Ustrajna molitva – za pravdu

Ustrajna molitva – za pravdu

XXIX. nedjelja kroz godinu C

Lk 18,1-8

Poruka današnjega evanđelja Isusov je poziv svojim učenicima na ustrajnu molitvu. No, kad čujemo da će biti govor o molitvi, najčešće se u nas uvlači troma misao i zavodljivo nam šapuće: ma to znamo. No, što je ustrajna molitva? Ustrajnu molitvu redovito razumijevamo kao neprekinuto izgovaranje naučenih formula. Ili nekih privatnih molitava. I neki bi stalno molili. Neki to neprimjereno čine i za vrijeme mise, euharistije. Dolaze na misu da izgovore “svoje” prošnje (i zavjete), da se “oduže” Bogu, da”odrade” i taj posao. Jer, ionako, iza crkvenog praga počinje život, drugi, pravi život.

Molitva nije trgovina

Većina vjernika također smatra da je molitva pridržana samo svetom prostoru ili nekom uskom obiteljskom krugu kad se navečer jedva skupimo da se “odužimo” Bogu, ili možda se molitva “obavlja” u posebnim trenucima nevolje i samoće. A izvan toga, na ulici, u poslu, na radnom mjestu, u školi, kao da molitve ne treba biti. Doduše, ima nekih koji bi – redovito zbog pokazivanja i misioniranja – uveli svoja izvanjštinjena molitvena nabrajanja u sve javne prostore. Ovdje naglašavamo riječ “svoja”, jer se molitve drugih, često isto ili slično pobožnih ljudi, teško mogu slušati. Tako ni u molitvi nismo lišeni konkurencije i oholosti. Naša zemlja je krajolik “molitvenog” nadmetanja. I nije nikakav izdvojen slučaj. I u molitvenim skupinama, i na redovnim misama može se čuti nadglasavanje i molitveni nesklad. Neki vjernici zbog molitve mijenjaju molitvene zajednice, crkve, nekad i jer ne podnose “molitelje” pokraj sebe. Oni bi to uvijek drukčije, nekad i s pravom, tim više ako sad u crkvi ima toliko “novovjernika”, koji su se od negdašnjih rugača ili nezaintersiranih preobrazili u učitelje molitve i pobožnosti.

Postoje razne molitve: od prošnji do hvalospjeva; od kontemplativnih, meditativnih, onih misaonih i šutljivih do molitava koje se govore u zajednici i zajedničkim riječima; od onih za svoje potrebe, od zagovornih molitava poput Abrahamove za Sodomu i Gomoru, Mojsijeve molitve uzdignutih ruku, Isusove molitve za svoje učenike, do molitve današnjih očeva i majki, mnogih ljudi za svoje bližnje, za poglavare, za pokojne, za mir u svijetu. No, u temelju svih naših molitava čini se da leži najstariji ljudski zanat, trgovina, trgovina s Bogom. Mi Bogu molitvu, on nama ono što mi od njega molimo. Pa učili su nas, i mi smo to naučili bez velikog napora, da se naš odnos s Bogom odvija gotovo jedino u molitvi. A jer molimo u posebnim prostorima i vremenima, onda se i naš odnos, razgovor s Bogom događa redovito samo u posebnim vremenima i prostorima. Bog je zato malo prisutan u redovitosti života, najmanje ga pripuštamo u naše svakodnevne međuljudske odnose.

Molitva – naš odnos s Bogom – trebao bi, međutim, prožimati sav naš život, a u njemu ono najvažnije – naše odnose s drugima. Molitva nije alatka kojom ćemo se izdići iznad drugih, nego stanje duha i stav nutrine da Bog s nama hodi i nalazi se gdje god mi bili i što god mislili i radili. To opet ne znači stalno nabrajati molitve, ali ne znači ni smatrati da je vrijeme izdvojeno za molitvu, a ono je nužno, gubitak vremena. Molitva ne znači zapustiti posao i obaveze; ne znači, primjerice, moliti u vožnji automobila pa ne biti koncentriran na vožnju. Molitva pogotovo nije zatvaranje od drugih, sredstvo da se slučajno ne bismo susreli s bližnjim, s njim porazgovarali, saslušali njegove probleme. Molitva nije sredstvo zataškavanja konflikata i nepravdi, imunizirajući napitak da se začepe vlastite uši i zatvore usta drugima.

