Da Bog dođe do riječi

Da Bog dođe do riječi

SVETO TROJSTVO

Iv 16,12-15

Uz propovijedi za Uskrs, kršćanskim navjestiteljima je vjerojatno najteže govoriti o Presvetom Trojstvu [o Svetoj Trojici kako nazivaju ovu kršćansku tajnu pravoslavni kršćani]. U kršćanstvu postoji predaja o snu koji je imao sv. Augustin u trenucima kada se spremao i mučio kako pisati o ovoj uzvišenoj tajni. Posve prikladan san/usporedba u kojoj zaigrano dijete uz obalu mora/oceana – na Augustinov prigovor da uzaludno prelijeva more u malu rupu – odgovora učenom tražitelju da upravo tako izgleda njegovo nastojanje da odgonetne tajnu kršćanskoga Trojstva. Ovom usporedbom, međutim, ni Augustin, jedan od najvećih kršćanskih teologa, ni kršćanska tradicija ne žele kazati da traganje i otkrivanje Božje tajne treba prestati. Koristeći se ovom usporedbom ne smije se skrivati duhovna lijenost ni propovjednikova ni njegovih vjernika. Ne može se ni jednostavnom pobožnjačkom frazom da je Sveto Trojstvo tajna izbjegavati otvoreni razgovor s onima kojima ta kršćanska istina zadaje nevolje.

Nemogućnost prelijevanja oceana u malu rupu ne opravdava, dakle, nemišljenje i negovor, skretanje u bolje poznate teme ili u neko pobožno brbljanje kojim ćemo druge “opčarati”, prikazati se obdarenim nekim “specijalnim” sveznanjem a u koje ustvari ni sami nismo uvjereni. Riječ je o metodologiji kršćanskog govornika i propovjednika, o stavu svakog vjernika kada govori o Bogu ili naviješta Boga u kojeg vjeruje. Nemogućnost obuhvaćanja tajne Boga nikako ne podrazumijeva praznu šutnju, nego nužni i ponizni govor, skromnost da naše riječi ne mogu s(obu)hvatiti Boga, da svojom mišlju i spoznajom ne možemo dosegnuti Boga u njemu samome, nego da se trebamo prepustiti njegovom povijesnom sebepriopćenju i iz toga, aktualizirajući spasenjski događaj, govoriti o Bogu.

Nijedan govor o Bogu, o Trojstvu, ne može bez Božje objave, bez Božje riječi. Biblijska vjera (na kojoj se temelje monoteističke vjere: židovstvo, kršćanstvo i islam) zasniva se na osnovnom podatku, na temeljnoj istini: ne dosiže čovjek Boga, nego Bog prilazi čovjeku. Boga se ne spoznaje vlastitim doumljivanjem, nego se, nakon što je Bog govorio, nakon što se očitovao, nakon što se pokazao, čovjek obraća Bogu, spoznaje ga i govori mu. U Boga je sva inicijativa. Pa ako hoćemo govoriti o Bogu, o Svetom Trojstvu, onda je uvijek važno da Bog iznova dođe do riječi. To je bilo u svim vremenima, od Abrahama do Pavla, i kod Augustina, to vrijedi i za nas danas. Onoliko koliko u našim riječima Bog dođe do riječi, vrijedit će i naše riječi. Naravno, Bog nikada ne govori bez ljudskoga jezika, bez ljudima spoznatljive komunikacije. Štoviše, kršćani svoj pristup Bogu imaju preko Isusa Krista, Božje utjelovljene riječi.

Odatle i svaki propovjednički govor o Trojstvu, svako ikonografsko prikazivanje ove tajne, ne može bez Svetoga pisma. Objavi jednoga Boga u tri osobe temelji se na biblijskoj povijesti. Na tajnu Boga zaključujemo iz onoga što nam je objavljeno u vremenu. U povijesti spasenja najprije se govori o Bogu otaca, Bogu Abrahamovu, Izakovu, Jakovljevu; zatim o Bogu Stvoritelju neba i zemlje, Stvoritelju čovjeka, o Svevišnjem, o Gospodinu i Gospodaru, o Bogu Kralju, Bogu nad vojskama, Bogu nad svim bogovima… Zatim se u Svetom pismu govori o Bogu prorokâ koji svojim Duhom djeluje u povijesti; pogotovo su njegova Riječ i Duh djelotvorni u Mojsiju i izabranicima. On je i Bog jednoga naroda, izabranoga izraelskoga naroda, ali čija izabranost nije privilegij vlasništva, zaposjedanja Boga, nego izabranje kao odgovornost za druge narode i čovječanstvo. On je Bog koji svoju mudrost ne uskraćuje pojedincima ni u jednom narodu, ni strancima ni neprijateljima. Jednom riječju, Bog biblijske povijesti, svete povijesti, zauzet je za čovjeka, za narod, za čovječanstvo. On ulazi u ljudsku povijesti, on je u njoj aktivno prisutan, djelotvorno založan pogotovo za rubne i neugledne, grešne i obespravljene.

