Netko mora biti kod kuće
XIX. kroz godinu C
Lk 12,32-48
Današnje se evanđelje otvara Isusovim pozivom, usklikom ohrabrenja učenicima a onda i nama: Ne boj se stado malo! A nadovezuje se na Isusov govor učenicima o pouzdanju u Boga i Božju providnost u slikama ptica nebeskih i ljiljana poljskih.
Oslobađajuće djeluju ove Isusove riječi svima onima koji žive u strahu, osjećaju bilo kakve pritiješnjenosti, duhovnoga ropstva, zavisti i ljubomora, pohlepa i požuda, naše unutarnje ili vanjske ugroženosti. Svima onima koji su skrajnuti, koji su manjina i podčinjeni. Oslobađajuće djeluju ako u njih povjerujemo ne polovično i usput, po dužnosti ili samo u nevolji, nego egzistencijalno, cjelinom svoga bića, onako kako je Abraham povjerovao. Djelu ju li ljekovito ove Isusove riječi, ili nam, možda, ipak znače više riječi suvremenih navjestitelja propasti, riječi crnih modernih proroka koji žive na ljudskim sukobima i neslaganjima, na izmišljanju raznoraznih bolesti – fizičkih i duševnih – i umjesto da mijenjaju svijet, šire beznađe i nesreću, zarađuju na ljudskim bolestima i krivim utjehama?
Ne boj se stado malo – govori Isus i nadovezuje da se ljudski strah i ugroženost ne izgone skupljanjem bogatstva, nikakvim silnim osiguranjima sebe i svoga identiteta; ali ni ikakvim bijegom od sebe, nikakvim lažnim prikazivanjem niti uljepšavanjem stvarnosti, a osobito ne borbom ni ratom protiv izvora i uzroka straha i ugroženosti – nego odlukom za dobro, skupljanjem nepropadljiva blaga kojega nitko i ništa na zemlji ne može ugroziti.
Kako ohrabrujuće djeluju Isusove riječi – Ne boj se stado malo – svima nama koje i mala sitnica, žalosna ili loša vijest, izbace iz takta, gdje nas uspjeh drugoga razočarava do bolesti i gorčine, nama koji smo izgubili prapovjerenje u dobrotu svega oko nas.
U nastavku evanđelja Isus govori o BUDNOSTI. U slici slugu koji čekaju gospodara, Isus nam želi predstaviti kakva treba biti naša budnost pred Božjim, pred Isusovim dolaskom. I to ne samo na kraju vremena, na sudnjem danu ili u trenutku naše pojedinačne smrti, nego u svakodnevnici. Svakodnevno treba biti budan. Kršćaninovo djelovanje nije dakle određeno ni prirodnom ni iznenadnom smrti, kojoj ionako nitko ne može umaći, pogotovo nije određeno strahom od smrti, nego Božjim dolaskom. Na koncu svoga života kršćanin ne susreće smrt i njezino ništavilo nego Boga licem u lice.
No, taj se susret licem u lice – želi nam kazati današnje evanđelje – ne odgađa za kraj, nego se premješta u naše svakodnevlje. Naša svakodnevnica – moja kuća, moja obitelj, moj zavičaj i narod, moj posao, društvo i zemlja u kojoj živim, to su prva i prava mjesta Božjega, Isusova dolaska. A mi bismo rado svugdje dočekali Boga, osim ondje gdje nam je dužnost biti. Tako umjesto da dočekujemo i ugošćujemo Isusa u običnosti svojih dana i dužnosti, mi budno bdijemo nad svojim strahovima i ugroženostima i od sebe i od drugih. Zaboravili smo temeljnu melodiju svoga života, prespavljujemo u lijenosti, buci i svađama Božji pohod u naš dom.
Današnje evanđelje govori također da Bog ne kasni, kako se nama nekada čini, ili da je spor, pa bismo mi morali sve uzeti u svoje ruke – i pravdu i dobrotu. Da bismo mi, kako to često nervozni i činimo, morali ubrzati povijest. Zacijelo, Bog nije tako sveprisutan da bi nam omogućio da se izvlačimo na njegovu odgovornost, da bježimo od svojih zadaća, da bez brige i budnosti živimo život ugađajući sebi a na Božji račun pribrajamo ono što je naša dužnost.
