Radnik: pravedan i odlučan

Radnik: pravedan i odlučan

Sveti Josip

Mt 1,16.18-21.24b

O sv. Josipu nalazimo malo podataka u evanđeljima, posve malo. Spominje ga se na početku Matejeva i Lukina evanđelja, u pripovijestima o Isusovu rođenju u Betlehemu, u opisu bijega i povratka iz Egipta, u Isusovom ostanku u Hramu za vrijeme hodočašća. No, na njega se često misli – spominju to svi evanđelisti – u riječima iznenađenja ili poruge kada Isusovi suvremenici, zatim sugrađani (Nazarećani), a pogotovo njegovi protivnici zastaju oduševljeni ili žele omalovažiti Isusovu osobu, riječi i djela. Tada govore: odakle mu sve to, pa zar on nije tesarov, drvodjeljin, Josipov sin.

Josipa su kršćanska predaja, pobožnost i ikonografija označili starim zatajnim radnikom, vezanim za tesarsku radionicu, tišinu i skromnost. Budući da ga evanđelja ne spominju u Isusovom javnom djelovanju, pretpostavlja se da je poput nekih drugih biblijskih likova s Božjim zadatkom bio već starac te da je i umro prije nego je Isus nasilno okončao svoj život.

No, i iz ono malo podataka koje donose evanđelisti i koje je oblikovala naša tradicija, možemo zaključiti na vlastitost ove osobe, a što nam onda može biti primjerom za život.

Prema važnosti za današnje vrijeme vrijedilo bi spomenuti najprije Josipa kao radnika, jer, kako u društvu i kulturi rasutih vrednota, tako i u paradoksalno trijumfalističkoj i istodobno “ugroženoj” Crkvi, rad se marginalizirao. Rad je obezvrijeđen – od fizičkog do intelektualnog. Već na razini jezika i govora, i ne samo zato da bi se hrvatski jezik u svom novokomponiranom čistunstvu razlikovao od susjednih i komšijskih jezika i ne samo zato da bi se umanjilo njegovo značenje, za neke i do danas sveprisutnog, bezbožnog komunizma i marksizma, nego i stvarno i sadržajno, riječi radnik i rad zamjenjuju se, a u tekstovima i dokumentima čak i “ispravljaju”, riječima “djelatnik” i “djelatnost”. Zato umjesto radnika sve više imamo bisnismene i potrošače, umjesto rada odrađivanje i dealove, te masu roblja koje stalno mijenja radna mjesta ili radi neprikladne poslove i najčešće za neadekvatnu plaću. Naravno, i danas i uvijek će, bez obzira na svu disperziju vrednote rada, vrijediti pošteno i strpljivo, disciplinirano i s ljubavlju izvršavanje svoje dužnosti, dakle rad. U radu nije spasenje, on je sredstvo spasenja. Radom čovjek humanizira i sebe i svijet. Po biblijskoj slici i vjeri čovjek radom sakramentalizira sebe, druge i svemir. Štoviše, radom postaje sustvaratelj sebe i svijeta.

Današnje evanđelje navodi da je Josip pravedan. Za Sveto pismo je to najveća oznaka koja se može reći za čovjeka i koju, prema objavi, Bog očekuje od vjernika. Ovdje suvremeni kršćanin treba zastati. Jer, ne čini li se, naime, da se biblijska a onda i Josipova pravednost prebrzo gura u sfere duhovnoga, uopće religioznoga, da se duhovnost gradi bez pravednosti, pa se Josipa pojednostavljuje do trivijalnosti kao da je on neki naivni pobožni čovječuljak, slijepi poslušnik “više” sile. Biblijska/Josipova pravednost, točno, veže se uz bogobojaznost, ali ne na onaj način kako to danas razumijevaju “samoupravljači” duhovnosti i “sebiskretničari” Božje volje.

Josipova pravednost i vjera, prema evanđeljima, ne gubi svoju praktičnu doslovnost i slobodu. Bez doslovne pravednosti i slobode, ne one sebično “nebeske”, biblijski bi Bog bio tiranin, a Isus, njegov Josip i Marija sladunjave lutke u duhovnom kazalištu propisane sudbine. Matej upravo naglašava Josipovu doslovnu pravednost i aktivnu slobodu u vjeri.

