Bogatstvo u Bogu

Bogatstvo u Bogu

XVIII. nedjelja kroz godinu C

Lk 12,13-21

U središtu Lukina evanđelja kojega smo netom čuli nalazi se Isusova rečenica: Klonite se i čuvajte svake pohlepe: kako god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje. Ovom mudrom poukom Isus odgovara čovjeku koji mu je došao tražiti da presudi između njega i njegova brata, da bude sudac u sporu oko nasljedstva, oko podjele imanja. Poznate su nam slične situacije iz naših obitelji i naših međuljudskih odnosa u kojima se do nepričanja i svađa, čak tuča i ubojstava zapetljavamo u pitanjima ovozemaljskih posjeda. Čak i oni najbliži odnosi, kao što su brak, odaju zastrašujuće prizore pri rastavi. Kamo nestane ona ljubav kada se klelo da će se živjeti čitava života zajedno, a na sudu sve biva zatrovano smrtnom mržnjom, prebrojava se i razdjeljuje sve, i tanjuri i kašike…

Isus poznaje čovjekovu sklonost zgrtanju materijalnoga. Poznata mu je ljudska pohlepa, taj nezajažljivi čovjekov nagon da što više ima. Zato i kaže da ne može biti sudac, djelitelj pravde, jer ondje gdje vlada pohlepa, gdje sve vodi nagon za posjedovanjem, gdje je bogatstvo zamijenilo Boga (isti korijen riječi: aman=vjerovati; mamona=bogatstvo, novac), tu se ne može biti pravedan.

No, ne odnosi se pohlepa samo na materijalno. Pohlepni smo za važenjem, za pozicijom, za sigurnom vlašću s privilegijima. Naši su međuljudski odnosi usložnjeni bolesnim konkurencijama i zavistima, prevarama i lukavstvima. Da se domognemo pozicije i vlasti, sve ćemo upregnuti. Iskoristiti druge ljude. Poslužiti se njima kao sredstvima. Kupovat ćemo ih, varati, zavoditi. Čak ćemo i samoga Boga uniziti u obranu naše vlasti. Beskrupulozno ćemo se na njega pozivati kao da nam on sam savjetuje što trebamo činiti. Kako je vražji izopačeno kada netko vlastite zloće, ograničenosti i pohlepu za vlašću, vlastite sudove nad drugima, izjednačava s Božjim sudom, kad se Boga povlači po močvarama naših ljudskih konkurencija, sitnoća, zavisti i umišljaja. Tu se ne događa, kako kaže Isus na koncu današnjega, evanđelja da se čovjek “bogati u Bogu”, nego Bog postaje sredstvo, predmet u zgrtanju “zemaljskoga blaga”, svjetovne moći i vlasti. Tu bogatstvo vlasti povlači Boga u najmračniju jazbinu vlastitoga zla. Odatle je razumljivo onda da slijedi najgora vrsta nasilja nad drugima, nasilje koje se poziva na najsvetije. Tu je prisutan “sveti teror”. Tu je kako kaže Pavao samo varanje jedni drugih. I tu se jedva što može popraviti. Naime, onome tko se služi Bogom za svoj dobitak, tko se poziva na njega kao da je od samoga Boga dobio vlast i naputke što treba raditi, teško da na zemlji itko može biti sudac. Tu se ne dopušta nikakav razgovor. Tu je unaprijed sve već presuđeno, tu nema novoga čovjeka, nego – kako Pavao i kaže – tu vlada “stari čovjek” – idolopoklonik.

Nasuprot svakoj vrsti pohlepe – kroz sva evanđelja – Isus trajno traži odricanje od vezanja na bogatstvo, od vlasti kao isticanja sebe i vladanja nad drugima. Isus traži ljubav i brigu za drugoga, traži da se materijalno ne skuplja za sebe nego da se ono dijeli onima koji ga nemaju i koji nam ne mogu uzvratiti. Isus kao da kaže: gdje je pohlepa, tu se ne može biti sudac; a gdje nema pohlepe, gdje su ljubav i briga za drugoga, tu i ne treba nikakav sudac ni djelitelj pravde. Tu vlada ljubav.

