Božja nepristranost i izlazak iz skrovitosti

Kristovo krštenje, detalj (EL Greco)

Božja nepristranost i izlazak iz skrovitosti

Gospodinovo krštenje

Iz 42,1-4.6-7; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17

Prema evanđeljima Isusovo krštenje je prvo njegovo pojavljivanje među ljudima. Iz Galileje, iz Nazareta, Isus se upućuje na rijeku Jordan gdje je Ivan, prorok stroga života i istinite riječi, pozivao na obraćenje i krstio ljude za oproštenje grijeha. Znajući tko je Isus, Ivan uzmiče da ga krsti. Isus, međutim, odlučno govori da čini ono što čini i drugima kako bi se ispunila pravednost. Ispunjavanje pravednosti znači ispunjavanje Božje volje koju je predstavljao Zakon. Ivanovo krštenje je zacijelo značilo jednu vrstu ovjere da se može javno djelovati. Isus dijeli sudbinu drugih ljudi, dolazi na Jordan, stavlja se u red i daje se krstiti.

Rijeka Jordan je sveta rijeka za izabrani narod, ne po svojoj vodi nego po događajima svete povijesti. Duga je oko 300 kilometara, ulijeva u Mrtvo more. Na jednom od jordanskih pritoka, na potoku Jaboku, Jakov se svunoć borio s Bogom za blagoslov. Tu mu je promijenjeno ime u Izrael i po tom imenu nazvat će se čitav narod. Prelazak Izraelaca preko rijeke Jordana označavao je ne samo definitivni kraj mučnoga hoda kroz pustinju, okončanje egipatskoga ropstva, nego i ulazak u obećanu domovinu. S obala Jordana Ilija je nestao pred očima svoga učenika Elizeja, uzet je u Božju blizinu u vatrenim kolima. Sirijski general Naaman, na poticaj proroka Elizeja, nekoliko se puta okupao u Jordanu za očišćenje od svoje gube. Jordan dakle označava prijelaz, prekretnicu, ozdravljenje, čišćenje, krštenje kao novi, obraćenički početak.

Isus je došao na Jordan k Ivanu. Solidarizirao se s ljudima koji su priznavali svoju grešnost i htjeli su započeti skroz drukčiji put. Od tog krštenja, kao i Isusove pouskrsne zapovijedi učenicima da idu po svem svijetu krste i propovijedaju radosnu vijest evanđelje, za kršćane je krštenje temeljni sakrament ulaska u nasljedovanje Isusa Krista, životno suobličavanje s njime i uključivanje u njegovu zajednicu, Crkvu.

Krštenje – osobito je to bilo prisutno u prvim stoljećima kršćanstva kada su se krstili ne djeca nego zreliji – označava korjenitu promjenu života, samostalni pristup na put evanđelja te osobno prihvaćanje stavova Isusa Krista kao vlastitih uvjerenja i pogleda. Zato se i govorilo da se krštenik uranja u Krista, da urasta u njega.

Matej piše da je okupljeno mnoštvo s Ivanom Krstiteljem bilo svjedokom Božje potvrde nad Isusom. Naime, dok je Ivan krstio Isusa, Božji Duh je, kako slikovito piše Matej, slično golubu sišao nad Isusa. I otvorila su se nebesa, začuo se glas koji označava izlazak iz božanske šutnje, glas koji je potvrđivao da je Isus Božji Sin, Ljubljeni, Božji miljenik i izabranik. Osim Ivanova krštenja, evanđelist naglašava da Isus za svoje djelovanje biva ovjerovljen od samog Boga.

I dok si u svijesti predočavamo ovu slikovitu scenu s Jordana, otkrivamo ono što se naziva sakramentom; otkrivamo naime da se u materijalnom obredu, u vodi i riječima, skriva Božja prisutnost. Sakramente i nazivamo da su vidljivi, opipljivi i materijalni znakovi nevidljive Božje dobrote i milosti. Odatle možemo uvidjeti da je sva stvarnost sakramentalna, da sve stvorenje – od travki do svemira, od malih životinjica do zvjezdanih galaksija, od potoka  do snježnih planina, od drvene olovke  do kompjutora, od kruha na stolu do čovjekova lica i ruku – svjedoči o očima nevidljivom duhu kao načinu Božje prisutnosti u materijalnom; o tvarnom kao izrazu Božje ljubavi, o ljudskom tijelu kao Božjoj prisutnosti, o tjelesnom čovjeku Isusu kao ljubljenom Sinu Božjem, kao tjelesnoj objavi Boga.

