K’o nebo i zemlja

K’o nebo i zemlja

XXV. nedjelja kroz godinu

Iz 55,6-9; Mt 20,1-6a

Vjernik nije lišen nijedne kušnje pa ni one najteže da o sebi misli kako je posve ispravan i superioran nad drugima. Još rjeđe je te pogubne kušnje oslobođen religiozni službenik, svećenik. Prirodom svoga poziva i privilegiranim statusom u zajednici svećenika se redovito smatra prvim i najboljim u vjeri. K tome, onaj tko ima višu poziciju ili vlast, tko je voditelj vjerničke zajednice, izložen je povlađivanju mnogih tako da se brzo može uljuljati u svoju tobožnju izvrsnost i oglušiti se na dobronamjerne kritike. Tko je neoprezan pred vlastitom ohološću i tko je sklon udvoricama, lako se može umisliti da je samim time i Bogu bliži od drugih. Takav i onu moguću početnu skromnost i nedostojnost pretvara u oholu odabranost od samoga Boga. Štoviše, lakomisleno upada u tešku zamku da se gradi uzorom ljudstva i mjerom vjere u Boga. Bez trunke sumnje u sebe (pozor: ne radi se o sumnji u Boga!) on “zna” gdje je Bog, kako Bog postupa i kako treba postupati prema drugima.

Na mnogo mjesta u Svetom pismu proroci i Božji ljudi ustaju protiv umišljenih vjernika i svećenika. Današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije pogađa vjernike naoči shvatljivim pozivom: Tražite Boga dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nameće se s pravom pitanje: Pa zar vjernici već nisu našli Boga? Koga to zapravo Izaija poziva? Prorok se – valja to shvatiti doslovno – obraća “bezbožnim” vjernicima, “zlikovcima” vjernicima. Njih poziva da se na pravi put vrate. Nažalost, taj poziv se slabo čuje i u naše vrijeme. I danas mnoge od nas vjernika ove riječi ne pogađaju, a dežurni vatrogasci ne dopuštaju da bi se takav poziv mogao odnositi na nas i naše; ili će – kad se više nema nikakvih argumenata – kazati da takvi nisu “pravi” vjernici. Doista i nisu, ali komu se to od tih vjernika koji ubijaju i kradu, lažu ili krivo optužuju može uopće kazati da su bezbožnici ili zlikovci, da nisu našli Boga i da im Bog nije blizu?

Izaija poziva vjernike da se vrate Bogu. Bogu koji je velikodušan i pun smilovanja te da konačno prihvate nepremostivu razliku između Božjih i svojih – naših ljudskih misli; Božjih i naših putova. Ta se razlika – Izaija je jasan, Pismo je jasno, Isus je izričit i u današnjoj usporedbi o radnicima u vinogradu – najviše očituje u dobroti i milosrđu. Božja dobrota i milosrđe u odnosu prema ljudskom djelovanju udaljeni su i različiti “k’o nebo i zemlja”.

Isusova usporedba o Božjem kraljevstvu s radnicima u vinogradu ne dokida ni pravo ni pravdu. Radnici su se s gospodarom dogovorili za koliko će raditi i svi do jednoga su isplaćeni po dogovoru. I ta plaća nije malena ni onima koji su najviše radili i podnijeli “svu tegobu dana i žegu”. Međutim, naglasak Isusove usporedbe nije na pravednosti ni na jednakosti uposlenih, zbog čega su upravo “mrmljali” prvi radnici. Bog ne dokida pravdu, ne poništava ljudske razlike niti želi zanijekati činjenicu da ima onih koji su besposleni ljenčarili jer ih nitko nije unajmio. Naglasak je na tome da u Božjem kraljevstvu ima posla za sve i da od Boga nitko nije oštećen. Naglasak nije na istom radu, jednakim zaslugama, jednakoj isplati, nego na Božjem milosrđu, na Bogu koji ne dopušta da netko od ljudi određuje i upravlja njegovom slobodom i dobrotom.

Naravno, usporedba je usporedba. Ni ova ne iscrpljuje svu zbilju Božjeg kraljevstva. Isus ih je mnoge ispričao. I svaka ima svoj cilj. Ovom nam Isus poručuje da u prostoru vjere budemo krajnje obazrivi i skromni, milosrdni i velikodušni. Jer vjernička nesnošljivost prema ljudima koji ne vjeruju kao mi, farizejsko prigovaranje i duhovno mrmljanje protiv Boga koji više voli ljude od nas, bezbožnički je posao. Podsjetimo se da je ova usporedba uslijedila nakon Petrova pitanja Isusu o tome što će on i apostoli “dobiti” za to što su ostavili sve i prvi pošli za Isusom. Isus ne odbacuje Petrovo pitanje. Štoviše, govori ogromnoj sreći takvih Isusovih učenika i o “nagradi nebeskoj”. Ali Isus ne propušta upozoriti Petra i njegove drugove na mogućnost da prvi mogu biti posljednji i posljednji prvi. I u tome kontekstu nastavlja s usporedbom o radnicima u vinogradu.

Očito je dakle da nitko od vjernika nema monopol nad Božjom milošću. Dok čovjek živi pozvan je tražiti Boga. Postoji mogućnost da mu Bog ne bude blizu, i ne samo iz razloga što on to doista ne bi bio, nego iz razloga što ga čovjek odguruje od sebe, odguruje ga i ohološću svoje vjere, naime, tako ako Božju dobrotu uskraćuje ili uskogrudno “raspoređuje” drugim ljudima, ako poput farizeja i Matejeve zajednice ne može pripustiti i udomiti nove tražitelje Boga, a kamoli da iziđe na ulice i pozove u Božju zajednicu (vinograd) one koji su malaksali od isključivosti, one koji očekuju da ih netko napokon unajmi (pozove).

Usporedba je usporedba. Ova se ticala Isusovih učenika i Matejeve zajednice židova-kršćana koji su htjeli imati popust i ovlast “suđenja” tko smije u Božje kraljevstvo. Pogani su mogli doći ali su smatrani drugorazrednima. Naše je vrijeme donekle i drukčije. Događa se, naime, u našem svijetu i našoj Crkvi da i oni koji su stigli posljednji, posebno bezbožni novoobraćenici preuzmu ulogu prvih vjernika i samovoljno raspoređuju Božju dobrotu. No, i na njih se odnose Isusove riječi, kao i tekst Izaije proroka o prvim i posljednjim.

U konačnici, Isusove riječi ne odnose se prvenstveno na one izvan vjere i one izvan vinograda, nego na one koji vjeruju, na radnike u Božjem najmu. Oni su pozvani da se ostave bezbožnosti i da u Božji vinograd pripuste na rad zakašnjele i umorne od duhovne besposlice, da konkretno posvjedoče da se Božja sloboda i milosrđe dariva svima jednako i neizmjerno.

Fra Ivan Šarčević