćani svjedoci, odnosno je li Isus Krist stvarno ispunjenje očekivanja suvremenih ljudi i kršćana? [I u ovom kontekstu, ako već govorimo o današnjem blagdanu kao blagdanu redovnika, umjesno je pitanje: koje su nade svjedoci današnji redovnici, franjevci i drugi? Tko su danas uopće ljudi nade?]
Nemojmo se zavaravati: mnogi dobronamjerni i istinoljubivi kritičari kroz čitavu povijest a i danas s pravom nama kršćanima spočitavaju da smo ljudi “bez nade” jer svoje nade više polažamo u bogatstvo, u ljudske moći nego u Isusa. Ponovit ćemo mi Šimunove riječi da je Isus Krist svjetlo naroda (lumen gentium), Spasitelj svijeta, ali odmah zaboraviti da je on i nama, kršćanima, na “propast i uzdignuće”, i među nama je Isus “znak osporavan“. Jer, doista, nikoga kršćani toliko ne osporavaju, ne obeskrepljuju kao Isusa. Ne toliko riječima koliko djelom, životom. Nikada dostatno naglasiti da se kršćani ponašaju ili kao oholi “vlasnici” nade, pa im u konačnici ne treba Isus ni njegovo evanđelje, ili su posumnjali u Božju nadu u Isusu te se izručuju svjetovnim trgovanjima lažnim obećanjima i nadama svojih vođa i poglavara.
Isus je, dakle, osporavana nada, i za današnje kršćane. Pa ne bi ovaj svijet, ne bi ova naša zemlja, grad i selo, obitelj i crkvena zajednica bili mračni prostori podjela i sukoba, intriga i laži, krađa i podvala, da sami kršćani, Isusovi učenici ne osporavaju Isusa, da sami ne sumnjaju u svjetlo njegova evanđelja.
Uz to, Šimun govori Mariji da neće biti lišena “mača boli”, iako je Isusova majka. To vrijedi i za kršćane. Nije riječ o maču nasilja, nego maču nerazumijevanja, samoće, odvajanja. Nasljedovati Isusa nije unaprijed osigurana radost zajedništva s njim, unaprijed osigurano uskrsnuće bez križa. Zato u srcu svakovrsnih ljudskih nadanja, od onih nad tek rođenim djetetom do smrtne postolje, od glupih do sebičnih očekivanja, od praznih do “svemirskih” nadanja, od nade u veselju do one male iskre nade u neizlječivim bolestima i nepravdama, u središtu života, dȁ, u srcu i svega negativnoga, Isus Krist je temelj i sadržaj kršćanske nade: nenadana Božja utjeha kao uskrsnuće na novi život. Međutim, do ispunjenja “nade protiv svake nade” valja strpljivo ići Isusovim putem, stvaralački aktivno prihvatiti osporavanje, sukobe i križ, sa sigurnom nadom da nas na posljednjom horizontu naših nastojanja čeka Božji zagrljaj utjehe.
Našem su svijetu nasušno potrebni ljudi nade, svjedoci mesijanske nade, a ne očajni ljudi koji prepuštaju da svijet vode lažna obećanja zemaljskih zavodnika; ne preuzetni ljudi koji su uvjereni kako baš oni, bez Boga i drugih, spašavaju obitelj, Crkvu, narod, državu i svijet. Nadi su dakle najveće kušnje očaj i preuzetnost, depresija i oholost. Nada se i u najcrnjim trenucima hrani neumornim zalaganjem za pravednije odnose te strpljivim očekivanjem da Bog neće prevariti u svom obećanju. Nada je potvrda ljudske slobode i neizmjerne Božje milosti. Bog i danas iznenađujuće pohađa i spasiteljski susreće ljude.
Fra Ivan Šarčević