Herod ili Josip?

BIJEG U EGIPAT (Mirko Ćurić, iz Zbirke fra Nikole Bošnjaka)

Herod ili Josip? Društvo i Crkva bez oca

SVETA OBITELJ

Sir 3,2-6. 12-14; Kol 3,12-21; Mt 2,13-15.19-23

Svetkovina Svete obitelji počinje se slaviti krajem XIX. stoljeća, uslijed industrijalizacije i radne rastrganosti i odsutnosti majke i oca od kuće, a posebno nakon I. svjetskoga rata, u vremenu progona i izbjeglištva mnogih obitelji, odrastanja bez oca nebrojene djece. Posve je primjereno stavljena u božićno vrijeme, jer odražava novozavjetnu činjenicu Kristova rođenja: Božje očitovanje na ovoj zemlji nezaobilazno se događa – u obitelji i prodici. Usprkos svim kritikama kako se Boga antropomorfizira, kako mu se pripisuju ljudske oznake, Božja se objava događa po ljudima, po djetetu i čovjeku Isusu usred obitelji i konkretnih porodičnih, religijskih i društvenih veza i zajednica. Boga se doživljava u liku vlastita oca, preko očeve sigurne ruke. Boga se doživljava preko majčina tijela, tople skrovitosti njezina krila.

U ovoj godini na nedjelju Svete obitelji, koja je i nedjelja prognanih i izbjeglih, raseljenih i rasutih obitelji, čita se evanđelje o bijegu u Egipat. Za naše obiteljske odnose u vjeri dobro je poslušati i što nam kažu i prva dva čitanja, uvažavajući njihov kulturni kontekst označen dominacijom muškarca i oca. Svjesni smo da bi o ovome mnogo bolje mogli govoriti oni koji su obiteljski ljudi, a ne mi, često zatvoreni u svoj celibaterski svijet brige samo o sebi.

Odrasla djeca i stari roditelji

Mudri biblijski pisac Sirah, naslanja se na Četvrtu Božju zapovijed o poštivanju oca i majke pa odnos prema roditeljima vidi kao sastavni dio odnosa prema Bogu. Sirah naglašava da se poštivanjem oca čak okajavaju i opraštaju vlastiti grijesi, a čašćenjem majke, sabire se blago, povrh svega blago ljudskosti. Uočljivo je to i u našim današnjim obiteljima. Oni ljudi su doista čestiti, na njih se možemo osloniti koji poštuju svoje roditelje, koji razveseljavaju svoga oca i majku. Njih prati svakovrsni blagoslov i izvan obitelji. Pa i stoji: Poštuj oca i majku da dobro živiš na zemlji.

Sirah piše da je jedan od najvažnijih, a često tako složenih odnosa u obitelj odnos sina prema ocu. Zahtijeva od sina, od odrasle djece da se na brižljiv način odnose prema ocu u očevoj starosti. Prepoznaje najteže očevo stanje, ono ako djeca čine oca žalosnim, stanje očeve samoće i šutnje. Ocu je najteža samoća razočaranja nad nepažnjom i stranputicama djece. Još teže stanje je stanje senilnosti, stanje klonuća razuma. Starost je stanje tjelesnog i mentalnog slabljenja. Djeci, koja su u punoj snazi, nepojmljivo djeluje  da otac nešto više ne može. Ima po našim obiteljima nedovoljne razboritosti i pažnje od strane djece prema roditeljima koje život nije štedio, koji su naglo “iskopnili” u svojim fizičkim i duhovnim snagama. Starost, još ako je napadnuta nekom težom bolešću, mijenja karakter čovjeka. Od nekada samopouzdanoga čovjeka, postaje usamljen i zatvoren, nekada nepovjerljiv, čangrizav i težak čovjek.