Kako stojimo mi današnji ljudi i kršćani uopće s budnošću? Što uopće očekujemo? Komu ili čemu se nadamo? Nije li naš obzor nade nerijetko sužen na obod tanjura, na senzacije i jeftine ugode; na vrijeme dokle smo snažni i moćni; nismo li često sebe sveli na neumjerene želje, na pohlepu da dominiramo drugima koja nas rasteže i maše s nama da više sebe ne možemo ni kontrolirati?
Tko je gospodar naših života, kojeg gospodara čekamo? Zar često umjesto Božjega pohoda u naš svakodnevni život, mi budnih i nemirnih očiju gledamo što drugi radi, pazeći da nas slučajno ne ugrozi; zar svoju budnost nismo prometnuli u trajnu obranu od drugoga, u smišljanje kako da se dovinemo drugome, kako da ga pobijedimo. Rasijani posvuda, nema nas kod kuće.
Uistinu, koga mi to očekujemo? Ima li nam itko dobar da izlazimo na prag svoga srca izgledajući kad će nas pohoditi pa da ga primimo i ugostimo? Očekujemo li uopće Božji dolazak, ili ga u svoj dom uvlačimo samo po svojoj želji? Je li Boga prestao biti iznenađujući gost našega života, jer mi određujemo kad ćemo ga i gdje sresti? Ili, ima li nas uopće u kući kad Bog dolazi, ili tumaramo uokolo tražeći sreću, jer, tako mislimo, naša sreća, naše blago, nije ondje gdje smo mi? Koga dočekati, ako nikoga ne očekujemo?
Evo kako je evanđeosko očekivanje i budnost izrazila švicarska benediktinka Silja Walter u svojoj molitvi:
Netko mora biti kod kuće
Netko mora kod kuće biti, Gospodine, kad ti dođeš.
Netko te mora čekati, dolje na rijeci pred gradom.
Netko te mora iščekivati
i dan i noć.
Jer tko zna, kad ti dolaziš?
Gospodine, netko te mora ugledati kad dolaziš.
Netko mora biti budan dolje na mostu
da najavi tvoj dolazak, Gospodine,
jer ti dolaziš kao tat u noći.
Budnost je naša služba. Budnost.
I za svijet također.
Svijet je tako često lakovjeran,
stalno tumara,
ni noću nije kod kuće.
Misli li ikad da ti dolaziš?
Da si ti njegov Gospodin i
da sigurno dolaziš?
Gospodine,
i netko mora izdržati tvoj pohod,
podnijeti te, a da ne pobjegne od tebe.
Izdržati tvoju odsutnost,
a da ne sumnja u tvoj dolazak.
Izdržati tvoju šutnju
i njoj usprkos pjevati.
Izdržati tvoju patnju i smrt
i iz njih živjeti.
To mora uvijek netko činiti sa svima drugima
i za njih…
Netko mora biti kod kuće, Gospodine, kad ti dođeš.
Netko te mora čekati
___________________________________________________________________________
Hodočasnička budnost
XIX. kroz godinu C
Lk 12,35-40
Svatko od nas, u svom životnome prtljagu, ima događaja, postupaka i odnosa zbog kojih se čudi samome sebi da se u njih upleo. Svatko od nas ima postupaka za koje se kaje i prekorava što nije bio dovoljno pažljiv i budan; što je bio nesmotren da mu se nešto tako uopće moglo dogoditi. Često opet kad i osjećamo da smo pogriješili, u svojoj oporosti i tvrdoglavosti, ne odstupamo, ne kajemo, ne priznajemo svoj grijeh, nepravdu ne popravljamo. Štoviše, samo se dalje srozavamo u neljudstvu i bježimo da se susretnemo sa sobom i s Bogom.
S druge strane, svatko od nas ima životno bitnih događaja, možda po ljudstvo i život vrlo i opasnih situacija, u koje je upadao što zbog sebičnosti, neznanja, nasilja ili zloće drugih što i iz svoje nesabranosti i nebudnosti a iz tih situacija, iz tih skrivljenih ili neskrivljenih ropstava bivao je izvučen, spašen nekim dobrim silama, nevidljivom Božjom rukom i dobrotom. Svi mi – bilo pojedinačno bilo kolektivno – imamo u svojoj memoriji iskustvo izlaska iz “smrtnih” situacija, imamo iskustvo oslobođenja i hodočasničkoga puta u novu zemlju, u novu domovinu, u novi životni početak.