Molitva bez pravde

Čini se da Isus današnjom usporedbom za ustrajnom i neposustalom molitvom svojim učenicima, a i nama danas, želi kazati da se molitva Bogu, odnos s Bogom, ne odvaja od naših odnosa s ljudima, i to naših odnosa u pravdi. Važno je zamijetiti da ni ovdje, kao ni uopće u evanđeljima, Isus učenike ne poučava mnogo o molitvi; ne podastire im duhovni traktat o molitvi, ne vježba ih u tehnikama molitve, nigdje svojom molitvom ne uzdiže u nebesa, niti ih “polaže” po podu. On za molitvu nalazi primjere iz života, iz života svojih siromaha, nepravedno optuženih. Nije, dakle, molitva – kako smo sviknuli – izdvajanje iz nepravedna svijeta, bijeg od opterećenih odnosa, nego sagledavanje tih odnosa iz odnosa Boga i Isusa Krista prema obespravljenima, ovdje konkretno prema udovici. Što nam to kaže Isusova usporedba o udovičinom stanju kao primjeru za našu molitvu?

Isus pripovijeda da je neka udovica – a udovice su uz siromahe i gubavce, strance i javne grešnike, bile najaobespravljeniji dio ljudi – tražila zaštitu od nekog čak nepravedna suca a od nepravedna tužitelja. Udovicama se, uz smicalice, lukavstvo i potplaćivanje svjedoka, moglo oduzeti sve što im je poslije muža ostalo. Pravo i Zakon su mogli biti protumačeni tako da ostanu bez ičega, bez kuće i imanja, bez posla, lišene pravde i dostojanstva. Navodi li Isus ovu usporedbu tek tako? Ako je koristi da pojasni važnost ustrajne molitve, želi nam najprije reći da ne preskačemo odmah na naš odnos s Bogom, da molitvu ne odvajamo od svakodnevice i naših ljudskih odnosa.

Jer stanje Isusove udovice, stanje bezočno oduzete pravde, stanje je mnogih ljudi oko nas. Ponašanje nepravednog suca, ponašanje je ne samo nekih današnjih sudaca i presuditelja, poglavara i onih na vlasti, nego mnogih nas koji, eto, molimo Boga, i molimo ga stalno. Molimo ga i bojimo ga se samo ako mu nismo molitvom otplatili dug, koji mi mislimo da smo mu dužni, dok istodobno, u međuljudskim odnosima, u svagdanjem životu, poput nepravedna suca: Boga se ne bojimo, a za ljude ne marimo.

Dakle, kad smo nasamo s Bogom, onda tu vlada strah i trgovina; a kad smo pak u odnosu s ljudima, tu smo nadmeni i gluhi, bezočni i nepravedni. Ne čujemo ne samo kako na našu savjest (na najintimniji prostor u kojeg i Bog dolazi) nego na naša “vrata” uporno kucaju ljudi oko nas da im omogućimo pravdu ili da ih zaštitimo od nepravde. I nama, poput Isusove udovice, dolaze ljudi, i prose: Obrani me od moga tužitelja! A mi, kao da ništa ne čujemo. Beskorisni su savjeti drugih, i naših prijatelja, da budemo pravedniji. Uzaludna su nečija upozorenja što riječima što šutnjom pa i zaobilaženjem, jer neki nas ljudi upozoravaju na naše nepravedno ponašanje time što nas izbjegavaju, ne uzimaju nas za karakterne ljude. No, mi ustrajavamo u svom: Molimo i Boga se bojimo, kad smo s njime na samo, a za ljude uopće ne marimo!

Možda netko misli da su Isusove riječi o udovičinoj situaciji daleko od nas, da je to davno ispričana priča. Ali, zar naša supruga, naš muž, zar naše dijete i djeca, naš brat, sestra, naši bližnji i daljnji već toliko vremena od nas nešto važno i stvarno pravedno ne mole, a mi nehajno prelazimo preko toga? Zar oni s kojima živimo ne očekuju više naše zauzetosti, barem u raspodjeli dobara i rada, malo više pravde? Zar naši prijatelji ne očekuju da pravedno presudimo u njihovim teškim situacijama, kad su ih potvorili, difamirali, a mi se licemjerno izmotavamo, skrivamo u “moralnu podršku”, u lažnu nemoć ili ih se rješavamo lažnom utjehom da samo trebaju moliti?

Zar onda Isusov nepravedni sudac, koji se uopće nije unosio u udovičin problem, koji vjerojatno nije ni sagledao stvar, zar on, dakle, nije bolji od mnogih od nas? Ako i nije imao suosjećanja za udovičino stanje, ipak je uslišio njezinu molbu, jer je želio svoj mir. Mnogi ljudi, međutim, lažno se predstavljaju pravednima, a u stvari se dokazuju bezočnim održavanjem nepravednih odnosa, od onih obiteljskih do onih crkvenih i političkih. [Ovdje su i oni kojima je povrijeđenost postala druga narav, stil života; koji se uslijed svoje umišljene ili stvarne nepravde vrte samo oko sebe, u svojoj gorčini ili oholosti “mučenika” i ne primjećuju stanje bližnjih.] Oni su ne samo suci nego i tužitelji. Oni i funkcioniraju na destrukciji pravednosti, na njezinoj izokrenutoj predodžbi. Hladni su, bezosjećajni i bezočni na svaku ljudsku molbu. Zadovoljstvo im je pokazati moć na muci bližnjih. Oni se osvećuju i uživaju da tuže i presuđuju, da gomilaju – kako Pismo kaže – nepravdu na nepravdu. I mirno spavaju. Čak i mirno mole, jer molitvu smatraju trgovinom, jer je njihov bog Trgovac, samo sposobniji i veći trgovac od njih.