Naravno, nije nimalo lagano onima koji žive uz stare roditelje ili nekog starijeg bližnjeg. Zato mnogi stariji ostaju sami, zato se u suvremenom dobu sve više izgrađuju i pune starački domovi. Živjeti zajedno veliko je umijeće u kojem je potrebno iznimno mnogo strpljive ljubavi. Potrebno je puno snage da se podnesu prigovori za neke stare rane i nesporazume, razna emocionalna ucjenjivanja, mnoga “neoproštena” djela, učinjena ili neučinjena, da se podnese sitničarenje, volja za znanjem svega i upravljanje svim.

Kako god bilo, ništa ne traje vječnost, ni naši životi. Naši odnosi, osobito prema starijima i bolesnima, sastavni su dio vlastitog teškog križa. I za nikoga, ni za jednu obitelj nema općega recepta ponašanja. Nisu rijetki ljudi ni danas, osobito žene, koji njeguju svoje starije uz silnu dobrotu i žrtvovanje. Prilika je to svima, posebice muškima, sinovima, kako Sirah traži, za izgradnju ljudskosti, prilika opraštanja grijeha i proslave Boga. Opomena je to također svima da se još dok smo mlađi spremamo za starost i umiranje, jer za to smo redovito uvijek nespremni.

Sve po uzoru na Krista

U odlomku iz Poslanice Kološanima, koje svećenici znaju čitati pri blagoslovu obitelji, a u kontekstu patrijarhalne kulture, dakle kulture označene muškom nadmoću i većim pravom oca, Pavao piše kršćanskoj zajednici kako da uredi svoje odnose. Navodi kreposti koje su prilično zaboravljene i u naše vrijeme: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, podnošenje i opraštanje, te povrh svega ljubav – koja je znak i veza sveg savršenstva. Sve po uzoru kako se Krist odnosi prema čovjeku, kako Krist ljubi ljude. Pavao i ovdje postavlja temeljni kriterij za kršćanina: Kršćanin se u svojim odnosima ne mjeri prema ljudima, ni prema onim najbližima, ni prema onim najgorima ni najboljim, nego jedino prema Isusu Kristu, njegovim riječima i praksi. To onda donosi čovjeku mir i zahvalnost. Krize i nesreće, nepravde i pakao naših odnosa nastaju u zaboravu ovoga kriterija, u odbacivanju mira u Kristu i zahvalnosti za oproštene grijehe i Božju dobrotu u Isusu.

Poslije poziva na poučljivost u mudrosti, u stjecanju znanja, na zajedničku molitvu, a sve u Imenu Isusovu, Pavao se obraća bračnim drugovima. Poziva žene na pokoravanje muževima. Iako je to vrijeme muške kulture, Pavao – dosljedan svom osnovnom kriteriju – piše da se i to pokoravanje čini “u Gospodinu”. Ovo se kroz povijest, a i danas, krivo razumijevalo i zloupotrebljavalo pa se potlačivanje i obespravljenost žena opravdavalo poslušnošću Kristu. I u Crkvi. Moć se crkvenih hijerarha pokazuje prema nemoćnima, a to su žene u mnogim segmentima i danas.

Pavao opominje i muževe što se kroz povijest kršćanstva nije uviđalo. Apostol traži da muževi ljube svoje žene i ne budu osorni prema njima. Muškarci i danas smatraju da samo “u zavođenju” trebaju pokazati ljubav, nježnost i brižnost, a kasnije postaju grubi prema ženi. Naravno, nema općeg ponašanja. I žene su često grube, kaotične i histerične. Pavao ipak zahtijeva od muževa da čitava života ne odustaju od ljubavi i nježnosti prema svojoj ženi. U našoj kulturi sve se manje govori i prakticira stvarna ljubav.

