Cvjetnica
Isus: slavljen, prezren i priznat
Nedjelja muke Gospodnje (Mk 14,1-15,39)
U izvještaju o Isusovim posljednjim danima života, u opisu Isusove muke i smrti, Marku Evanđelistu čini se da je posebno stalo da istakne Isusovu neponovljivost. U svjetlu te Isusove jedincatosti razotkrivaju se dvolični i neljudski postupci prema Isusu. U tim postupcima i mi smo pozvani promatrati sebe i svoja ponašanja.
Izvještaj o muci Marko otvara nakanom glavara svećeničkih i pismoznanaca kako da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju. Zatim piše o ženi koja u kući Šimuna Gubavca iskazuje poštovanje i skupocjenom nardovom pomašću polijeva Isusovu glavu. Prisutni se lažno sablažnjavaju jer se tobože pomast mogla prodati i utrženo podijeliti siromasima. Isus nije lažno skroman. Ne priječi ženi da mu iskaže svoju dobrotu, posljednji čin dobrote pred njegov ukop, a ostale raskrinkava u njihovoj sitnoći ukazujući ima da imaju toliko prilike, jer siromaha imaju uvijek i posvuda, da se prema njima pokažu izdašnima.
Marko nastavlja odmah kratkim navodom o Judi, koji – vjerojatno jer je bio posebno gramzljiv na novac i nezadovoljan Isusovim ponašanjem – odlazi glavarima svećeničkim da se s njima dogovori kako će im ga predati.
Onda slijedi posljednja večera s učenicima, priprema i sam događaj. Na večeri – piše Marko – Isus ne imenuje izdajnika ali govori o izdaji od strane jednog učenika koji s njime blaguje. Učenici su žalosni i pitaju ga na koga misli. Isus ne odgovara. Potom uz molitvu razdjeljuje kruh i kalež kao svoje tijelo i krv saveza.
Nakon večere zaputili su se na Maslinsku goru. Putem Isus govori učenicima kako će se svi o njega sablazniti. Petar prihvaća prvi, iako Marko zaključuje da su svi tako govorili, i ne dopušta Isusu da na takvo što i pomisli. Ističe sebe da on neće ako svi to učine i da je spreman umrijeti za njega. Isus mu uzvraća da će baš on biti taj koji će ga ne jednom nego triput zatajiti.
U osami Getsemanija Isus u tjeskobi moli Boga Oca da ga spasi od skorog časa smrti, ali se priklanja njegovoj volji. Dok Isus moli, trojica učenika koje je Isus poveo sa sobom, Petar, Jakov i Ivan već su iznevjerili Učitelja. Nisu budni uz njega, nego spavaju. U to, u okrilju mraka, dolazi učenik Juda, poljupcem prokazuje Isusa. Nastaje komešanje, čak povlačenje mača. Učenici bježe, ostavljaju ga sama i neki koji je zaogrnut u bijelu plahtu pobježe jer su ga htjeli uhvatiti. Svjetini koju su na njega s mačevima i toljagama poslali glavari svećenički, pismoznanci i starješine, Isus govori da on ne zaslužuje uhićenje kao da je razbojnik jer je sve radio javno i po danu, i usred Hrama.
I onda slijedi dvostruko preslušavanja. Jedno, religiozno, u dvoru velikoga svećenika i pred Vijećem a drugo, političko, pred rimskim upraviteljem Pilatom. Vrhunac religioznih optužbi dosegnut je Isusovim priznanjem pred Velikim svećenikom Kajfom da je Sin Blagoslovljenoga, Sin Božji. Usporedno dok se događa Isusovo ispitivanje o njegovom identitetu od strane Kajfe i religijskih prvaka, Petar – pred sluškinjom i drugom poslugom u dvorištu – kukavički triput poriče svoj identitet Isusova učenika. Pijetao ga podsjeća na njegove velike riječi i on se zastiđuje sama sebe.
Lukavost glavara svećeničkih, starješina i pismoznanaca nastavlja se ne samo u izlaganju Isusa da ga njihove sluge pljuskaju i pljuju, nego povrh svega u tome kako ga izručiti političkoj vlasti, Pilatu, da ga on osudi na smrt. Šalju ga nakon čitave noći iscrpljivanja guverneru Pilatu, koji je već u nemilosti kod cara u Rimu jer su ga židovski prvaci već ocrnjeli u središtu, tako da je morao paziti kako da im ugodi. Dakle, Kajfina, svećenička prepredenost konstruira i preokreće religioznu u političku optužbu. Šalju Isusa Pilatu s teškom optužbom da se pravi kraljem židovskim. Od optužbe za bogohulstvo, da se Isus smatrao Mesijom, Spasiteljem i Sinom Božjim, Isus postaje opasnost za cara i rimski poredak. Pilat sve to zna, zna zavist svećenika – kako piše Marko – ali je strašljiv. On ulazi u razgovor sa svjetinom misleći skinuti ili podijeliti odgovornost. Svjetina je podgrijana i razdražljiva, hoće smrt. Pilat pribjegava običaju pomilovanja misleći možda da će se odlučiti za Isusa a ne za stvarnog nasilnika i pobunjenika Barabu. No, sve se otelo kontroli. Svjetina, većinom ona ista koja je prostirala haljine pri Isusov ulasku u Jeruzalem, traži Barabu a Isusa da se razapne.
I kreću ponižavanja, ruganja, udaranja po jeruzalemskim ulicama sve do Golgote. I na stratištu mu se rugaju od razbojnika koji su s njime razapeti do glavara svećeničkih i pismoznanaca. A onda Marko Evanđelist – u vrhuncu svoga prikaza Isusove muke – nakon što je Isus zavapio Bogu zbog napuštenosti i nakon što su prisutni pobrkali njegov vapaj Bogu s vapajem za Ilijom, piše da je rimski stotnik – vidjevši kako je Isus izdahnuo – rekao: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.” Marko ništa ne opisuje što je taj rimski vojnik zapravo vidio u Isusovom umiranju. Evanđelist Marko je započeo svoje evanđelje o Isusu Sinu Božjem, tako dosljedno i završava riječima stranca, čak “neprijatelja”. On svoje evanđelje o Isusu namjenjuje kršćanima rimske zajednice, poganima. Nijednim argumentom nikoga ne prisiljava da vjeruje. U prikazu Isusove muke krajnje jasno opisuje događaje i ljude. A na svakome je što će vidjeti u Isusu i njegovoj smrti. Nisu svi povjerovali, naprotiv, učenici su se razbježali, neki izdali, neki zatajili; pobožna svjetina se izopačila u krvožednu rulju, pobožni svećenici, pismoznanci i starješine u zavidnike. Ostao je pokoji prijatelj sa strane, dvije tri žene i nevjerojatno priznanje tuđinca: “Ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” Isus je slavljen, pa zatajen, izdan, prezren i ubijen, ali i priznat.
Fra Ivan Šarčević