Janjci i vukovi, žetva i radnici

Janjci i vukovi, žetva i radnici

XIV. nedjelja kroz godinu – C

Lk 10,1-12.17-20

Današnji odlomak iz Lukina evanđelja govori kako Isus, osim dvanaestorice svojih učenika, nazvanih i apostolima, šalje još prilično velik broj svoji učenika, poslanika da naviještaju njegovu poruku o Božjem kraljevstvu, poruku novih odnosa među ljudima iz perspektive Božje pravde i milosrđa prema ljudima. Šalje ih brojem sedamdeset i dvojicu, a to znači mnoge, i to da idu po svim gradovima i mjestima gdje bi on sam želio biti prisutan, a to je među svim ljudima. Isus hoće kazati da se evanđeosko, kršćansko naviještanje ne odnosi samo na njegov uži krug učenika, rekli bismo danas na svećenike i duhovne osobe, nego na sve one koji se smatraju njegovim učenicima, kršćanima.

Isus svoj zahtjev za poslanjem svih svojih učenika obrazlaže činjenicom da je „žetva velika, a radnika malo“. Žetva se može razumjeti kao čitav svijet, čovječanstvo, kao svako mjesto i vrijeme u kojem vjernici žive – od onoga svakodnevnoga, do poslovnoga, od rada do odmora. S određenom vrstom i kritike, Isus veli da posla ima, ima mnogo ljudi koji su otvoreni njegovoj riječi ali malo je onih koji bi tu riječ navijestili; ima mnogo onih koji čeznu da budu oslobođeni od svojih isključivosti i zatvorenosti, mnogo onih koje su ljudi gurnuli u raznovrsne pogubne ovisnosti i ropstva, koje su moćnici gurnuli u laži i neistine, koje treba izvesti na slobodu, ali je malo osloboditelja, malo založnih za unesrećene; ima mnogo onih koji su izloženi zlim silama nepravde, ugroženosti i podčinjenosti, ali nema tko da im se primakne i izvede ih iz njihova sužanjstva. Rekli bismo, ima posla, ali nema radnika. Baš slično onako kako se često žalimo međusobno kako ljudi neće raditi neke poslove i kako uopće ima malo ljudi koji su stvarno zauzeti da pošteno i zdušno obavljaju svoje poslove.

U daljnjem nastavku evanđelja navodi se što to Isus traži od onih koje šalje:

– Ponajprije Isus govori da budu svjesni da ih ne šalje na „izlet“, na „ekskurziju“ nego „kao janjce među vukove“. Ne onako kako mnogi navjestitelji Božjega kraljevstva čine: ponašaju se kao vukovi, iskorištavaju ih i duhovno uništavaju svoje ovce, uskraćuju im oslobađajuću istinu i solidarnu ljubav. Ići kao janje među vukove, ne znači ići bezglasno, lažno pokorno, u strahu. To znači da Isusov učenik unaprijed mora računati na neprihvaćanje, na sučeljavanja i protivljenje, na progon. Govori im da se ne trebaju prepasti kad budu ulazili među čopor vukova koji ih žele proždrijeti, poništiti i njih i njihovu poruku. Snaga Isusovih učenika nije u njima nego u poruci koju nose. Isusovi poslanici su nenasilni, janjci, ali odlučni i odvažni u svom poslu i trebaju računati na gubitništvo, na neuspjeh, jer kontekst u kojeg dolazi Evanđelje nije unaprijed otvorena i gostoljubiva nego vučja atmosfera.

– Isus je jasan pa i odrješit kada govori da njegovi učenici, ako negdje i ne budu primljeni, a to će se svakako dogoditi, otresu i prašinu njihova prostora kako bi im to ostalo kao znak njihove tvrdoće i neotvorenosti. Ne treba žaliti, nego treba nekim znakom otresti svaku vezu s takvima oporim i tvrdim ljudima. Isus hoće da njegovi učenici zadrže svoje dostojanstvo i dostojanstvo svoje osobe. Nisu oportunisti ni kolebljivci. Isusov učenik ima ponos, ali taj ponos gradi ne samo iz sebe sama nego upravo iz najsnažnije poruke za ljude – Isusove istine i ljubavi.