Josipovu pravednost Matej izričito veže uz njegovo nastojanje da Mariju ne izvrgne sramoti i ruglu. Josip bi imao sve “religiozne” razloge da po “najsvetijem” zakonu, Mojsijevu zakonu, ozloglasi Mariju. I to bi bio posve pobožan i vjerski ispravan čin. Međutim, onako kako nas Evanđelist izvještava, Josip se našao u velikoj dilemi, štoviše u neznanju i nejasnoći. Ne ulazeći u svu problematiku evanđeoskoga teksta, Matej svakako želi istaknuti Božji čudesni zahvat u Marijino rođenje Isusa, a pred čime Josip zastaje krajnje dvouman. Ipak, i u takvoj golemoj dvojbi, on očuvava prisebnost i poštivanje svoje zaručnice i želi je otpustiti u tajnosti, bez skandaliziranja nad mogućim grijehom i bez isticanja svoga pravovjernog obdržavanja svetih propisa o otpuštanju “sumnjive” žene. Kako god bilo, ne umanjujući ono Božje – nikada dokraja objašnjivo djelovanje, iz svega treba čitati da Bog nije fizički, biološki otac Isusa iz Nazareta. I Matej i Luka, dvojica evanđelista Isusova rođenja, Isusovim začećem po Duhu Svetom, iz perspektive Isusova djelovanja, posebno s kraja njegova života, od križa i uskrsnuća, žele naglasiti da je taj Isus iz Nazareta, ne samo od rođenja, nego od postanka svijeta, pa preko židovskih pokoljenja, od Abrahama i Davidava, Josipovih praotaca, Božji Pomazanik, Mesija, Krist, Gospodin i Sin.

O posebnosti Marijina, kasnije poznatijeg kao tesarova sina, pravednom Josipu će, kako izvještava Matej, biti objavljeno kao slutnja – u snu. Doći će mu glas od drugdje, glas s neba, od Boga koji je i prije tako neshvatljivo i čudesno zahvaćao u povijest njegovih otaca i njegova naroda. Dolazi mu glas, tipično objaviteljsko-biblijski, kroz san, jer samo tako se čuvaju dvije slobode: Božja milosna ponuda i čovjekov odgovor povjerenja. Kroz san, tako da se on može zanijekati kao bolesno izmišljanje i nastaviti po starim propisima ili ga prihvatiti kao najtvrđu opipljivost s kojom se ulazi u neizvjesnu sigurnost Božje pratnje.

Čovjek/Josip stoji pred činom radikalne odluke vjere. Ima pri tome jedna konstantna biblijska istina koja se i ovdje pokazuje. Od svega se Josipu, ipak, nudi najteži put, jer onaj o otpuštanju Marije je najlogičniji pa možda i najlakši. I ima još jedna posve biblijska istina, biblijsko obećanje. To je prva riječ koju Božji glasnik upućuje Josipu, kao i mnogim njegovim ocima prije njega. Ta prva Božja riječ glasi: Ne boj se …! [Bit će to i riječ na kraju, u pouskrsnim Isusovim susretima!] I onda slijedi konkretnost: … uzeti k sebi, Mariju ženu svoju, jer sve je vođeno Božjim Duhom. Taj Božji glas radikalno mijenja Josipovu odluku. Josipova odluka, pokazuje se, prestaje biti čin strašljiva i zdvojna čovjeka, nego čovjeka koji je otvoren, poučljiv i najtišem glasu u nutrini, onom glasu kada čovjek prestaje biti samo ja i posve se prepušta tajni postojanja, života i smrti, komu je san najbolja slika.

* * *

Svakakvi nas strahovi i obziri salijeću. I mnogo ih je za jedan život. Strahovi i obziri su najčešći pokretači naših djelovanja, a ne vjera u Boga obećane pratnje. Strahovima i obzirima, uostalom, premrežena je i ova naša zemlja. Strahovima i obzirima ljudi vladaju ljudima. Štoviše i Bogom straha mnogi plaše one koji se dvoje hoće li se odlučiti za teže, za život, za druge, za svoje Marije i svoga Isusa, ili će se potajno ili javno zavući u svoj stari (ne)pobožni život.

Josip je radnik i pravedan čovjek. Otvoren je da u buci mnogih glasova, pogotovo u strahu od kolektivne osude zbog kršenja “svetih” zakonskih pravila, ipak čuje najtiši Glas na ovoj zemlji i tom glasu povjeruje. Josip nije pobožni mekušac nego čovjek koji se krajnje odlučno odaziva pozivu koji djeluje “sanjarski” ali korjenito preobražava njegove prošle zamisli. I tako povijest između Boga i čovjeka počinje na jedinstven način, u drvodjeljinoj kući.

Fra Ivan Šarčević