Nikoga ne vidješe doli Isusa sama
II. korizmena nedjelja
Mk 9,1-10
Nakon što je najavio da treba poći u Jeruzalem, biti odbačen od starješina narodnih i glavara svećeničkih, te podnijeti muku, i nakon što je učenicima kazao da svatko tko želi biti njegov učenik treba uzeti „svoj“ križ, Isus se penje s trojicom „najvažnijih“ učenika-svjedoka na goru. Petra, Jakova i Ivana vodi na visinu, nenastanjenu, u osamu. I ondje se pred učenicima događa Isusova preobrazba. Isusove haljine postaju čudesno bijele. Riječ je o Isusovom razgovoru s Ocem, atmosferi koju posjećuje Bog svojim svjetlom. Riječ je i o jednoj vrsti unaprijedne potvrde vjere /anticipaciji novoga života/, o vjeri da osuda, križ i smrt neće biti kraj, nego da će biti uskrsnuće. To potvrđuju i Isusove riječi učenicima da o ovom događaju ne pričaju nikomu dok Sin čovječji od mrtvih ne ustane.
Isus svojim preobraženjem osnažuje učenike da vjeruju da i oni neće biti uskraćeni uskrsnuća, ako budu nosili „svoj“ križ. I njih će Bog obasjati svjetlom svoje utjehe. Eshatološka potvrda života temelj je vjerničke egzistencije. Ako nema života poslije smrti, ako nema uskrsnuća, besmisleno se zlopatiti. Isusova zabrana učenicima da ne govore o njegovu preobraženju može se odnositi i na Isusovo nepristajanje da se u njega vjeruje samo kao u čudotvorca. To bi opet izazvalo nepotrebne senzacije čemu su bili skloni mnogi ljudi kao i sami Isusovi učenici. Vjera je više od čuda, od „znaka“. Isus govori svima, svome opakom i preljubničkom naraštaju, da ovdje na zemlji neće doživjeti znaka, ni znaka uskrsnuća, nego je jedini pravi Božji znak – Jonin znak, dakle obraćenje i izgradnja Božjega kraljevstva.
Isus dakle dovodi glavne učenike u osamu radi njih. Dok su bili na gori, piše Marko, njima se, nipošto slučajno, ukazuju dvojica najvećih ljudi Božjega saveza s izabranim narodom. Čovjek Mojsije, prijatelj Božji, onaj kojemu je Bog objavio svoje ime, koji je gledao Boga licem u lice, koji je izveo i utemeljio izraelski narod i preko kojega je Bog izabranom narodu dao sveti Zakon. Drugi lik je čovjek Ilija, simbol i uzor proroka, najveći revnitelj za Božju stvar i čistoću vjere u izraelskom narodu, onaj koji je opominjao i tješio, sjekao idolatriju i ozdravljao, koji se slično Mojsiju ustezao i plašio, ali je i sam doživio Božji pohod i utjehu. Mojsije i Ilija razgovaraju s Isusom.
Ovom scenom se ističe važnost Zakona i Proroštva u vjeri, ali i Isusova jedinstvenost. Isus je više od zakona i proroka. Petar, glasnogovornik učenika, vjerojatno, misli drukčije. On bi u svome strahu, smatrajući da nema razlike među njima, svetrojici napravio jednake sjenice. On bi ih nekako sve zajedno zadržao, priznajući svakome njegovu valjanost. On bi vjerojatno zajedno sa svojim drugovima ostao u tom predivnom svjetlu, utaborio bi se radije među nebeskim svecima nego se vraćao među ljude i dnevne brige.
I dok Petar još nije dokraja izrazio svoju pobožnu želju, nad njima se pojavljuje oblak. Oblak je slika Božje prisutnosti. Zasjenjuje ih i iz oblaka se čuje glas. Znamo da se i nakon krštenja Isusova na Jordanu pojavio oblak i iz oblaka se čuo glas da je Isus ljubljeni sin, sin u kojemu je sva Božja milina. Na gori preobraženja čuje se opet Božji glas: „Ovo je sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ Ali ovdje je naglasak na slušanju. Slušanju Isusa. Naglasak je na tome da oblak odjednom nestaje, a s njime nema više ni Mojsija ni Ilije, ni zakona ni proroka, nego Isus sam.
Zacijelo, u vjeri kao i u životu uopće možemo se voditi zakonom i propisima, možemo se voditi također proročkim riječima. Često se mi ljudi možemo i dijeliti na one koji su više juridički orijentirani za očuvanje postojećega stanja i one koji su proročki vizionari, koji prekoračuju zapovjeđeno. Društveni život ne možemo uređivati bez zakona i propisa, uredaba i rasporeda. Istodobno, u životu ne možemo bez proročkih riječi i provokativnih znakova, ne možemo naprijed bez proročke slobode mišljenja i govora, bez opomene i utjehe. Za Isusove učenike, međutim, kriterij vladanja je više od Mojsijeva zakona i Ilijina proroštva osoba – Isus Krist.
Događaj preobraženja nagovještaj je Isusova i našeg uskrsnuća – nečuvenoga novog života u kojem svoje otkupljenje imaju svi zakoni, čak i oni zakoni koji se smatraju „božanskim“ zakonima, a proizvode tolike patnje, križeve i siju smrt na zemlji. Događaj preobraženja nagovještaj je Isusova i našega uskrsnuća – nečuvenoga novoga života u kojem svoje otkupljenje imaju sve proročke riječi, čak i one koje se smatraju „izravno od Boga nadahnute“ a unesrećuju i za sobom u smrt vode tolike nedužne ljude.
Isusov učenik ne niječe ni Mojsija ni Iliju, ni zakon ni proroke. Ali u njegovu životu, kako u predivnom svjetlu molitve tako u svakodnevnom, nekada i nesnošljivom nošenju vlastitoga križa, u konačnici ostaje samo Isus. Nisu rijetke, iako ih rado izbjegavamo, situacije kada doista ničega i nikoga nema: ni zakona koji bi nas zaštitio ni riječi koje bi nas utješile. Nikoga nema: ni sveca ni prijatelja, ni pravnika ni proroka. Čak i oblak Božje prisutnosti je nestao. Zato i današnjim Isusovim učenicima, u vremenu tolikih prava i sloboda, demokracija i religija, a ne samo u vremenima komunizma i totalitarnih režima, iskustvo govori, kao i trojici Isusovih učenika na gori, „da nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama“. I pred današnjim kršćanima stoje visoki trenuci ispita ljudskosti i vjere. No kome današnji kršćani, Isusovi učenici grade sjenice? Koga slušaju: Isus ili neke druge vođe?
Fra Ivan Šarčević