SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

Cilj je evanđelje a ne konflikt

Cilj je evanđelje a ne konflikt i podjele

XX. nedjelja kroz godinu C

Jr 38,4-6.8-10; Heb 12,1-4; Lk 12,49-53

Obraćenja su rijetka, posve rijetka. Mnoge promjene su samo izvanjske. Tako i kroz povijest. Izvanjskost se silno mijenja. Zabluda je da se čovjek – u moralnom i vjerskom smislu – mijenja proporcionalno izvanjskim povijesnim promjenama. Zabluda je da čovjek i čovječanstvo rastu i sazrijevaju prema sve višim ostvarenjima tako da bismo mi, današnji ljudi, bili na najvišem stadiju moralnosti i vjere. Bez obzira na tehnička i tehnološka dostignuća, povijest se ponavlja u svim svojim nakazama i zlima. Štoviše svaki pojedinac, pokoljenje ili neki kolektiv gotovo ponavljaju iste lekcije prošlosti, i na istima najčešće propadaju. Propadaju često moralno i vjernički niže od svojih predaka.

Da je povijest baš najmanje učiteljica života, da je biblijska sveta povijest Boga i ljudi najmanje učiteljica života i vjere za one koji se smatraju baštinicima biblijske vjere, konkretno kršćanima, pokazuju i današnja svetopisamska čitanja, prvo i treće, odnosno sudbina proroka Jeremije i Isusov govor u odlomku Lukina evanđelja. Redovito ne čitamo Pismo; a ako ga čitamo, radimo to selektivno i površno. Tako i proroke i proročku službu svodimo na “intimni” odnos s Bogom, što uopće nije nebitno, naprotiv, ali ih lišavamo šire socijalne važnosti i značenja za nas. Ne uviđamo da se njihov odnos s Bogom, odnosi upravo na najkonkretniju društvenu razinu i društvene probleme. I kršćanski propovjednici i teolozi ne udubljuju se u sudbinu proroka, nego pobožnim smicalicama i uzvišenim svetim riječima “draškaju” uši svojoj pozaspaloj i rastresenoj publici kako se ne bi dogodila aktualizacija proročke riječi u vlastitom socijalnom i religijskom kontekstu.

Konkretno, o čemu govori današnje prvo čitanje? O Jeremiji. Jeremija – poslije Ilije – najveći je židovski, biblijski prorok prije Isusa Krista, toliko velik da su ljudi u Ivanu i Isusu smatrali da je uskrsnuo ili Ilija ili Jeremija. A ovaj prorok zbog svojih riječi strada od poglavara i svih utjecajnih vlastitoga naroda. No, zašto bi, ne bilo tko, nego upravo prvaci naroda, “dostojanstvenici”, kako stoji i Bibliji, ustali protiv Božjega čovjeka? I to ustali tako da zaključuju da je jedino ispravno rješenje da se Jeremiju ubije?

Uzmimo za primjer današnje stanje. Da naši dostojanstvenici, da dostojanstvenici bilo koje institucije, zajednice ili naroda ustanu protiv nekog Božjega čovjeka. Odmah bi se kazalo, ma to ne dolazi u obzir. To se uopće ne događa. Pa ako je itko – to je kao beton čvrsto i dominantno mišljenje – onda su “naši” dostojanstvenici “Božji ljudi”. Oni najbolje znaju što treba raditi u skladu s Božjom voljom. I tko se to samo usudi mimo njih biti “Božji čovjek”. I oni sami o sebi tako misle. Gdje bi oni uopće pomislili ili htjeli ubiti “svoje” proroke. Pa njih se najviše napada i ugrožava. Tako i oni o sebi samima misle. Dakle, ništa novo u povijesti. Tako su mislili dostojanstvenici Jeremijina vremena. Tako misle današnji politički i religijski prvaci i velikodostojnici.

A kod Jeremije se radilo o vrlo jednostavnoj ali sudbonosnoj stvari: političkoj mudrosti ili političkoj kalkulaciji i nagodbi narodnih vođa, od čega je ovisila budućnost naroda. Kad se veli jednostavna politička mudrost, nije ni u kojem slučaju riječ o pukoj politici, nego o moralnosti u politici, o političkom djelovanju iz perspektive vjere, kako je Jeremija, kao Božji prorok i Božji čovjek, jedino i gledao na politiku kralja Sidkije, njegovih savjetnika i pobočnika. Naime, u vremenu kada silni i moćni babilonski kralj Nabukodonozor stoji na granicama i svakoga trenutka prijeti da pregazi židovsko kraljevstvo, Sidkija, okružen proegipatskim savjetnicima, pristaje na pogubni savez s Egiptom protiv Nabukodonozora i Babilonaca. Jeremija – čini se jedini – oštro se usprotivio takvoj pogubnoj i suludoj politici. Zagovarao je neutralnost, vlastiti politički put pod “Božjim vodstvom”, pod vodstvom poštivanja Božjih zapovijedi. Dostojanstvenici zbog takvog ponašanja proglašavaju opasnim čovjekom, čovjekom koji “obeshrabruje ratnike”, rekli bismo slabi im nacionalnu svijest i borbeni moral. Štoviše, u svojim optužbama dostojanstvenici idu još dalje: optužuju ga i pred kraljem, posvuda, i među narodom, da on “ne traži dobrobit svoga naroda… nego njegovu propast.” Ima li teže optužbe?