Kad bi Isus danas došao?

Isus navodi da je nepravedni sudac uslišao molitvu unesrećene žene. I nastavlja da dobri Bog brani svoje i onda kada u životu nema čak ni takvog suca, kada nema nikoga da usliša nevoljnika i nevoljnicu, da pomogne barem zbog dosađivanja. Bog je – Isus je izričit – odvjetnik nepravedno tuženih u njihovoj apsolutnoj ostavljenosti. Štoviše, Bog ne napušta “svoje izabrane” i kad djeluje da odgađa njihovu stvar da je riješi, dakle kada unesrećenom izgleda da se i Bog oglušuje na njegovu nevolju.

Isus nam u današnjem evanđelju poručuje da molitva Bogu ne može biti lišena odnosa s ljudima, da treba i dan i noć vapiti za pravdom, da zemaljskim sucima treba dosađivati, da se ne smije odustajati u borbi za pravdu, te da u svemu treba biti strpljiv, pogotovo u molitvi Bogu za pravdu. Da Bog nije slijep i gluh, poput nas ljudi, da ustaje u obranu nepravedno optuženih, to je vjera; to je izraz duboke vjere koja prolazi kroz samoće i nevolje, krive strašne nepravde. Ako posumnjamo – a sve, baš sve se često udruži da to i učinimo – da i Bog uzmiče pred ljudskom nepravdom, čini se da trebamo priznati da “ne vjerujemo” u Boga jer mislimo da je ljudsko zlo jače od Boga, da krivi tužitelji i nepravedni suci imaju zadnju riječ. Zato, uostalom, Isus na koncu postavlja vjerojatno najteže pitanje u evanđelju: Hoće li naći vjere na zemlji kad opet dođe? Hoće li naći ikoga tko će u nepravdama i iskustvu neuslišane molitve još uvijek moliti, ne prekinuti odnos s Bogom; hoće li još uvijek vjerovati u Boga i njegovu pravdu, jasno – ne pravdu na nebu, nego baš pravdu na zemlji, jer Isus i postavlja pitanje hoće li na zemlji naći vjere.

Pitamo li se mi što bi Isus našao kada bi danas došao, a dolazi – stalno kuca u naš život. Našao bi sigurno mnoge koji mole, ali vjerujemo li doista u Božju pravdu na zemlji, ne samo na nebesima? Može li Isus naći ljude koji ustrajno vjeruju da Bog nije bešćutan i zbog toga se bore za pravdu krivo optuženih? Koliko smo mi kršćani i naša Crkva odvjetnici drugih, borci za pravdu tolikih pojedinaca i naroda koji nepravedno trpe oko nas i posvuda u svijetu?

Kad bi sad Isus došao, svakako bi našao mnoge koji mole, i koji puno mole, i koji se samo u molitvi Boga boje, dok u životu ne mare za ljude, koji u konačnici vjeruju da našim ljudskim odnosima više vladaju nepravda i zlo, nego Božja snaga i dobrota. Koji uvijek vjeruju više tužiteljima – sotona kao najveće zlo u Svetom pismu naziva “tužiteljem svoje braće” – i tih se tužitelja boje i njima vjeruju više nego što vjeruju svojoj braći i sestrama, onim nepravedno optuženima.

Ustrajna molitva, koju Isus traži od svojih učenika, ne mijenja Boga, ne umilostivljuje Najmilostivijega, nego radikalno mijenja nas i naše odnose, naše obitelji i zajednice, naše institucije i strukture, sve one odnose – a takvih je najviše – koji se grade i održavaju na krivim optužbama. Strpljiva i postojana molitva izraz je vjere koja se pouzdaje u Boga, Bogu se nada te nije nemarna, bezobzirna za nesreću i nepravde ljudi oko sebe. Ustrajna molitva je izraz ustrajne vjere. Udovica ne bi dosađivala (nepravednom) sucu da nije vjerovala da je on moćniji i bolji od njezina tužitelja. A što bi bilo da se i on oglušio?

Fra Ivan Šarčević