– Isus potom od svojih poslanika traži da se ne osiguravaju, da ne nose sa sobom ni novca ni torbe ni obuće, da ne nagomilavaju nepotrebno. Kao da im hoće kazati, krenite bez potpore materijalnoga, jer Isusov učenik ne može propasti, kao i da se ne stide ni jesti ni piti, jer radnik mora imati svoju plaću. Povijest pokazuje da navjestitelji Isusove riječi (svećenici, franjevci, časne sestre…), nikada nisu materijalno oskudijevali. I ne bi trebali zahtijevati uvijek neke nove stvari nego da se zadovolje onim što je stavljeno pred njih, jer uvijek će biti stavljeno i darovano i iznad njihovih potreba.

– Isus zatim, a što može djelovati čudno i neuljudno, traži od svojih učenika da nikoga putem ne pozdravljaju i da ne prelaze iz kuće u kuću. Hoće ima kazati da ne dopuste da ih išta skrene s njihova poslanja. U poslanju trebaju biti nepokolebljivi i sabrani. Naime, zna se dogoditi da se Isusovi učenici suvišno zadržavaju s nekima, gube vrijeme u dokonim razgovorima i planiranjima, pa skreću sa svoga pravog puta, gube svoje osnovno poslanje, bave se nekom drugom porukom. Također im kaže da ne prelaze iz kuće u kuću. Čini se da time razotkriva ponašanje onih duhovnika i poslanika koji stalno mijenjaju svoje društvo i slušatelje, mijenjaju  ljudi, samo da ne budu među onima kojima su doista poslani.

– No jedna od najvažnijih stvari Isusovih poslanika u prostoru žetve naviještanja Božjega kraljevstva jest da Isusovi učenici budu širitelji mira – mirotvorci. Taj mir, Isusov mir je kreativni mir, a ne grobni mir, ne mir smrti i praznine. Taj mir traži popravak našega odnosa sa samim sobom, s drugima i Bogom. Biti u miru na te tri razine, doista je Isusov mir. Naravno, taj mir stvara nemir kod mnogih, pa onda mnogi i neće prihvatiti Isusove mirotvorce koji svoje poslanje ne čine zbog zarade, zemaljskoga ugleda i ideologije, nego iz dubokoga uvjerenja.

Kada su se Isusovi učenici vratili – izvještava Evanđelist  Luka – radosni s uspjeha njihovoga obavljenoga posla kojega su činili u ime Isusovo, Isus im još jednom govori o negostoljubivosti nekih, te da se i dalje ne straše gaziti po zmijama i štipavcima, po svoj sili neprijateljevoj. Kršćanin nije dakle čovjek koji biva uvijek prihvaćen, čovjek koji nema neprijatelja, koji je sa svima dobro. Naprotiv. Veli im da se ne straše ljudi i neprijatelja ali da ih ne obuzme uspjeh što im se zli pokoravaju, nego da svoje djelovanje promatraju iz perspektive njihovih imena koja su zapisana kod Boga, da u skladu s tim imenom djeluju ovdje na zemlji. Isus dakle inzistira da njegov učenik ne temelji svoje djelovanje ni na uspjehu ni na neuspjehu, nego da ozbiljno računa na snagu svojih protivnika, na uspjeh zla, kao i na zavodljivost vlastitoga uspjeha (popularnosti) koja ga može skrenuti s puta evanđelja.

Današnje nam evanđelje – da zaključimo – govori da smo svi pozvani biti Isusovi poslanici, mirotvorci, radnici na Isusovoj velikoj žetvi. Nisu evanđelje i Isusova poruka pridržana samo nekim izabranima, nego smo svi obavezni naviještati je. I svi smo odgovorni kako ta poruka “uspijeva” u našem nimalo laganom /vučjem/, ali našem jedinom svijetu. Mnogi samo žanju, kao vukovi, a radnika je malo.

Fra Ivan Šarčević