Vjernikov dnevni red
V. nedjelja kroz godinu
Mk 1,29-39
Još smo na samom početku Markova evanđelja, u prvom poglavlju. A Marku Evanđelistu je stalo da odmah na početku navede sve ono bitno što se odnosi na djelovanje Isusa iz Nazareta, zadivljujućeg galilejskoga putujućeg propovjednika, da odmah na početku istakne glavne karakteristike Mesije, Krista. Marko je u svom pisanju kratak i jezgrovit. Danas nam sažima jedan Isusov dan (B. Duda), odnosno nastavlja na opis njegove subote u Kafarnaumu i prvoga dana u tjednu. Prošle nedjelje slušali smo kako je Isus došao u tamošnju sinagogu, ondje tumačio Zakon i ozdravio čovjeka opsjednuta nečistim duhom.
Nakon sinagoge, Isus s prvom četvoricom betsaidskih učenika, braćom Jakovom, Ivanom te Šimunom i Andrijom dolazi u kuću dvojice potonjih. Ne zna se je li to baš bila njihova kuća ili prije kuća Šimunove punice koja je ležala bolesna. Marko izvještava da je Šimunova punica bila u “ognjici” i oni su poveli Isusa k njoj s nakanom da je ozdravi. Koliko god djelovalo nategnuto nije isključeno da je postojala mogućnost da je Šimunovu punicu uzela ognjica jer se naljutila do bolesti kad je čula da je njezin zet Šimun ostavio sve, i njezinu kćer, i pošao za čudnim galilejskim propovjednikom. Moguće je dakle da je Šimun tražio od Isusa da se pokaže punici, da sredi situaciju i opravda njegov put. U svakom slučaju Marko lapidarno piše kako Isus prilazi ženi u ognjici, uzima ju za ruku i podiže. Isus čini obične geste ljudske blizine i ohrabrenja. Ženu pušta groznica, vraća se u redovni život, ustaje i poslužuje ih.
Kad je sunce zašlo i završila subota, donosili su Isusu bolesne i opsjednute. Čitav je grad nagrnuo na vrata, naglašava evanđelist. Je li riječ o vratima Šimunove i Andrijine kuće ili gradskim vratima gdje su se inače nalazili mnogi bolesni koji su zbog bolesti kao nečisti i zarazni, posebno gubavci bili isključeni iz grada, iz društva, nije kazano. U svakom slučaju Marko, kao i drugi evanđelisti, naglašava Isusovu osjetljivost za bolesne i one koje je opsjelo zlo, koji su tražili pomoć od Isusa. Isus vraća ljude u zdravo stanje i u normalnu komunikaciju. Marko opet naglašava da zlodusima Isus ne dopušta govoriti o njemu jer su ga znali. Ne dopušta čini se senzacionalističke priče o njegovim čudesima. Čudesa nisu uvjet vjere. Isus se ne utapa među potrebite, zadržava svoju suverenost, svoju spasiteljsku distancu od ljudskih bolesti i opsjednuća. Život je širi od njegove negativne strane.
Ponavljamo kako je Marko jezgrovit. On ne tumači o kakvim se bolestima i zlodusima radi. Ne opisuje detaljno ni Isusovo raspoloženje. Sve je u pokretu, u Isusovoj akciji. Unutar Isusova dana – a za židove dan počinje zalaskom sunca – nalazi se i jedinstveno jutarnje vrijeme molitve. Rano zorom, još za mraka, piše Marko, ustaje Isus, izlazi iz kuće i povlači se na samotno mjesto i ondje moli. Svi evanđelisti ističu kako je Isus kombinirao boravak i djelovanje među ljudima s povlačenjem od ljudi, sa samoćom u molitvi. Ni o sadržaju molitve, o tom najintimnijem Isusovom odnosu s Ocem, nema riječi. Možemo zaključiti samo da se Isus povlači u sabranost. Nije njegov život neumorni rad, “duhovni aktivizam” koliko god bilo potrebitih ljudi. Povlači se i od učenika, onih najbližih i nalazi vrijeme koje posvećuje Bogu Ocu, najbližem od svih bližnjih.