Pavao se obraća i djeci. Posve na tragu biblijske predaje, poput Siraha, piše da djeca budu poslušna roditeljima i to u svemu, jer se tako biva prihvaćen i mio Bogu. I završava da očevi ne ogorčuju život svoje djece kako ona ne bi klonula duhom. Očevi (svi oni koji odgajaju) su oni koji mogu zapriječiti razvoj djece i mladih. Često se to i događa. Iako nije sva odgovornost na očevima, očevi znaju terorizirati svoju djecu, podrezivati im krila slobode, davati im lažna obećanja, nekada od njih stvarati male “bogove”, nekada opet uplašene, nesamostalne i ogorčene ljude, letargične i pasivne. Ponekada i majke u djeci, osobito muškoj, žele nadoknaditi ono što im muž stvarno ili navodno nije bio, nije poklonio, ili u čemu nije uspio, pa očevi svoju djecu, osobito mušku, nerijetko razumijevaju kao takmace. O ovome bi se moglo još razmišljati. Ipak, najvažnije je da se ne zaboravi temeljna Pavlova uputa za sve odnose: zaodjenuti se u Gospodina, ponašati se u odnosima po uzoru na Isusa.

Društvo i Crkva bez oca

Na svetkovinu Svete obitelji, ove godine (A), čitamo Matejevo evanđelje, odlomak o bijegu u Egipat i povratku u domovinu. Matej piše da Josipu, u snu, od Boga biva rečeno da skloni dijete i majku njegovu u Egipat, u pustinju. Herod, sumnjičav i u strahu za svoju kraljevsku stolicu, u židovskom uzavrelu kontekstu očekivanja Mesije, ubija novorođenčad. Josip, posve ovisan o Bogu, sluša glas, poduzima traženo i izbiva izvan domovine, vjerojatno oko pet godina. Kada je opaki Herod umro, a naslijedio ga njegov sin Arhelaj, također okrutan, Josip se vraća, ali se ne nastanjuje u Judeji nego odlazi u Galileju, u Nazaret, po kojem će Isus dobiti ime, onaj nadvremenski naslov i na svome križu. [Neki Isusovo ime Nazarećanin vežu uz riječ nazirej – ime onoga koji  posve Bogu posvećen.]

Evanđelje govori o izbjegličkim godinama mlade obitelji, čime se pokazuju uzorom i solidarnim primjerom mnogim obiteljima ovoga svijeta, od Pacifika do Magreba, Meksika i Sudana. Možda smo i ovoga Božića sve oko njega previše uljepšali, i Isusovo rođenje, i jaslice, i bijeg u Egipat. A sve je tako oskudno, siromašno i oporo. Najvažnije je primijetiti Josipovu potpunu ovisnost o Bogu, a po njemu i čitave njegove obitelji. To je iskustvo svih isključenih, svih prognanih i izbjeglih pred herodima i u našim danima. Koliki su samo iz naše zemlje i u našoj domovini, tek s najlonskim vrećama, bili izručeni samo Božjoj milosti? I to bi trebala biti poruka svakoga Božića i svih njegovih slavlja i svetkovina. Jer badava sve, badava i ove i druge lijepe riječi za Božić, svi moralizatorski napadi na bešćutnost svijeta, na krizu brakova, badava svi verbalni egzorcizmi na društvene nepravde, homoseksualne brakove, crkvene grešne strukture, ako makar malo ne budemo konkretno solidarni s prognanima i izbjeglima, danas. A njih je prepuno. Ni naši herodi i arhelaji “ne skončavaju”, oni se umnažaju, pa će za mnoge ljudsko izbjeglištvo trajati dok god budu živjeli. Valjalo bi im biti od pomoći, pomoći im i vratiti se, ako u snu ili nekako drukčije čuju Božji glas, i ako ga ne prečuju.

