DAN DUHA ASIZA
Međureligijski molitveni susret – Sv. Anto, Bistrik 2014.
Franjevci su 28. listopada 2014. organizirali proslavu Dana Asiza u Crkvi sv. Ante na Bistriku. Svake godine na različite načine spominju se i obilježavaju 27. 10. 1986., dan kada su se na poziv poglavara Katoličke crkve, pape Ivana Pavla II., u Asiz, u rodni grad mirotvorca i ljubitelja ljudi, sv. Franje Asiškoga, skupili predstavnici gotovo svih religija svijeta. Ondje su se molili za mir u svijetu. I ove večeri, kroz meditaciju, molitvu i pjesmu, vjernici i predstavnici naših vjera bili su zajedno. Razmišljali su i molili za mir u svijetu, kao i u gradu Sarajevu, društvu i državi.
Na susretu su govorili i izrekli Bogu molitve za mir: fra Lovro Gavran, provincijal Bosne Srebrene; mons. Luigi Pezzuto, apostolski nuncij u BiH; Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u BiH; protojerej stavrofor Vanja Jovanović, starješina Stare pravoslavne crkve u Sarajevu. Tomislav Dobutović, pastor Kršćanske baptističke crkve koji je govorio i u ime Protestantske evanđeoske alijanse u Bosni i Hercegovini; Alma Bartula glasnogovornica Međunarodnoga društva za svjesnost Krišne.
Na susretu su bili i izaslanik uzoritog kardinala Vinka Puljića, prečasni Darko Tomašević, kanonik i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i mons. Egidije Živković, biskup Gradišća u Austriji.
Susret su pjesmom popratili Zbor bogoslova Franjevačke teologije i zbor Društva za svjesnost Krišne. Poslije molitvenoga susreta nastavljeno je druženje u samostanu.
Ovdje donosimo pozdravni govor mons. Luigija Pezzuta, apostloskoga nuncija u Bosni i Hercegovini, te meditaciju o mirotvorstvu dr. fra Marinka Pejića, organizatora ovogodišnjega Dana Asiza na Bistriku.
* * * * * *
Pozdravni govor
Nuncij mons. Luigi Pezzuto
Predraga braćo i sestre,
kao pastir Crkve i kao Papin predstavnik u Bosni i Hercegovini, moram pohvaliti zauzetost i napor sinova sv. Franje i svih onih – također predstavnika drugih religija – u održavanju živog duha molitve i dijaloga, započet u Asizu od sv. Ivana Pavla II, 1986. godine. Ohrabrujem sve da se čvrsto nastavi u ovom duhu Asiza.
Predraga braćo i sestre,
svi smo uvjereni o važnosti međuvjerskog dijaloga. U tom pogledu, međutim, kako bi naš dijaloški stav bio autentičan i učinkovit, važno je prisjetiti se da se dijalog ne može odnositi samo na odnose između vjerskih poglavara, nego je nužno da uključuje također bazu, odnosno narod. Dijalog između vjerskih poglavara treba biti formativno djelo, formiranja savjesti braće i sestara, koji su povjereni njihovoj vjerskoj brizi, i znati se približiti s povjerenjem i otvorenošću bratu i sestri različitog vjerskog uvjerenja.
Drugo, međuvjerski dijalog zahtijeva obnovu mentaliteta i života. Mi kršćani koristimo riječ “obraćenje” da bismo naznačili takvu obnovu. Ali svaka religija zahtijeva kontinuirano poboljšanje samih sebe, nadilaženje vlastitih ljudskih ograničenja. Ovo poboljšanje samih sebe znači postati nove osobe.
Koja su sredstva te obnove, koja bi mogla vrijediti za sve religije?
1. Znati izaći iz samih sebe, kako bismo napravili prostora za druge, to zahtijeva samoodricanje, poniznost i blagost.
2. Moliti i meditirati, osobno i zajednički: ne samo na razini homogene grupe glede vjerskog uvjerenja, nego također u različitoj skupini, formiranoj od osoba različitih vjerskih iskustava.
3. Poznavati se uzajamno: to znači poznavati dušu braće i sestara drugačijeg vjerskog uvjerenja
od našega. To poznavanje duše zahtijeva veće i dublje proučavanje nauke, povijesti, duhovnog života, vjerske psihologije i kulture naše braće i sestara, pripadnika različitih religija. To puno pomaže na uklanjaju unaprijed utvrđenih pojmova, koji često ne odgovaraju stvarnosti.
Tijekom ovog sastanka, koji će također imati trenutke molitve, želim moliti Svemogućeg – zajedno s vama – kako bi se moglo nastaviti živjeti u dotičnim zajednicama, i među zajednicama, ozračje autentičnog i sve plodnijeg dijaloga, u pogledu učvršćivanja procesa djelotvornog mira, koji bi jamčio svima, a na poseban način obiteljima i mladim generacijama, sreću i blagostanje, kako na materijalnoj tako i na duhovnoj razini.
* * * * * *
Blago mirotvorcima oni će se sinovima Božjim zvati!
Fra Marinko Pejić
Jedna od najdubljih ljudskih čežnji i potreba je da ljudi žive u miru, ali mržnja, strah i nasilje kao da prevladavaju, a svijet ponekad izgleda kao da je izgubio orijentaciju i poludio. Izgleda kao da ne znamo kamo idemo i što želimo. Svi čeznemo za mirom, ali što je zapravo mir? Je li to tek odsutnost rata? Kako možemo naći mir, gdje su korijeni sukoba? Kako se ponašamo kada se suočimo sa sukobima? Kako ih možemo riješiti? Kako da postanemo mirotvorci?
