Dolazak k sebi

Dolazak k sebi

IV. korizmena nedjelja C

Lk 15,1-3. 11-32

Poznata nam je ova Isusova usporedba o dvojici sinova: jednome izgubljenom, rasipnom, bludnom i onom tobože pravednom, te njihovom milosrdnom ocu koji je slika za Boga. Naime, na prigovor farizeja i pismoznanaca zašto se druži s grešnicima i s njima se veseli na gozbama, Isus iznosi prispodobu o izgubljenom sinu koji se nakon svojevoljna odlaska, nakon grešnoga života, obraća i vraća ocu, te o starijem sinu koji poput farizeja i pismoznanaca ne može prihvatiti bratov povratak i ne miri se s očevim postupkom.

Stariji je sin označavao sve one koji su prigovarali Isusu da se druži s grešnicima, nečistima, s onima s kojima se nije trebalo, pa ni smjelo družiti. Ti prigovori su trajna napast i u našoj vjeri, jer vjernikova je stalna kušnja dvoličnjaštvo, lažna pravednost. I mi redovito ne možemo prihvatiti obraćenje drugih. Bivamo povrijeđeni poput starijega sina ako je netko promijenio život; ne možemo se veseliti dobrim djelima drugih; čak bismo zauzeli mjesto Boga i određivali tko je vjernik a tko nevjernik, te tražili od Boga kako će se odnositi prema pojedinim ljudima.

No, ne čini li se da se ipak olako okomljujemo na starijega sina? I ne bi li za nas današnje kršćane vrijedilo iznova razmišljati o ponašanju mlađega sina i u njegovim postupcima usporediti sebe same? Ne izgleda li, naime, da prebrzo smatramo kako je mlađi sve dobro napravio? Uslijed suvremene preosjetljivosti za vlastitu slobodu, neovisno kreiranje života i za obranu osobnih prava, ne nastradava li i ne biva li difamiran kao farizej ili zavidnik svaki “brat”, stariji ili mlađi, koji se samo “usudi” uputiti i mali  prigovor na naše “slobodno” ponašanje? I branimo li mi poziciju mlađega sina s aspekta stvarnoga obraćenja i njegova poniznog priznanja grešnosti, ili to činimo iz pozicije zaštite vlastite samovolje? Uostalom, kako je moguće da se kršćani osjećaju tako umornima i ugroženima odasvud, dok se – kao nikada u bližoj povijesti kao zadnjih dvadesetak godina – istodobno na sve strane “trubi” o tolikim obraćenjima, novoobraćenicima i tobožnjem povećanju vjernika u crkvama?

Pogledajmo iznova kako je sve teklo s mlađim sinom i njegovim obraćenjem!

Mlađi sin – govori Isus – bez ikakvih objašnjenja traži da mu otac dadne što mu pripada. Otac, pravedan, dijeli obojici sinova što im pripada. Stariji ostaje, a mlađi odlazi iz očeve kuće. Ne spominje se razlog njegova odlaska. Možda se on nalazi u sinovljevom nezadovoljstvu s ocem, s bratom ili sa samim sobom. Nenavođenje razloga može značiti da mlađi sin uopće puno ne razmišlja zašto odlazi. On jednostavno smatra da treba otići. Njegova je odluka, kasnije se vidi, bila nepromišljena, gotovo kao da je odluka zbog same odluke.

S njegovim postupkom mogu se usporediti i neki drugi ljudski odlasci ne samo iz očinske kuće nego i raskidi drugih ljudskih relacija i veza: odlasci koji nemaju dostatan razlog, odlasci iz hira, obijesti, kao i raskidi s onima koji su prema nama bili dobri, čak nas voljeli. Ima nas ljudi kojima dodije dobrota drugih, pa iz te prezasićenosti želimo izmaknuti se, ili nas fascinira mogućnost da negdje drugdje postoji veća sloboda, veća sreća nego ona koju svakodnevno doživljavamo. Zacijelo, gotovo se nijedna promjena ne poduzima bez odluke u koju je uračunata makar i mala misao da će nam drugdje biti bolje, da ćemo biti slobodniji nego ondje gdje već jesmo. U svakoj odluci ima rizika, ali taj rizik pokrivamo ili osiguravamo nadom da ćemo u novom životnom prostoru ili na novom životnom putu biti sretniji. Uostalom, često mislimo da se naš život ipak trebao odvijati na nekom drugom mjestu.

