Pred uskrsnu ispovijed
GOSPODINE, DA PROGLEDAM!
Mk 10,46-52
Pred svetkovanje velikih dana naše vjere, pred sveto trodnevlje i Uskrs kršćanin je pozvan na sakrament ispovijedi, sakrament redovnoga pomirenja s Bogom i s ljudima. Svjesni smo, međutim, da sakramente često obavljamo površno i izvanjski, iz navike ili zbog društvenog pritiska. A velika nelagoda prati posebno sakrament ispovijedi. Nelagodno nam je prije svega zato jer pred čovjekom trebamo iznijeti svoju mračnu, grešnu stranu, izreći je nekome – često i poznatom – koji je također samo grešan čovjek. I to još kleknuti i “poniziti se”.
Mnogim ljudima sve je teže ispovijedati se, sve je teže povjerovati da je svećenik “posrednik” Božjega milosrđa i opraštanja jer i svećenici ne nastupaju uvijek kao oruđe Božjega praštanja nego kao strogi suci, ili kao psihoterapeuti koji od ispovijedi prave duge razgovore i uvježbavaju svoju svetost, ili kao oni koji sakrament obavljaju površno i nevoljko. Danas se većinom misli da put do Boga ne treba nikakvoga posredništva te da stoga ne treba ni sakrament ispovijedi. Svećenici-ispovjednici iz takvoga stanja sami gube smisao sakramenta pomirenja jer ili uzurpiraju Bože mjesto ili sakrament ispovijedi svode na obični razgovor ili na mehanički (magijski) čin.
Značenje svakoga sakramenta pa tako i sakramenta ispovijedi ne leži u čovjekovim snagama nego je svaki sakrament otajstveni susret Boga i pojedine osobe, svaki je sakrament dio više i šire zbilje Božje milosti. Stoga je i svećenik samo sredstvo Božje opomene i utjehe, opomene da se grijeh prizna grijehom i da se vjerom u Božje milosrđe pozove na novi put, na doista novi izlazak iz grešnoga stanja.
U ovom našem razmišljanju pred uskrsnu ispovijed, svjesni poteškoća našega ispovijedanja, čini se upravo važnim da se vratimo onom bitnom. A riječ je o tome da se upitamo treba li nam ispovijed i zašto se ispovijedamo. Kao poticaj za to čitali smo odlomak Markova evanđelja o Isusovom ozdravljenju jerihonska slijepca Bartimeja. Pozvani smo da Bartimeja shvatimo kao sebe same. I mi smo slijepi, slijepi za svoje stanje. Možda ipak smatramo da uopće nismo slijepi, da smo svjesni svoga stvarnog stanja duha, jer mnogi se više uopće ne ispovijedaju, riječi osobni grijeh uopće nema u njihovom rječniku. Možda i neki od nas koji dolazimo na ispovijed svoju grešnost shvaćamo tek onako općenito, po devizi: pa svi smo grešnici, ili kao da i nemamo nikakva grijeha ili svoju grešnost svodimo na pusto nabrajanje psovki, sitnih svađa, tračeva, kakve laži i slično.
Događa se da u ispovijedi više govorimo mane i grijehe drugih a ne svoje grijehe. Točno je da smo mi društvena bića pa su naše postojanje a time i naša grešnost uvijek vezani uz druge: bližnji (i oni daljnji, nacionalno i vjerski drukčiji) su naša prilika milosti ali i uzrok naših nesreća, grijeha i zla. Ipak, ispovijed je ispovijed vlastitih zloća i pakosti, propusta činjenja dobra i tvrdoće opraštanja. Slično onom bahatom farizeju iz Isusove usporedbe koji omalovažava grešnoga carinika i mi se ispovijedamo kao pravednici ili uopćeni grešnici, mirni što smo u svađi a možda i mržnji prekinute komunikacije sa svojim bližnjima, što nikako da progledamo kako grešno živimo, kako smo nepravedno i zlo postupili prema nekim ljudima, što smo zatvorili svaku mogućnost da rosa Božje milosti obnovi naše odnose u opraštanju. Štoviše, mi svoje grešno stanje smatramo ispravnim i vjerničkim. Takve su ispovijedi onda samo gomilanje grijeha na grijeh.
Ima mnogo ljudi koji – opravdano – ispovijedaju svoju životnu muku, svoje križeve, pogotovo nesnošljive križeve koje su im natovarili njihovi bližnji, muž, žena, brat, roditelj, neko dijete… Njima su skrivena molitva Bogu, često s tjeskobnim iskustvom da ta molitva nije uslišana, te ispovijed jedino vrijeme kada mogu izraziti kako im je doista, jer u svakodnevnom životu nemaju se komu ispričati. Mnogo ljudi trpi lijenost, nervozu, srdžbu, bolest, pijanstvo i slična zla svojih bližnjih. To su teški tereti života, jer život se pretvara u pokoru pa i pakao. I svećenicima je u takvim prilikama teško reći što činiti, teško je stati između nužnosti čovjekova dostojanstva, čovjekove slobode i sreće na zemlji i otajstvenoga Božjega nauma. Doista, to su situacije u kojima čovjek donosi pred Božjim licem svoje najosobnije odluke: da li zbaciti križ koji su nam drugi natovarili, raskinuti defintivno s bližnjima koji nas opterećuju ili svoj križ strpljivo i s ljubavlju nositi u nadi da Bog neće prečuti vapaj za uslišanjem i obraćenjem.
Slijepac Bartimej je onaj čovjek koji kaže da ne može sam, njemu je potrebna pomoć, spasenje. Zato je ispovijed za grešnike a ne za “pravednike”. Čak i kada ga drugi ušutkuju da ne viče iz svakoga stanja, Bartimej ne odustaje tražiti Isusa, čak i kada su mu drugi prepreka na tom putu, on se ne dopušta smesti. Isus čuje njegov zaziv. I jednostavno ga pita zna li što želi. Bartimej zna, jasno kaže: “Učitelju moj, da progledam!”
Pred uskrsnu ispovijed vrlo je korisno ponoviti s Bartimejem njegovu molitvu: Gospodine moj, daj da progledam, daj da se u svjetlu tvojih riječi (Božjih deset zapovijedi, u svjetlu tvoga evanđelja) susretnem sa sobom i s tobom, daj da iskrena i skrušena srca ispovjedim svoje grijehe.
Progledavanje nije uvijek lagodno, nije uvijek praćeno oduševljenjem i zanosom, nego je skopčano s kajanjem, sa stidom i sramom, ali i s nadom da trebamo i možemo s Bogom i ljudima započeti doista iznova. Progledavanje vlastite grešnosti je obraćenje s uhodana puta lažne pravednosti i lakovjernosti. Progledavanje je Božji milosni zahvat, oslobođenje od sljepila na koje smo navikli kao na naše prirodno stanje.
Fra Ivan Šarčević
Usp. i: svantosarajevo.org/?p=1616