I onda opet nastupaju posrednici između naroda i Isusa. Njegovi učenici, Šimun i drugovi. Dolaze Isusu da mu kažu da ga ljudi traže. Čudotvorca svi traže. Ljudske su potrebe bezbrojne i neispunjive. Isus, međutim, nije predvidiv. Ne odgovara na njihov poziv, na poziv potrebitih, nego poziva učenike da napuste to mjesto i da krenu drugdje kako bi i drugdje propovijedao. Isus se ne veže za jedno mjesto. Nikome ne priječi da mu dođe, ali on ne liječi sve. Njegova se misija ne iscrpljuje u činjenju čudesa. I nakon njegova spasonosnog djelovanja ostaje i dalje potrebitih, bolesnih i opsjednutih. Preokreće zahtjev učenika i oni napuštaju Kafarnaum. Isus nastavlja propovijedati po drugim sinagogama i činiti divna Božja djela, liječiti i izgoniti zle duhove; nastavlja očitovati Božje milosrđe, vraćati ljude u Božje vlasništvo jer ovaj svijet i čovjek u njemu ne pripadaju zlodusima i đavlu nego milosrdnom Bogu.
Isusov je kafarnaumski dan na prvi pogled jednostavan. Sačinjen je od pohoda sinagogi, slušanju i tumačenju Božje riječi, od oslobađanja konkretne osobe od “ognjice”, od iscjeljivanja i ušutkavanja zli duhova u ljudima, od vraćanja ljudi u Božje vlasništvo. No, Isusov se dan ne iscrpljuje u humanitarizmu, solidarizmu i čudesima. Isus se povlači od ljudi, nalazi vrijeme za svoj odnos s Bogom Ocem.
Isusov dan može biti i nama današnjim vjernicima poticaj u organiziranju svoga dana i vremena. Okosnicu dana sačinjava slušanje Božje riječi (u sinagogi), povlačenje u samostalnu molitvu te propovijedanje i konkretno zauzimanje za potrebite. Ili ako to izrazimo rječnikom današnjice to bi značilo da Isusov učenik svojim djelovanjem mijenja postojeću religijsku i društvenu praksu kombinirajući svoje djelovanje s osobnom molitvom. Ne sam, nego zajedno s drugima, s prijateljima (Božje kraljevstvo nove blizine) pohađa mjesto zajedničke molitve (crkva), tumačenjem Božje riječi društveno-kritički reflektira duhovnu situaciju svoga vremena (propovijed), ušutkuje opresivno zlo, solidarno se angažira u ljudskim potrebama i vraća ljudima dostojanstvo koje imaju pred Bogom (milosrđe) te uvijek nalazi vrijeme sabiranja svoga dana u tihom molitvenom odnosu s Bogom Ocem (kontemplacija).
Zacijelo, nekima od nas potrebno bi bilo iznova urediti svoj dan i svoje vrijeme prema Isusovom danu jer su naši dani nerijetko samo vrtnja oko sebe, besplodno vrijeme, grčevita zaštita vlastitoga slobodnoga vremena i očekivanje nekog čuda koje bi nas izvuklo u novi početak. Potreban je jednostavan dnevni raspored kombinacije angažmana i molitve. Mnogim suvremenim ljudima nasušno je potrebno oslobađanje od ognjice straha za izgubljeno vrijeme, jer mnogi govore samo kako nemaju vremena. Nužno je oslobođenje od aktivizma, od pritiska zloduha bogaćenja i onog duhovnjačkoga koji nagomilava molitve i u nedogled, do oboljenja uvećava pobožne prakse. Jednom riječju: potrebno je oslobađanje od “diktature vremena”, opušteni boravak i slušanje ljudi, stvaranje ljudskoga zajedništva te povrh svega sabiranje u tišini, u molitvi, u aktivnom slušanju Božje riječi.
Fra Ivan Šarčević