Kršćani vjeruje da se taj isti i jedini Bog, koji je u povijesti govorio na različite načine ocima, na jedinstven i nečuven način, u “punini vremena”, ne na vrhuncu i kraju povijesti, očituje u ljudskom tijelu, da je postao čovjekom u Isusu iz Nazareta. Isus je očekivani Mesija, obećani Krist. On ljudima objavljuje Boga, on je zemaljska slika (tjelesna usporedba/parabola) Boga nevidljivoga. Isus očituje kako se Bog odnosi prema čovjeku i kako se čovjek odnosi prema Bogu i ljudima. Isus iz Nazareta je posve čovjek i istodobno Božji izabranik, miljenik, Sin Božji. Onaj isti Bog otaca, Bog Mojsijev i Bog Tore, Bog Ilije i proroka, Bog Stvoritelj, Bog izraelskoga naroda, jest Isusov Otac (Abba) i Otac svih ljudi. Isus objavljuje univerzalni Božji naum: svi su ljudi Božja djeca, braća i sestre među sobom. I sržno njegova poslanja od Oca očituje se u uspostavi Božjeg kraljevstva među ljudima. Isus Krist je utjelovljena Božja Riječ. Po njemu, njegovim riječima, životu i praksi, imamo potpuni pristup Bogu i ljudima. On je put, istina i život.

No, Isus kao čovjek, umire, nastradava, biva neprepoznat i osuđen kao krivovjernik i bogohulnik. Malena skupina njegovih učenika, nimalo bez sumnji i malovjernosti, nimalo bez izdaje, zataja i napuštanja Isusa, u konačnici je ipak uzvjerovala da je Isus Učitelj i Gospodin, Krist i Sin Božji. Neiscrpnu objavu Božjega milosrđa očitovanu u Isusu, učenici nastavljaju svjedočiti u svome društvu i vremenu. Ivan Evanđelist i govori o tome u današnjem evanđelju. Prije zemaljskog odlaska od učenika Isus govori kako im nije objavio sve. Objava nije završena. On će poslati Očeva i svoga Duha, Duha Istine, koji će ih upućivati u svu istinu. Duh će nadahnjivati Isusove svjedoke onim što čuje od Oca i Sina. To je isti onaj Božji Duh koji od početka lebdi nad zemljom, osnažuje ljude, nadahnjuje kraljeve i proroke, male i velike, sve. Duh koji oživljuje iz smrtnih okolnosti i odnosa.

Nije riječ o ljudskom duhu. Nije riječ ni o apstraktnom Božjem Duhu kojim možemo raspolagati po želji. Riječ je o Isusovu Duhu, a to znači da nijedan kršćanski govor i djelovanje, koliko god se smatrao duhovnim (proDUHovljenim) ne može bez kriterija Isusova govora, života i prakse. Jer mnogi se pozivaju na Duha Svetoga, i govore “svašta”, govore i ono što je protivno Očevu i Sinovu Duhu. Pozivaju se na Duha Svetoga, a praksom ga niječu. [Npr. govori se o Božjem Duhu a mrzi se bližnje, pogotovo religijski i nacionalno druge.] Zato se svaki govor provjerava kriterijem Isusovih riječi, Isusova Duha objavljena u evanđeljima, Isusovim križem i uskrsnućem, baš kao što je Isus kazao da Duh uzima od njega i navješćuje, nadahnjuje njegove učenike.

Tajna Presvetoga Trojstva – da zaključimo – nije najprije tajna i zagonetka za ljudsku spoznaju, naravno i za nju, jer bez spoznaje i uma, vjera postaje iracionalna, slijepa i nasilna, nego je tajna Svete Trojice, jednoga Boga u tri osobe, povrh svega tajna Božje ljubavi prema nama ljudima.  Ta se ljubav na različite načine očitovala i očituje u povijesti. U svome vrhuncu očitovala se u tijelu, u čovjeku, u riječi i životu Isusa Nazarećanina. Božja se ljubav prema nama očitovala u njegovoj ljubavi. Sve što postoji, postoji iz te ljubavi. I samo je ljubav sposobna istinski “shvatiti” Ljubav, “spoznati” Tajnu Boga ljubavi. Samo je ljubav, govorili su stari, sposobna govoriti, kadra izreći se (amor capax verbi). Isus je svjedočio da je neizmjerno voljen od Oca. Darovao nam je svoga Duha da u njemu, njegovim i Očevim Duhom, prepoznamo istinu koliko smo voljeni od Boga i koliko trebamo voljeti čovjeka. Nigdje kao u ljubavi Bog ne dolazi do riječi, nigdje kao u milosrdnoj i opraštajućoj ljubavi nije Bog toliko na djelu i toliko učinkovit da svoj ocean dobrote prelije u malu posudicu ljudskih uskoća i grešnosti, ljudskih molitava i čežnji. To je istina u koju nas upućuje Duh Istine. Zato je Bog toliko malo prisutan u našem podijeljenom svijetu, društvu i odnosima, jer govorimo prije nego smo saslušali, jer mu nismo dopustili da iznova dođe do riječi.

Fra Ivan Šarčević