I još je nešto vrijedno istaknuti iz današnjeg evanđelja. Josip je sav u prvom planu. On je odgovoran za ženu i dijete. On je onaj koji prelazi kilometre i kilometre pustinje. On je prvi i zadnji u odlučivanju. Pri tome se ne vodi nikakvom politikom, nego sluša Boga. Kao muž i otac, ne  sluša vođe nego Božji glas. Imali smo kulturu prenaglašene uloge oca, patrijarhalnu kulturu. A suvremeni ljudi žive u kulturi bez oca, u kulturi u kojima su i zemaljski očevi i nebeski Otac zamijenjeni Führerima (vođama) i Verführerima (zavodnicima), poglavnicima i stožernicima, malim i velikim bratom, liderima i šefovima… Živimo u kulturi jednog ili nekolicine tirana, lažnih i prevrtljivih demagoga. Živimo u tržišnoj kulturi preveć feminiziranoj, prenaglašeno usmjerenoj prema najčešće izmišljenim potrebama ponajviše žena i uljepšavanja ženskoga tijela. Živimo u kulturi bez oca (ili slabih očeva), infantiliziranoj kulturi, kulturi “sve za djecu”, kulturi tobožnje velike brige za “male bogove” dok ih se istodobno ne uči odrastati, dok ih u svijetu ima na milijune gladnih, iskorištavanih teškim poslovima. Živimo u “podjetinjenoj” kulturi u kojoj je glavno boriti se za svoja prava, a ne preuzimati odgovornosti.

Odgovornost je osnovna oznaka ne samo zrela oca nego zrela čovjeka uopće. Odavno i o Josipu iz svete obitelj vlada selektivna i iskrivljena slika samo kao slijepog poslušnika, šutljiva čovjeka koji izvršava sve naredbe i bespogovorno se dopušta upravljati herodima i slijepim silama. Nije više ni “radnik”, nego skromni i pokorni “djelatnik” bešćutnih struktura moći. Ili čovjek feminiziranih crta karaktera, “pekmezasti” i “tetkasti” lutak koji pri svakom tuđem problemu i patnji, ne čuju druge nego plače nad sobom i sažalijeva sama sebe, ili se na najozbiljnije stvari tašto smije kao da već posjeduju gotovu istinu. On, u konačnici, one za koje je odgovoran izručuje krivim vođama ili (medijskoj) ulici ili kolektivističkim narodnim histerijama. Današnje evanđelje jasno kaže da je novozavjetni Josip iznimno odgovoran muž i otac, zabrinut i razborit, samostalan i zreo poglavar u svojim odlukama, i onim tako teškim, u političkim opasnostim, i u siromaštvu i izbjeglištvu.

Vrijeme je da se današnji očevi (obiteljski, svjetovni i religijski poglavari) ostave loših ili iskrivljenih uzora, da iziđu iz tiranije moderne liderokracije i kulta ličnosti, da napuste nametnutu feminiziranost, djetinjastu lažnu nemoć skopčanu s bijegom od vlastitih dužnosti, te postanu mudri i odlučni ljudi koji svoju obitelj (zajednicu) neće prepuštati političkim i drugim mešetarima, nego će s ljubavlju i odgovorno držati svoju obitelj i svoje zajednice na okupu. Takvi su nam stameni ljudi danas potrebni. Oni na koje će se drugi rado oslanjati, koji neće unositi strah i zahtijevati slijepu odanost i divljenje. Oni koji će odgajati za samostalno mišljenje, a neće tražiti sluge i robove, koji će poput Josipa dopustiti da “dijete” izraste daleko iznad oca.

Pred suvremenim muškarcima, očevima i poglavarima, stara je dilema: Josip ili Herod? [Valjalo bi razmotriti zašto sadašnji papa Franjo inzistira na sv. Josipu, da li samo iz površene pobožnosti?] Dakle, Herod ili Josip? Biti oni koji će svoju snagu imati u Bogu ili oni koji će živjeti u stalnom strahu za svoju stolicu i poziciju? Početak razborite odluke je odgovor na pitanje: jesam li sposoban, odgovoran i zavrjeđujem li biti na ovom mjestu, u ovoj službi, na ovoj dužnosti ili sve radim po načelu koliko drugi poštuju moju ulogu, ugrožava li me tko? Da li pridonosim rastu drugih ili su svi tu samo da služe mojoj veličini? Dakle, za koga se odlučiti: za Josipa ili Heroda?

Fra Ivan Šarčević