Izričući tu opomenu da se čuvamo svake pohlepe i da u nijednom zemaljskom obilju ne počiva smisao ljudskoga života, Isus pojašnjava svoj stav usporedbom o pohlepnom čovjeku ili kako se ustalilo govoriti usporedbom o nerazumnom bogatašu. Tumači ovoga odlomka Lukina evanđelja (V. B. Jarak) izračunali su da od 65 riječi koje izgovara ovaj bogataš, u grčkom izvorniku stoji da 14 puta kaže ja, dakle ja pa ja. Bogataš se sav usredotočio na sebe. U njegovom govoru nema nikoga drugoga, ni bližnjega, ni Boga. Zarobljen vlastitim namicanjem bogatstva, zarobljen nezajažljivom pohlepom, zatvorio je svoj pogled, prividno se osigurao, zaboravljajući da može imati gotovo sve, ali ne može gospodariti ni svojim vlastitim životom, niti svom životu darovati smisao. Na drugom mjestu Isus će kazati da čovjek može dobiti čitav svijet a izgubiti sebe i svoj život. Može imati vlast, ali je izgubio sebe. U nas se kaže da može zadobiti sve, ali izgubiti dušu, izgubiti obraz.

Ovom prispodobom Isus je želio ilustrirati dokle čovjeka vodi njegova pohlepa, strah od nemanja, kao i da u životu nema totalnoga osiguranja. Ne zagovara Isus nerad, žrtvovanje zemlje za utjehu neba, nego traži da čovjek kroz svoj rad pred očima ima bitno, a to je Božje kraljevstvo. Isus ne podržava lijenost, nego da se naš život ne vodi diktatom i prisilom posjedovanja i vlasti, već višim smislom koji se nalazi u Božjem promislu.

Nasljedovanje Isusa Krista, ne poništava, dakle, našu brigu za zemaljska dobra, za ono što ćemo jesti i obući, ne umanjuje brigu za bližnje i odgovornost za svijet, nego sve postavlja u pravi odnos, a taj je da se izvučemo iz grča skupljanja nepotrebnih stvari, iz podivljale zavisti koja truje našu dušu, iz tog stalnoga mjerenja s drugima da imamo više od njih ili barem kao oni, da budemo viši od njih, da od njih više značimo; ako ne dobrotom i karakterom, onda vlašću kojom će se nas strašiti. Isus traži da ne mislimo samo na sebe, na svoju sigurnost i svoj odmor, nego da naš rad, naše imanje pruže sigurnost i odmor onima koji su prikraćeni i koji su u neimaštini.

Priča se da je jedan turist došao u posjet svome prijatelju redovniku u njegov samostan. Začudio se kad je vidio kako ovaj ima vrlo jednostavnu sobu, s malo stvari, malo namještaja. Sve uredno i vrlo skromno. I upitao je prijatelja: – Gdje su ti stvari, gdje ti je namještaj? Na, to mu je prijatelj postavio isto pitanje: – A gdje su tebi stvari? – Pa ja sam na proputovanju, odgovorio je turist. – I ja sam na proputovanju, odgovorio je redovnik.

Svi smo mi na proputovanju i ništa sa sobom nećemo ponijeti s ovoga svijeta, osim zdrave duše i tijela prožeta naporom i radom za bližnje. Sve što imamo, sve što radimo treba služiti drugima, treba koristiti drugima i uveseljavati druge. Zato se treba čuvati svake nezasitnosti, svake pohlepe, svake strasti za dominacijom nad drugima koja se uvlači u nas kao nešto prirodno, “božansko”. Bilo koja vrsta obilovanja, još ne znači smisao života.

Fra Ivan Šarčević