A što za nas danas predstavlja Isusovo ili naše krštenje? Znamo da nije dovoljno biti kršten ali je taj događaj (pečat) neizbrisiv iz čovjekova života. Najminimalniji prag s kojega se treba tek zaputiti u nasljedovanja Isusa iz Nazareta. Potrebno je, dosljedno krštenju, u ovom našem često prestvarnom i pretvarnom svijetu svjedočiti Božji duh, duh Isusa Krista; u svijetu utopljenu u materijalno svjedočiti viši smisao svega što postoji. Nije, dakle, dovoljno ostati samo na izvanjskom obredu, na vodi, svetim riječima i gestama, jer je opasno blizak korak da upadnemo u krug magije. Može nam se dogoditi da, primjerice, svetom vodom, onom kojom se i krštavamo tek škropimo sebe i svoj svijet, ali ga duhom Isusovim ne preobrazujemo, nego nekim svojim neduhom ili zloduhom isključujemo i svijet i ljude (osobito nekrštene) iz Božjeg plana spasenja. Možemo čak svakodnevno ulazeći u crkvu svetom vodom označavati svoje čelo, a da pritom i ne pomislim da nas taj čin podsjeća na naše krštenje kada postali Božje vlasništvo ali smo uronjeni u Isusov život, urasli u njegov životni put, križ i uskrsnuće. Možemo svetu vodu koristiti dakle kao pobožnu gestu, pripisivati joj moć bez Isusova duha, kao što se u životu možemo hvaliti kako smo kršteni, a posljedice i zahtjeve svoga krštenje nismo nikada odgovorno preuzeli na sebe. Kršteni kao djeca, ostali smo infantilni, djetinjasti u vjeri.

Držeći se krštenja nismo li isključili druge ljude iz zajedništva s Bogom, one koji nisu kršteni u našoj Crkvi ili koji uopće nisu kršteni? Ne činimo li tako da Isusa “oduzimamo” ljudima kojima bi preko nas on treba doći, ne samo krštenjem vodom nego i ognjem Božje ljubavi i utjehom Duha Božjega? Ne predstavljamo li najčešće nekoga “svoga boga” koji je pristran, samo “naš bog”? Ne niječemo li ono što Petar, čuli smo iz odlomka iz Djela apostolskih, tako uvjerljivo propovijeda: “Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.” Pa nismo mi zadnji suci koji određuju koji su ljudi mili Bogu, koji ga se boje i koji čine pravdu. Mi smo pozvani da kao “kršteni” iziđemo iz svojih uskoća, iz svoje nebogobojaznosti i nepravdi, da počnemo životom, a ne samo riječima, svjedočiti Božju nepristranost. Jer ovaj naš svijet, ova naša zemlja i mi u njoj sukobljavamo se na najgori mogući način – oko Božje ljubavi koja bi trebala biti rezervirana samo za nas, samo u našoj crkvi, u našem narodu, na našem teritoriju – kao da je Bog pristran.

Rekli smo da je krštenjem na Jordanu Isus započeo svoje javno djelovanje. Izišao je iz skrovitosti Nazareta, iz povučenosti svakodnevice i uputio se među ljude, otvorio se njihovim potrebama, bolestima i traženjima, čežnji za utjehom, mirom i snagom za život. Na koncu posve se pokazao tko je on da je javno i skončao život, na profanom mjestu, štoviše na društvenom “smetlištu”, stratištu ljudskog otpada kako su smatrali njegovi protivnici Golgotu. Isusov život dakle ima put: iz skrovitosti i povučenosti u javnost.

S druge strane, ne možemo se oteti dojmu kako mnogi vjernici slijede obratan put. Mnogi kršćani, pogotovo suvremeni duhovnici, često pod utjecajem istočnjačkih duhovnosti i jeftine zapadne komercijalizacije, smatraju da se obraćenje sastoji u povlačenju, u stalnom uzmicanju od pokvarenih ljudi i izopačena svijeta, kako se obraćenje sastoji u odlasku i odbacivanju ljudskih odgovornosti, društvenoga angažmana, od svih vrsta muka koje naši bližnji imaju, pa se povlače u zaštićeni prostor crkava, nutrine srca i lakih molitava. Isus, svojim krštenjem potvrđuje, da ulazi u javnost, izlazi na ulice i trgove, zalazi među ljude. On nije nikakav asket ili monah koji se skriva u sigurnost svoje obitelji, svetih prostora ili nekoga samostana. On se poput nebesa koje se otvaraju nad njim na Jordanu, otvara ljudima i izlaže se posve odgovorno za njihove patnje, bolesti, muke. On je, kako čitamo o obećanom Mesiji kod Izaije, onaj Sluga Božji, izabranik i miljenik koji ne viče ali se jasno čuje, koji ne lomi trsku napuknutu ali ne uzmiče, koji ne gasi iskru dobrote, nego je rasplamsava, koji se neumorno i zauzeto solidarizira s ljudima.

Na današnji dan, ali i ne samo danas, dobro je obnoviti svoje krštenje, odluku da se bude zreo, odrastao i odgovoran kršćanin, koji ne zavlači glavu u pijesak, koji se stavlja u red, u zajednicu, ali ne slijedi kolektivistička nagnuća i histerije; koji zna da se ne može sve riješiti molitvom i svetom vodicom, nego istinskim zalaganjem; kršćanin koji šutnju ne smatra uvijek zlatom, koji se ne koleba ondje gdje se ne smije kolebati kao kršćanin, koji se ne boji zamjeriti, koji se ne boji izgubiti dobar glas, koji ne slijedi omasovljene pristanke, koji – poput svoga Učitelja i Gospodina – biva spreman biti posve krivo optužen kako bi njegovi bližnji imali više pravde, više radosti, više slobode. Isusovo krštenje nije osiguranje spasenja nego početak života kojemu nije zajamčena uspješna i osigurana budućnost, nego uvjet da se sloboda i ljudskost uvijek iznova stječu. Gospodinovo krštenje nas postavlja pred pitanje: A koji je to naš javni nastup; gdje je počeo i ako nije, hoće li se i gdje dogoditi?

Fra Ivan Šarčević