Možemo također pretpostaviti da Isus ne komentira odlazak mlađega sina, jer nisu svi odlasci iz očinske kuće, nisu svi prekidi naših komunikacija odlazak u lošije, nego uistinu u veću slobodu, višu i osobniju odgovornost. Pa i Isus je otišao od svojih. Štoviše, čini se da je, za vrijeme svoga javnoga djelovanja, još samo jednom navratio u svoj rodni grad, te se nakon doživljenoga gnjeva sugrađana da ga strmoglave, u njega više nikada nije ni vratio. Dakle, ne navodeći razlog sinovljeva odlaska, Isus sam odlazak od kuće ne dovodi u pitanje. Tek se kasnije ispostavlja kakva je odluka doista bila. Odlazak mlađega sina iz očinske kuće nije, dakle, po sebi odmah nešto loše, jer bi ga otac vjerojatno zaustavljao da ne odlazi. Ili, kao svaka osoba koja ljubi i voli, otac “nema argumenata”. Onima koji nas vole, često se čine velike povrede pa i zla, a oni se ne umiju ni braniti! U svakom slučaju, za mlađega sina problem nastaje tek onda kada novi život postaje katastrofa u usporedbi sa životom gdje je prije živio.

Mlađi sin je uskoro rasuo sve što je ponio iz očeve kuće. Uskoro je proigrao i slobodu, jer sloboda se ne dobiva na dar niti se iscrpljuje samo u kidanju izvanjskih okvira i veza za koje mislimo da nas sputavaju. Uskoro je oca zamijenio sebičnim gospodarom koji se prema njemu ponio vrlo nehumano, koji ga je ponizio u dostojanstvu, stavio ga za čuvara svinja i prepustio da izgladnjuje.

U sudbini mlađega sina možemo vidjeti mnoge sudbine ljudi uopće. Mnogi od nas smo raskinuli svoje dobre odnose, također i odnos s Bogom, i dali se ujarmiti novim gospodarima koji su nas pretvorili u svoje sluge. Iz slobode smo otišli u ropstvo. Nažalost, rijetka su obraćenja, rijetki primjećuju da su robovi, rijetki uviđaju da su njihov duh i duše sapeli bezočni vladari ili da robuju samima sebi. Rijetki uviđaju da su istinsku slobodu zamijenili njezinim prividom, hirovima, novcem, unutarnjim prisilama, lošim ambicijama, umišljenom ispravnošću, sterilnim pobožnjaštvom…

Pogađa li nas uopće sudbina mlađega sina? Prepoznajemo li važnost svih etapa njegova života? Za ključni moment u njegovom obraćenju Isus kaže da je došao k sebi, uvidio svu bijedu svoga stanja, sjetio se svoga oca i njegove dobrote te odlučio u krajnjoj poniznosti vratiti se ocu i bratu, priznati svoj grijeh i zatražiti oproštenje. Možemo se pitati na osnovu čega ili kako da mi dođemo k sebi. Koliko danas uopće ima stvarnog dolaženja k sebi? Imamo li uopće vremena za to? Zar nas briga za sebe ili toliki poslovi nisu zatrpali da uopće ne vidimo da nam je potrebno ikakvo sabiranje? Zar nismo samodopadno zadovoljni svojim životom ili možda imamo strah da do u dno dotaknemo svoju životnu nesreću i promašaj, jer ako bismo došli k sebi, možda bi se sve srušilo što smo tolike godine gradili? Zar se iz lijenosti duha često ne skrivamo iza kolektivnog ponašanja govoreći pa svi tako rade ili jednostavno i dalje odgađamo vlastito obraćenje? Možda čak i stignemo do poražavajućeg trenutka priznanja o promašenosti života, o vlastitom neljudskom postupanju, ali nemamo snage za povratak, za poniznost, jer pred nas – tako smo u to uvjereni – ne stiže nikakav milosrdni otac nego samo farizejska, sitničava i zlurada “braća”. Jer, u našoj “velikoj” vjeri ionako sve činimo mjereći se s “braćom”, a ne s milosrdnim ocem!

Nema sumnje, bilo kako bilo, Bog, Otac, uvijek je na pragu. I uvijek izlazi pred svoju djecu. Izgleda i čeka svakog od nas – i mlađeg i starijeg. Čeka naš povratak. U to vjerujemo, no jesmo li spremni doći k sebi i ponizno napraviti usporedbu između sada i nekoć, između sebe i milosrdnoga Boga?

Fra Ivan Šarčević