Sva današnja čitanja upravo govore o hodočasničkom karakteru ljudskoga postojanja, o izlaženju i odlaženju, o promjeni zavičaja, o korjenitoj promjeni načina života. No, unatoč promjenjivosti ljudskoga puta, Božja riječ inzistira na pouzdanju u Boga. Inzistira na onom temeljnom povjerenju da što god činili, činimo u Božjoj blizini i pratnji.
U tom istom smislu govori i današnji odlomak iz Lukina evanđelja. Isus od svojih učenika traži da budu budni, da budu slični slugama koji čekaju svoga gospodara. Gospodara, koji je otišao na svadbu, i to da ga čekaju bez obzira u koje će vrijeme gospodar doći s veselja. Isus uzima sliku ondašnjih slugu koji su morali biti opasani i čekati s upaljenim svjetiljkama te ako su bili budni, gospodar ih nagrađuje time što će ih poslužiti za stolom svoje gozbe.
Ovom slikom Isus želi kazati svojim učenicima jednu od najvažnijih istina ljudskoga života: ljudski život je prolazan, konačan. Gospodar je slika Boga a sluge smo mi ljudi. Bog je na ovoj zemlji prisutan kao odsutni gospodar i nama ljudima, svakom čovjeku, ostavljena je sloboda djelovanja i odgovornost za to djelovanje. Mi smo u jednu ruku relativni, ograničeni gospodari samima sebi, a naš gospodar, Bog, jest onaj koji ne bdije nad nama kao strogi policajac nego onaj koji je prisutan u svojoj odsutnosti, tu je negdje, svakoga trena može doći. On je i onaj koji će pri konačnom susretu sabrati naš život, naše djelovanje i prosuditi ga koliko je bilo u skladu s njegovim očekivanjima, koliko smo ponuđenim darovima odgovorili na vlastito poslanje.
U ovoj se slici budnih slugu očituje da čovjek u očekivanju gospodara nije besposlen. Naprotiv, radit će poput slugu – služiti neumorno i živjeti u perspektivi susreta sa svojim gospodarom, sa svojim Bogom. Na koncu evanđelja Isus, sam za sebe kaže da je Sin Čovječji, izjednačava se s gospodarom. On govori o svome dolasku i uspoređuje ga s nenajavljenim i neočekivanim dolaskom kradljivca. Nitko ne može predvidjeti kradljivčev dolazak.
Kad slušamo ove riječi, često mislimo da se radi jedino o Isusovom zadnjem dolasku, dakle o našoj osobnoj smrti i o sudnjem, posljednjem danu. Da, riječ je svakako i o tome. Ipak treba kazati da evanđelje govori o dvostrukom Isusovom dolasku na kojega mi ljudi, mi Isusovi nasljedovatelji često ne računamo.
Jedan je konačni Isusov dolazak na kraju vremena. Suvremeni ljudi o tome konačnom dolasku Isusovu ne žele ni misliti. Prepuštaju se užurbanome poslu, svojoj vlastitoj jurnjavi, ili dopuštaju da ih nose ambicije, pohlepe ili očekivanja drugih ljudi pa nemaju kada biti oprezni na sebe same, na svoje istinsko ljudstvo. Koliko nas je, ako se okrenemo unatrag u svome životu, u mogućnosti kazati kako smo doista bili budni, da smo bili pripravni na Isusov dolazak, pripravni na vlastitu smrt u nekim presudnim situacijama. Nismo li u pojedinim momentima odluke izgubili kompas svoga čovještva da na to ne želimo ni pomisliti. Budnost ne znači stalno biti ozbiljni, „smrtno“ ozbiljni, kako mnogi od nas i živimo. Ne, nije riječ o toj crnoj ozbiljnosti i mračnoj natmurenosti, nego nas istina naše smrti, našega susreta s Isusom, Sinom Čovječjim, pravednim sucem, čini budnim ljudima da znamo poredati svoje poslove, svoje vrijednosti, svoje odnose, da znamo napraviti ljestvicu svojih prioriteta, da tako živimo i radimo kao da bismo odmah mogli stati pred Boga.