I što se dogodilo dalje? Jeremiju su pripremali ubiti. I nastoje to izvršiti. Neki su ga dobri ljudi ipak spasili, ali opća katastrofa je neizbježna. Nabukodonozor se je nahrupio sa svojom vojskom. Mnogi su poubijani, i kralj Sidkija, srušene su najveće židovske svetinje, narod protjeran iz svoje domovine, završio u je u babilonskom sužanjstvu. Jeremija je također nejasno završio svoj život. Ne zna mu se ni za grob. Ostale se njegove riječi, riječi koje nisu poslušane.

Kroz svu povijest ponavljaju se slični događaji. I danas. U svakom narodu. I u hrvatskom. I u prošlom ratu. U savezu s velikosrpskom politikom, u podjeli Bosne i Hercegovine, u ubijanju i protjerivanju svoga naroda iz Bosne, iako dostojanstvenici – od stožernika do crkvenih poglavara – ne dopuštaju da se Jeremijina sudbina može primijeniti na našu situaciju, da se politika promatra iz vjere, nego se čini obratno: vjeri se oduzima društveno značenje ili se vrednuje iz slijepe i sluđene politike. I danas narodni i vjerski dostojanstvenici drže svoj narod u pokornosti krivim savezima, a Božje ljude optužuju za manjak nacionalnosti, za nacionalni mazohizam, za tobožnju “prepolitičnost” kao da je vjera samo stvar intime i nebesa, štoviše, bacaju ih u tamnice i zdence društvene osude i izolacije pod neutemeljenom optužbom da ne vole svoj vlastiti narod, da ga obeshrabruju, da o svojima govore samo crno, da unose razdor, da dijele narod, da ga zavode u propast, da su “strani” plaćenici i izdajnici i naroda i vjere. Povijest se tako ponavlja i njezino, ljudsko zlo suzuje horizonte, uvodi mrak umjesto svjetla, zaljepljuje oči.

Možda će ponetko i prepoznati proročki glas, ali će – što iz straha, što iz komocije, što iz koristi – ostati uz “dostojanstvenike”. Uopće nisu rijetki ljudi koji sve ovo prepoznaju, i umni su i razboriti, ali krepost hrabrosti, odvažnosti iz ljudstva i vjere, još ih nije dotaknula. Sama spoznaja tek je početak ljudskosti, početak puta. Uzvišene moralne principe treba konkretizirati, za njih se životno založiti. Budućnost će pokazati, ne uvijek jasno, ali ipak, da je u svakom vremenu, i u našem, bilo proročkih glasova koje su dostojanstvenici svih vrsta odstranili u zdenac društvene beznačajnosti i proglasili narodnim (crkvenim i kakvim sve) neprijateljima.

 

A treće čitanje, današnji odlomak Lukina evanđelja? U njemu Isus govori da nije došao donijeti na zemlju mir nego oganj i razdjeljenja. Kršćanski tumači i propovjednici se “skastiše” pomiriti ove riječi sa slikom – čvrstom kao beton – o Isusu blagosti, miroljubivosti, Isusu poniznom, pognute glave, koji nikoga nije prekorio, nikoga osudio, koji ako sudi, ne sudi grešnika nego njegov grijeh, pa o Isusu koji sve voli i prihvaća, koji se nikome ne zamjera… I čine to tako, kao da je čak začuđujuća ova Isusova riječ o ognju, maču i podjelama, jer je on toliko radio na jedinstvu svih sa svima, pogotovo na jedinstvu svoje učeničke zajednice, dakle Crkve, a što onda znači i naroda i svake institucije koja se na njemu utemeljuje i na njega poziva. U nemogućnosti da se sve pomiri, da se pripitome Isusove riječi, čak će se kazati kako je to tek iznimka u Isusovim riječima ili će se – majstorijom sofističkoga tumačenja, slično tumačenju Isusova izgona trgovaca iz Božje kuće – kazati kako se sve može shvatiti i na drukčiji način, jer mi smo ljudi skloni izopačavanju. Tako da će se otupiti svaka obvezatnost i zahtjevnost ovih Isusovih riječi. Nitko kao “dostojanstvenici”, duhovnici i propovjednicu nije kadar uniziti i banalizirati Božju riječ, protumačiti je čak u njezinom drugom pa i suprotom značenju.

