Prepoznati Isusa kao kralja
XXXIV. nedjelja kroz godinu
Mt 25,31-46
Svetkovina Krista Kralja kojom završava liturgijska godina – dakle posljednja nedjelja prije došašća – novoga je datuma. Ustanovljena je početkom prošloga stoljeća (1925.) na obljetnicu prvog velikog sabora u Niceji (325.) na kojem je utvrđena istina vjere o Isusovoj istobitnosti s Ocem. Uspostava ove svetkovine događa se u vremenu propasti važnih carstava i kraljevstva nakon Prvog svjetskog rata, u vremenu kada Katolička crkva, odnosno Vatikan kao država, uviđa da se ne valja oslanjati na zemaljske monarhe. No, nitko od kršćana i nijedna kršćanska crkva nisu lišeni rizičnoga vezanja za svjetovne društvene tvorevine, bile one države, stranke ili pokreti. Posebna kušnja za vjernike danas su dvije moderne sekularne ideologije – nacionalizam i kapitalizam, često nerazdvojno sljubljene, jer se iznimnom prilagodbom i manipulacijom predstavljaju kao podržavateljice vjere i vjernika a u stvari su “rak duše”: nacionalizam kao tobože prirodna mržnja prema drugima i kapitalizam kao prirodna sebičnost i sljepilo za potrebe drugih.
Iznimno je umijeće i stvar razborite vjere biti u svijetu, biti dakle unutar određenoga poretka i ponašati se kraljevski kako je to Isus činio, bez mržnje i bez sebičnosti, s ljubavlju i djelima milosrđa prema bližnjima, počev od onih koji su neprimijećeni.
Odlomak s kraja Matejeva evanđelja za ovu nedjelju Krista Kralja donosi Isusove riječi kako će se na kraju vremena potpuno obznaniti Božje kraljevstvo. Posljednjih nedjelja u čitanjima iz istog evanđelja sve se i koncentrira na te posljednje dane, na posljednji sud: usporedba o mudrim i ludim djevicama, usporedba o talentima i evo danas vrhunca u tzv. Matejevoj maloj apokalipsi, u govoru o tome kako će Pastir – Sin Čovječji suditi ljudima na kraju vremena. Sve te usporedbe u jednom su posve sigurne: Budući sud i ostvarenje Božjeg kraljevstva počinju ovdje na zemlji. Na koncu će čovjek biti mjeren i prosuđivan po djelima milosrđa.
U kršćanskoj ikonografiji i predodžbama Krista Kralja se prikazuje kako sam sjedi na nebeskom tronu, drži knjigu života, suvereno vlada svemirom, ili kao onaj koji, kako to slikovito opisuje Matej, na posljednjem sudu razlučuje dobre od loših ljudi. Najpoznatija je takva slika ona Michelangelova u Sikstinskoj kapeli (1541). Isus, pastir, na kraju dana, razlučuje dobre od loših ovaca, a kriterij je koliko se pomoglo ogladnjelom, žednom, strancu, bolesnom, utamničenom … Pastir svih ljudi – podsjećanje je to i na proroka Ezekijela iz prvoga čitanja u kojem se govori o Božjoj pastirskoj zauzetosti za ljude kada zakažu ljudi-pastiri – pokazuje se ne kao kralj s moću i silom, niti kao kralj koji da bi vladao ponižava i ubija, nego svima daje mogućnost da ga “prepoznaju” u onima koji su siromašni, gladni, žedni, bosi, stranci, utamničeni, obespravljeni… Njegov kraljevstvo u tom smislu nije od ovoga svijeta, jer nema ništa zajedničkoga s vladarskim strukturama na zemlji, ali je posve u svijetu jer je to kraljevstvo ljubavi, kraljevstvo ljudi koji su otvorenih očiju i solidarnoga srca pomagali svojoj unesrećenoj braći i sestrama.
Stvar nije nimalo jednostavna. Očekivali bismo na posljednjem sudu da taj Pastir – Sin Čovječji malo priupita o našim naporima oko samousavršavanja, o našim molitvama, misama, postovima i pokorama… Naravno, ništa od toga nije zanijekano. Ovo je “usporedba” koja neporecivo svjedoči o poretku vrednota i prioritetima (opcijama) djelovanja Isusovih vjernika ali i ljudi uopće. Da, svih ljudi na svijet, jer Pastir na koncu vremena ne pita nikoga iz kojega je naroda, koje boje kože, kojoj partiji, religiji ili instituciji pripada. Štoviše, kriterij suda se uzdiže tako visoko: da li se izišlo u susret konkretno potrebnom čovjeku a da se uopće “ne zna” činili se to samom Isusu Kristu. Evanđelje je tako moćno u jasnoći neprepoznavanja i u snazi dobra da svi začuđeno pitaju: Gospodine, kad te to vidjesmo gladna, žedna…
Od kršćana, koji imaju tu spoznaju i vjeruju da se Isus identificira s ljudima koje se uobičajeno ne prepoznaje kao Isusa, od kršćana koji prepoznaju u bližnjima produženo i utjelovljenje, Isusa sama, od kršćana, dakle, kojima je više dano, više će se i tražiti. To „više“, to je bit kršćanstva kao promjena svijeta, uspostava Božjeg kraljevstva, Božje vladavine, novih međuljudskih odnosa.
Kako je samo zahtjevna ova evanđeoska lekcija? Tako je moćna da zadrhtimo u zebnji jer olako
prelazimo preko ovih Isusovih riječi, jer se njima kitimo dok nam je u praksi srce nabreklo od negativnoga, pa i mržnje prema ljudima i tu pored nas. Jer smo oči zatvorili pred patnjom svojih najbližih, jer se vrtimo oko sebe, jer primjećujemo najviše moćne ovoga svijeta. Jedno je posve jasno – bez obzira na slikovni govor – bit ćemo suđeni prema svojim djelima. Isus je uvijek dobar i milosrdan, točno, ali je odlučan i u konačnom sudu i razdjeljivanju svojih „ovaca“ (Dođite, blagoslovljeni Oca mojega… i: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni…)
Kršćanstvo je vjera u osobu – u Isusa Krista. A Isus se izjednačava s onima s kojima se rijetki izjednačavaju. Kako prepoznati Isusa kao kralja u onima koji ne znače i ne vrijede u ovome svijetu? Ta mi ionako (samo) jurimo zemaljskim „kraljevima“, nacionalnim stožernicima i poglavarima, izjedamo se u dostizanju svojih ambicija ili halapljivo grabimo za bogatstvom. Moćnima se klanjamo, njima ugađamo kako bismo se tobože sami usrećili. Činiti dobro iz specifičnoga neznanja kako evanđelje govori, dakle ne znajući ni za sebe ni da je u unesrećenoj osobi sam Isus, činiti dobro iz ljubavi prema bližnjem, bez kalkulacije o nagradi i onoj zagrobnoj, Arhimedova je točka preobrazbe našeg društva i svijeta.
Fra Ivan Šarčević