Budan život ne znači trajno napet život, bez veselja, gozbe i opuštenosti, nego upravo opušten i staložen život, život koji svoje uporište ima u pouzdanju u Boga a ne u nagomilavanju imanja i briga. To se odnosi i na male zajednice Isusovih učenika koje djeluju beznačajne i nemoćne u svijetu novca, bogatstva, sile i moći. Njima Isus poručuje: Ne boj se stado malo! Tvoje je blago u Bogu a ne u broju članova, tvoja je snaga u osloncu na Boga, a ne u društvenoj moći, tvoja je mudrost u služenju, a ne u prevarama, lukavstvima i osvetama ovoga svijeta.
Drugo značenje Isusova dolaska jest njegov dolazak u običnostima svakodnevnih dana. Kada Isus govori o budnosti i kada govori o nužnosti čekanja njegova dolaska, nije riječ samo o smrti, pa bi – a neki to danas tako i misle – trebalo samo moliti te da u molitvi i pokorničkim vježbama treba čekati njegov dolazak prepuštajući se situacijama vremena ili prepuštajući se samo drugima kako će nam urediti život. Nije Isus mislio da je najbolje ništa ne raditi, bez mijenjanja svoje obiteljske i društvene situacije, i tako čekati svoju definitivni kraj.
Isus govori da postoji „čas kada ne mislite /a/ Sin Čovječji dolazi“. Isus dolazi svakodnevno, i danas, u naš život. Pohađa nas u našim poslovima, pohađa nas u našim najbližima oko nas, najčešće u onima s kojima živimo, pohađa nas i u onima s kojima nismo dobro, koji su naši protivnici pa i neprijatelji. Isus govori o nužnoj budnosti u svakodnevnim našim odnosima, jer on dolazi, dolazi u licu drugoga. Osobito u licu potrebitih. On već i sada, baš sada, stoji na našim vratima i kuca.
Ako se pak prebacimo u svoje svakodnevne živote, otkrit ćemo koliko je samo naše nekoncentracije i nebudnosti prema drugima, koliko samo nemamo strpljivosti da slušamo jedni druge; kako zaboravljamo da nas u bližnjima pohađa sam Isus. Zar se toliko puta i u najbližim odnosima ne događa da se ne upoznamo ili zar toliko puta ne kažemo kako nas drugi nije ni saslušao, ili kažemo: Pa zar ti nisam to rekao, ili: ja ti to rekla/rekao a ti nisi slušao/la, a ti si to zaboravio, olako preko toga prešao.
Mi smo ljudi takvi da želimo razumijevanje i slušanje. Ponekada čak znamo izrabljivati ljude oko sebe stalnim zahtjevima. Ima nas koji smo „lovci“ na dobre ljude i od njih želimo napraviti svoje robove, dok se jedino Bogu služi. I mi duhovni ljudi, svećenici i biskupi, često, umjesto da ljudima pomažemo i u njima prepoznajemo Isusovu braću i sestre, mi ih pravimo svojim robovima, da služe nekim zarobljavajućim projektima, duhovnostima koje još više razboljuju ili uskogrudnim institucijama.
Isus govori o drugoj vrsti budnosti, o tome da budemo spremni uslužiti druge, kao i da budemo budni za svoje ljudstvo jer se dan smrti nadvija nad nama kao naša najvažnija životna činjenica. Isus ne želi da živimo u smrtnome strahu, smrtno natmurena lica, nego da svoje dane iskupljujemo u opuštenoj radosti prepoznavajući u drugima njega samoga.
Mi smo hodočasnici na zemlji. Rijetki su od nas koji nisu selili i premještali se. Poruka Božje riječi je da na svim našim putovima prepoznajemo Božju nazočnost, da budemo budni za nju. Da prepoznajmo potrebe naše braće i sestara koji s nama zajednički hodočaste k nebeskom domu. Nije nam mnogo potrebno za sretan život, osobito ne toliko bogatstva i moći koje izjedaju moljci straha, zavisti, nezajažljive konkurencije i takmičenja. Hodočasnički put ne podnosi velika imanja i terete. Nije nam ni toliko vremena ostalo da stalno odgađamo da postanemo dobri ljudi, Isusove budne sluge. Valja nam stoga iz ovoga (hodočasničkoga) mjesta uputiti u običnost naših svakodnevnica. Valja nam i dalje izlaziti iz naše nesabranosti, nezanimanja i pospanosti za život drugih. Valja nam dopustiti da nas Bog izvede iz raznoraznih ropstava u koja smo zapali i da u budnoj opuštenosti dohodočastimo na posljednji susret s njim. A gdje je to naše srce? Koga to budno, svim bićem ljubimo?
Fra Ivan Šarčević