Ako se, međutim, podrobnije i otvorenije čitaju sva evanđelja, iz stranice u stranicu, iz poglavlja u poglavlje, osjetit će se upravo dramatika Isusovih snažnih riječi, nemir dostojanstvenika. Poslije svakoga susreta s Isusom neki su – opijeni zavišću, mržnjom, strahom – spremali kako da ga uklone, u konačnici kako da ga ubiju. U ovom odlomku Lukina evanđelja Isus izrijekom govori, odnosno ukratko sažima, ono što se kroz sve njegovo djelovanje, postupke i riječi, tako zorno pokazuje: kako se to ljudi odnose prema njegovoj riječi i praksi, u konačnici, njegovoj osobi.

Isus, njegove riječi, poruka i djelovanje, njegova osoba, dijele ljude, i najbliže, i obitelj, i rodbinu i prijatelje. Isus, međutim, nema nakanu dijeliti ljude. Nije mu to cilj. Njemu je najmanje stalo do konflikta. Njemu je stalo do uspostave Božjega kraljevstva, vladavine novih odnosa među ljudima iz perspektive čovjekova dostojanstva pred Bogom. Isus se ne vodi svjetovno-političkim principom namještaljki i intriga kako da posvađa “prijatelje”, svoje “protivnike”, niti onom poznatom devizom – zavadi pa vladaj – dakle, da unese smutnju kako bi se onda on održao na poziciji i postigao svoj cilj. Isus dakle ne traži nikakve sukobe. Sukobi gotovo dolaze sami. Isus nije ni od onih – kojih je svaki narod, svaka zajednica puna – koji se cerekaju, zbijaju šale ili mudruju po raznoraznim kružocima i ispiru svoja usta sukobima drugih, dok sami nikada ne postaju zreli, samostalni i slobodni ljudi da bi zauzeli etičan stav, ili digli glas jer ih na to poziva Božja zapovijed. Isus dakle nije bio ni parazit ni lešinar na tuđim sukobima. Njemu su naši ljudski sukobi strani.

Jer da je Isus tražio konflikt, onda bi se zacijelo sam sačuvao od udesa koji ga je snašao. Imao bi privilegirano mjesto u svome narodu i društvu. Da je do svoga cilja koristio sukobe i podjele, Isus ne bi onako sramotno završio, nego bi bio stekao nekakav veliki položaj u rimskoj administraciji. Ustala bi njegova “partija” da ga obrani. Da je Isus koristio podjele, da mu je bilo stalo do nejedinstva svoga naroda, on se ne bi krvavim “krstom krstio”, ne bi završio na križu najgore sramote, nego bi našao svoje moćne poslušnike, neke bi kupio, druge ucijenio, i vjerojatno bi konkurirao barem na vijećničko mjestu u Sinedriju ili bi čak preko svojih “moćnih pristaša” bio pretendent na mjesto velikoga svećenika. U posljedicama se pokazuje kako su krajnje krive, izopačene i đavolske bile optužbe koje su dostojanstvenici navalili na Isusa. I Isus svoju zajednicu učenika, prijatelja, nije formirao na konfliktnosti kako su mislili njegovi protivnici, pa su – u Getsemaniju se dobro vidi – izišli na njega naoružani. Nipošto. Na posve drugim osnovama Isus gradi zajednicu, Crkvu.

Varljivo je dakle čitati današnji odlomak Lukina evanđelja kroz optiku Isusove konfliktnosti koja bi izlazila iz njegove osobnosti. Isus je jednostavno tako govorio i radio da su njegove riječi i djela postali kamen spoticanja za njegove slušatelje i suvremenike. Njegova osoba je i danas tako iznimna da nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Zato se ljudi dijele, i oni najbliži: otac i sin, braća međusobno, i ukućani i prijatelji. I te se podjele produžavaju. Što tko bolje i dosljednije nasljeduje Isusa, što mu se više suobličuje, i sam postaje osoba sporenja i podjela. Tko se samo ne poziva, nego živi po Isusovu evanđelju, nije isključeno da se, kako Poslanica Hebrejima i kaže, u konačnici dogodi odupiranje grijehu do krvi – do smrti.

Tako se dakle ponavlja naša povijest. Jeremija i na izniman način Isus Krist su znak osporavanja i sporenja. Oni od svojih poglavara i dostojanstvenika bivaju proglašeni konfliktnima, svađalicama, remetiocima, djeliteljima i izdajnicima svega. Upravo ono što čine dostojanstvenici: dijele i zavađaju, prave intrige i potkupljuju, iskrivljuju vjeru i moralnost, unesrećuju svoj narod, oni sve to pripisuju nedužnima. To je izopačenost karaktera, duhovna prikraćenost u čemu se povijest tako neumoljivo i kontinuirano ponavlja, sve do danas.

Isus je toga svega svjestan. On sam, slobodno i s ljubavlju prihvaća svoje poslanje – sve do križa. Svojim riječima o ognju, maču i razdjeljenju želi poručiti svojim učenicima da ih čeka ista sudbina ako se odvaže – bez kompromisa i kalkulacija – na njegov put. Isusovu učeniku nikada nije cilj svađa, konflikt nego nasljedovanje Isusova evanđelja.

Fra Ivan Šarčević

Sveti Anto 2022.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA