Čudo vjere

Čudo vjere

XXVII. nedjelja kroz godinu

Hab 1,2-3; 2,2-4; 2 Tim 1,6-8. 13-14; Lk 17,5-10

Sva tri današnja čitanja za svoju glavnu temu imaju vjeru, vjeru u Boga. I to ne neku “nebesku” vjeru, nego običnu vjeru, vjeru u svakodnevnom životu isprepletenu nepravdama i nasiljima, kukavičlukom i stidom, zatajom i poricanjem – ne  vjeru čuda nego čudo vjere, ne vjere u čudesno spašavanje od svakodnevnice, nego čudo vjere u najobičnijem, redovnom životu.

Veliki vremenski raspon koji nas dijeli od biblijskih čitanja, razlika društvenoga konteksta u kojem su nastajali, može nas odvratiti i od aktualiziranja i usvajanja njihove poruke. Mi smo ljudi starih navika. Zato nije ništa novo da čim počne biblijsko čitanje, automatski se isključujemo; prepuštamo se nekoj neodređenosti, možda i pobožnoj praznoj tišini ili se vraćamo problemu koji nas najviše pritišće. Zacijelo, nije lagano pozorno slušati ni sugovornika koji nas gleda u oči, a kamoli neko “staro” čitanje, izdvojeno iz cjeline, kojemu najčešće ne poznajemo povijesnu pozadinu, koje govori drukčijim jezikom i duhom od nas i našega vremena. I još k tome ako čitač ili njegov navjestitelj i sam ne razumije niti je imalo pokušao zaviriti što mu tekst poručuje.

Slično je i s današnjim čitanjima kojima je, spomenusmo, glavna tema vjera. A o vjeri, najteže je i najlakše govoriti. Nije čudno da bi zbog preplavljenosti takva govora neki od nas najradije začepili uši, preporučili da se zašuti – i za vrijeme mise; svakako bi voljeli i da se ne propovijeda. Još ako cijela crkva, s nepripremljenim svećenikom, rastresenim ministrantima ili bučnim pjevanjem postane pričaonica ili takmičenje tko će prije izgovoriti molitvu ili nadglasati drugoga, teške Isusove riječi o vjeri, ili one upute Pavla Timoteju o hrabrosti vjere, kao i one proroka Habakuka o pravednikovoj vjeri, teško da izazovu nešto drugo od uobičajene navike kako da izmolimo “svoje molitve”, “odradimo” s Bogom, i krenemo drugim poslom. No, ipak pokušajmo, iznova, iako s vjerom valja pažljivo.

Od čega se živi?

Prorok Habakuk – pretpostavlja se hramski glazbenik s kraja VII. stoljeća prije Krista, ili suvremenik proroka Jeremije (VI. stoljeće) – osim najave silne i opake vojske, vjerojatno babilonske koja će upasti u zemlju, opljačkati sve i odvesti narod u sužanjstvo, bio je svjedokom posvemašnjeg nasilja, ugnjetavanja pravednih, pljački i svakovrsnih razmirica u svojoj zemlji. Rekli bismo ništa novo, poznata situacija svih vremena. I danas, kao da i ne znamo za nešto drugo – za miran i skroman, plemenit život u skladu i ljubavi. I prorok se jada Bogu, jer ne vidi kraj svome zapomaganju i Božjoj šutnji. On čak viče Gospodinu da ga usliši. Pa i to nam je poznato, i to je dio stanja mnogih ljudi. Koliko je samo nevidljivih jauka, i onih nečujnih, koliko skrivenih suza…

A onda stiže Božji glas – svjedoči Habakuk. Govori mu da piše viđenje (ne ukazanje!), da ga ureže na trajne (kamene ili metalne) pločice, da ga i drugi mogu pročitati kao njegovo životno svjedočanstvo. To viđenje nije već dosegnuto spasenje, nego viđenje koje ispunjenju teži. Ne vara, stiže polako, ali neće zakasniti. Ono glasi: “Propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti.” S poštovanjem i skromnošću valja se odnositi prema ovim riječima da ne bismo osiromašili jednu od najvažnijih “definicija” biblijske vjere. Valja uočiti kako u vremenu nasilja, pljački, razmirica, treba ostati strpljiv, u pravednosti postojan, nepokolebljivo živjeti iz vjere, iz pouzdanja u Boga. Viđenje je tako konkretno a tako široko i zahtjevno: Nema oslobođenja od nevolja i zla. Nema poštede od nepravdi. Ima jedino obećanje da će pravda na koncu prevladati, da će pravednik od svoje vjere živjeti. Ne od pameti, novca, imanja, snage, moći, vlasti… Ništa više – a tako puno, tako sve. I tako jednostavno, naravno, za razumjeti, a ostvariti? I od čega se onda doista živi? Čim se hrani duša?

Za koga imam hrabrosti? Čega i koga se stidim?

Odlomak iz Drugoga Pavlova pisma Timoteju nadovezuje se na proroka Habakuka. Pavao svoga učenika podsjeća da ne zatomljuje, ne prigušuje milosni Božji dar koji je primio ne samom Pavlovom poukom nego i polaganjem njegovih ruku. Izgleda da se Timotej ili opustio, ulijenio, ili se uplašio u svjedočenju Isusa Krista, pa mu Pavao piše da nam Bog ne daje duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Velike riječi, velike kreposti! Jer Isusovih je učenika bilo i uvijek ima koji zrače snagom, čak silinom (da ne govorimo i nasiljem), ili to nastoje “odglumiti”, ali su neosjetljivi za Božju riječ i za bližnje. Oni smatraju da su ljudi previše patetični i emotivni, previše osobni a za djelovanje ne treba ni ljubavi ni razbora. Treba se samo pokazati moćnim. Ima Isusovih učenika koji udaraju glavom o zid ili oru more; ima onih koji se zatvaraju ljubavi i zatupljuju u spoznaji i nužnim razlikama, smiruju se u svom sebičnom svijetu, prestrašeni da možda ne bi koga zavoljeli ili morali učiniti napor mišljenja, a kamoli se odvažili za autentično svjedočenje.

