Oslobađanje za slobodu
XIII. nedjelja kroz godinu – C
Gal 5,1.13-18; Lk 9,51-62
Možda dostatno i ne primjećujemo da ih ima, jer je doista i rijetkost, slobodna čovjeka. Susrećemo više ljude, zapravo takvi većinom i jesmo, koji o slobodi puno i previše govorimo, ali se ponašamo neslobodno, ropski sebi ili drugima, ili nam je pozivanje na slobodu, samo izlika – kako kaže Pavao – da ugodimo samima sebi, da se pred drugima pokažemo velikodušnima, a u stvarnosti sakrijemo svoju sebičnost. Sloboda se prima ali i stječe, ona je dar ali i izniman napor cjeline bića. Ona je nepestano prepoznvanje i odricanje od lukavosti različitih ropstava koja se skrivaju pod krinkom slobode i istinsko opredjeljivane za slobodu i sebe i drugiha.
Apostol Pavao piše kršćanima u Galaciji – čitamo u današnjoj poslanici – svoje iskustvo slobode. On veli da je kršćane, da je i nas današnje kršćane Krist za slobodu oslobodio. Ne govori, dakle, Pavao najprije o tome da nas je Krist oslobodio za nešto konkretno u smislu djelovanja, nego nas oslobodio za unutarnje stanje slobode, za temeljnu životnu opciju, za slobodu kao načelo našega mišljenja, govora i djelovanja. Kristovo oslobođenje za slobodu je početak slobodnoga djelovanja. Kristov dar slobode postaje zadaćom stjecanja slobode.
Pavao koji je do svoga obraćenja sve podvodio pod Zakon, Kristovim zahvatom postaje slobodan od Zakona. Sloboda je sadržaj Pavlova obraćenja. Sloboda postaje forma njegova života. Ne možemo kazati da je kroz povijest i danas dosta ljudi kojima je sloboda sve. Ali je to često, kako Pavao veli, sloboda kao princip iza kojega skrivamo svoju sebičnost, svoje ugode. Zato Pavao dodaje da sloboda podrazumijeva ljubav, i to ljubav prema bližnjemu. Sloboda bez ljubavi je lažna sloboda. Sloboda bez ljubavi, pretvara zajednički život najprije u indiferentnost prema drugome, nebrigu, a s vremenom zajednički život prerasta u zvjerinjak u kojem se ljudi – upravo iz obrane tobožnje osobne ili načelne slobode – takmiče, preziru, pa i mrze, jer svatko pod slobodom drugoga smatra da drugi čini samovolju, da čini što hoće. Pavao i govori da se ljubavlju služi drugima. To je ljubav koja je nadređena slobodi, ali koja upravo ne niječe slobodu. Naše ljudsko ponašanje često takovo da su i naše slobode bez ljubavi, ali i naše ljubavi ništa drugo nego oduzimanje slobode drugima, zaštita zakona, svoje društvene moći, svojih stiješnjenih interesa.
Kada s Pavlom ponavljamo da nas je Krist za slobodu oslobodio, onda to u konačnici znači govoriti i postupati nikako drukčije nego kao Isus iz Nazareta. To vidimo i u današnjem odlomku iz Lukina evanđelja. Isus se slobodno kreće posvuda. Na putu za Jeruzalem slobodno prolazi kroz samarijsko selo i ondje se želi smjestiti, zadržati. U to vrijeme Židovi i Samarijci su neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima, te ga stanovnici samarijskoga sela ne žele primiti jer je – kako Luka piše – bio na putu za Jeruzalem. Samarijci ne podnose Jeruzalem kao glavni grad, ni kao upravno ni kao religiozno središte. Dok dvojica Isusovih učenika, braća, sinovi Zebedejevi, Jakov i Ivan, traže od Isusa da im dopusti molitvu za oganj koji bi spržio to selo, Isus na negostoljubivost ne dopušta da se odgovara ikakvim nasiljem. Sloboda u nasljedovanju Isusa ne trpi takvu vrstu sile. Treba jednostavno napustiti zle okolnosti i prijeći na drugo mjesto gdje će biti primljeni. Možda Isus ne dopušta učenicima da se “okome” a tuđince, jer ga ni njegovi nisu primili, počev od zavičaja Nazareta do starješina, glavara svećeničkih i intelektualaca njegova naroda, a .on je opet slobdono i uspravno prošao “između njih”.
I Evanđelist Luka nastavlja, kako se nakon ove zgode primiču neki Isusu kako bi ga nasljedovali. Netko, možda netko i od Isusovih učenika, vjerojatno oduševljen Isusovom nesputanošću, Isusovom slobodom da se ne ujarmi u začarani krug zla, govori kako će za Isusom kamo god Isus išao. A onda mu Isus tumači sama sebe i svoju slobodu. Govori o sebi kao onome koji nema nikakvu zaštitu: ni obiteljsku, ni institucionalnu, ni pravnu, ni vojnu, ni ekonomsku… Nema gdje glavu nasloniti. Njegova se nezaštićenost (sloboda) – izričito je slikovit Isus – ne može čak usporediti ni s lisicom koja ima svoju jazbinu, ni s pticama nebeskim koje lete izložene riziku, ali ipak imaju svoja gnijezda. Vjerojatno su Isusa jedni smatrali lisicom, jer su njegovu mudrost i dobrotu, njegovu suverenost u razgovorima i susretima i s protivnicima, izjednačavali s lukavošću, s onim ponašanjem koje uvijek ima odstupnicu i kalkulira na povlačenje u sigurnost vlastitoga “brloga”. Drugi su Isusa, vjerojatno, uspoređivali s pticama, jer se tako lagano, neuvjetovano i bez očekivanja, gotovo razigrano i neopterećeno kretao među ljudima. No, Isus se ne može u svojoj slobodi mjeriti ni s lisicom ni pticama. Njegova sloboda ima radikalnu nezaštićenost. To je život bez zemaljskoga uporišta a otvoren svim prijateljevanjima oko dobra. Takvoga, beskompromisnoga Isusa, bez sile i nasilja, treba nasljedovati.
Na putu (životnom putu), piše Luka dalje, ne prilaze samo ljudi Isusu da ga slijede, nego i on poziva. I tako se netko odaziva, ali će to učiniti nakon ukopa oca. Isus je radikalno neumoljiv da se njega nasljeduje ne obazirući se čak i ostavljajući najsvetije dužnosti kao što običaj ukapanja mrtvoga oca. Slično je i s onim koji još želi da se oprosti s ukućanima. I tu je Isus radikalan da djeluje da je bešćutan. Ne, on govori u slici stavljanja ruke na plug. Tko zaore s Isusom, nema okretanja i pregledanja je li brazda ispravna, nema otezanja, nema opraštanja ni s kim, nema razjašnjavanja “ukućanima” svoje odluke. Valja samo ići naprijed iza Isusa – slobodno i oduševljeno.
U nasljedovanju Isusa najteže su polovičnosti i nesigurnosti, odustajanja i osciliranja, podnošenje ostavljenosti i samoće, nezaštićenost. Poput Isusa, po uzoru na njegova apostola Pavla, valja prihvatiti dar slobode i taj dara svakoga dana iznova stjecati naviještajući Božje kraljevstvo. Krist nas za slobodu oslobodi.
Fra Ivan Šarčević