Ima Isusovih učenika koji “samo” ljube, a njihova je ljubav preveć razlivena; darovali bi se da mogu svima, žrtvovali bi se za sve. Ljube bez razbora, do bolesti, do pucanja osobnosti, tako da nerijetko izgube snagu, postanu prelomljene i razočarane osobe. No i razočaranje može biti blagoslovno; i óno zbog neuzvraćene ljubavi i nezahvalnosti. Valja ga okrenuti u novu, zdraviju, veću ljubav. Ovo su naravno riječi. Nije ih uopće jednostavno izvršiti.

To Pavao piše učeniku i suradniku Timoteju. Traži od njega da se ne straši. Jer puno je Isusovih učenika, i onih koji su s njime hodili, i nas današnjih koji imamo snage, imamo ljubavi, imamo razbora; da, ima među nama vrlo pametnih i sposobnih kršćana, ali se uslijed životnih okolnosti, uslijed raznih nevolja i izvanjskih zloća, uslijed tko zna sve čega, ne usudimo govoriti, djelovati iz sebe samih, iz autentičnosti svoga bića i svoga pouzdanja u Boga.

I Pavao nastavlja pismo Timoteju, koji se vjerojatno ustrašio – a kako i ne bi u vremenu progona i neizvjesnosti, kao i mnogi mi danas – čak se se zastidio svjedočanstva za Krista, zastidio se i njega, Pavla, njegova drugog učitelja, sužnja Kristova. Previše poznata situacija. Ne samo ona iz Cankareve pripovijesti kad se sin zastidio starice majke, ne samo ona kada se Petar zastidio sebe sama, svoga podrijetla i zavičaja, svoga Učitelja, i sve zanijekao, nego je svako vrijeme i svi su naši odnosi, i oni prijateljski, i oni u koje smo se kleli na vječnost, prepuni strahova i stida, zataje i nijekanja, da ne kažemo računica, neslućenoga lukavstva i uplašene sebičnost. Stidimo se svjedočiti za Krista ili svjedočiti za Kristove sužnje, Isusove pravednike i siromahe, obespravljene i proglašene “odrodima”. Pavao i nas s Timotejem potiče na “zlopaćenje” za evanđelje. U toj riječi je sadržana upornost i strpljivost. Pridružuje se hrabrosti, ljubavi i razboru.

Komu i zašto sluga beskorisni?

U odlomku Lukina evanđelja Isus nas potpuno razoružava u našoj vjeri. S učenicima i mi priznajemo malenost svoje vjere i molimo stalno da nam je “umnoži”. A onda i nama – gotovo na rubu ne samo naše pameti nego i naše vjere – kaže kad bismo imali vjere barem veličine zrna, mogli bismo presađivati dudove s kopna u more (dud koji ima snažno korijenje). I mnogi će se od nas uhvatiti ove nemoguće slike vjere, vjere kao stvaranje čuda, koju čak ni Isus nije prakticirao, tako da ćemo smetnuti s uma Isusovu jasnu riječ o malenosti naše vjere. A doista bio bi to “čudesan” svijet, svijet “čuda” male vjere?

A onda se, slijedeći dalje evanđelje – gotovo začuđujuće – kao prekida govor o vjeri koja bi, da je ima, bila kadra činiti nemoguće. Isus, naime, napušta govor o vjeri koja bi premještala dud i usmjerava govor o vjeri u neočekivanom smjeru, u najobičniju, najbanalniju svakodnevicu, na odnos između sluge i njegova gospodara. A voljeli bismo, pa tko ne bi, da nam je makar malo darovao od te “silne” vjere. Ih, što sve ne bismo i koga sve ne bismo premještali, i u koja sve “mrtva” mora presađivali, samo da nam je k’o zrno te vjere. Međutim, danas nam evanđelje kaže da nema vjere s čudima, nego postoji čudo vjere i to u našoj najobičnijoj svakodnevici. I to s ljudima, a ne s dudovima, i to s bližnjima, gospodarima, slugama i susjedima, s poslovima i služenjem i onda kada smo tako umorni, kad smo po cijeli dan (život) radili, i onda kada to nitko ne vidi, i onda kada su drugi, tko zna gdje bili i gdje sve nisu plandovali dok smo mi crnčili. I to Isus govori tako neumoljivo. I nije to nimalo lagana riječ, jer kako kada se sve završi, kada smo se toliko oko svega trudili, toliko nastojali, patili i zlopatili se, kako na koncu svega toga da kažemo – bez gorčine, bez imalo borbe za zasluge, bez samohvale, bez očekivanja nagrada i spomenica: sluga sam beskorisni, ništa nisam učinio što nisam bio dužan učiniti. I kazati to sebi – ne drugima – bez skrivene povrijeđenosti, bez glumljene velikodušnosti, bez pritajenih zlopamćenja – s ljubavlju i razborito, svjesno i slobodno. Koje bi to bilo čudo vjere!

Fra Ivan Šarčević