Kada čujemo za sukobe i ratove, svi negodujemo i čudimo se kako ljudi ne mogu živjeti u miru, ali većinom se radi o ljudima koji su negdje daleko, izvan našega životnog prostora, lako se solidarizirati s ljudima koji su daleko od nas. Rijetko uzimamo vremena da pobliže gledamo što je iza prepreka koje smo podigli u našem svakodnevnom životu. Kako se odnosimo sa svojom obitelji i bližnjima, sa svojim sestrama i braćom u zajednici. A još se rjeđe suočavamo s osobnim strahovima koji nas sprečavaju da se otvorimo zajedništvu s drugima.
Sukobe često doživljavamo izravnije unutar našega vlastitog doma kroz uvrede i svađe koje mogu pratiti obiteljski život i odrastanje. Roditelji koliko god bili divni i puni ljubavi, ponekad imaju poteškoća u prihvaćanju svoje djece onakvim kakva jesu, pa se prema njima mogu odnositi nepravedno uzrokujući tako duboku srdžbu u njima. Taj ih gnjev može izjedati i probuditi u njima različite oblike nasilja.
Ono što vrijedi za kulture, zemlje, nacije i obitelji, vrijedi i za pojedince. Ne želimo li svi mi dokazati kako smo uvijek u pravu a svi drugi u krivu? Ne želimo li svi mi pokazati kako smo dobri i jaki, dokazati svima da smo vrijedni. Svi želimo da nas drugi cijene i pokazuju da vrednuju naše dobre osobine i sl. Često nas strah potiče da se skrivamo iza zidova koje smo podigli oko sebe, svoje skupine ili zajednice. On je vrlo duboko u svima nama. Bojimo se ne biti prihvaćeni, ne biti uspješni, ne biti cijenjeni ili prepoznati kao vrijedni. Zato se često okrećemo protiv onih ljudi za koje mislimo da nas sprečavaju da budemo ono što želimo biti.
U nama će uvijek biti jedna praznina, duboka ranjivost, tjeskoba, neutažena žeđ, praznina ispunjena nezadovoljstvom. Mi neprestano želimo izaći iz zatvora ograničenosti i u potrazi smo za onim za što se nadamo da će nas ispuniti. Uvijek tražimo više. Kad konačno postignemo ono što smo htjeli, ubrzo ponovo postajemo nezadovoljni, kao dijete koje uvijek želi novu igračku i što više njih. Ako ne dobijemo to više, u napasti smo optuživati druge koji imaju više. Mi sudimo i osuđujemo druge, one koji su različiti od nas i imaju ono što mi nemamo. Mi smo u našim dubinama ljubomorni jer nemamo u sebi puninu života. Nedostaje nam mir koji samo Bog može dati, mir za kojim čeznemo ne mogu dati ni stvari pa ni drugi ljudi, jedino Bog.
Posvemašnja rasprostranjenost sukoba teška je za prihvatiti. To ponekad može dovesti do toga da se pravimo da ne vidimo sukobe, bježimo od stvarnosti. Mir nije toliko potiskivanje sukoba koliko je razrješavanje sukoba, i to u dijalogu u kome se svaka osoba ili skupina osjeća poštovanom a ne gaženom i inferiornom. Moguće je donijeti mir i jedinstvo tamo gdje vladaju sukobi i podjele, ali da bi se to postiglo moramo se trajno i ponizno mijenjati.
Mir može doći samo ako vjerujemo da se ljudi mogu promijeniti i srušiti zidove i prepreke koje su podigli oko sebe.
Neki ljudi vide vjeru kao uzrok mnogih sukoba i razaranja. Ja mislim da nije tako. U srcu većine religija stoji poziv na milosrdnu ljubav i dobrotu koja dolazi od Boga. Mi moramo biti ukorijenjeni u našu vjeru i kulturu, ali moramo isto tako uvidjeti da naša vjera i kultura dostižu svoju puninu u univerzalnoj ljubavi. U našoj vjeri i kulturi pozvani smo postati svjesni onoga što nam pomaže kako bi smo se otvorili Bogu i ljudima, ali isto tako postati svjesni onoga što nas u našem prakticiranju vjere zatvara u nas same, u naše strahove i predrasude. Vjera nas može udaljiti jedne od drugih, ali se po vjeri možemo i otvoriti jedni drugima, na nama je izbor.
Taj prijelaz preko prepreka što razdvajaju različite kulture i vjere, ili jednostavno različite ljude, nije odbacivanje vlastite vjere, tradicije, kulture, ili osobina, nego njihovo ispunjenje. Vjera, religija i kultura nalaze svoj najdublji smisao ako postanu put koji nam omogućuje da se povežemo s Bogom, Bogom milosrdne ljubavi koji nam daje snage i mudrosti da one različite od nas prepoznajemo kao osobe. Mirotvorci možemo postati samo onda ako vjerujemo da je svaka osoba, ma koje vjere ili vrijednosnog sustava, sposobnosti ili nesposobnosti bila, važna i dragocjena Bogu.
Pravi mir podrazumijeva nešto mnogo dublje od uljudnog prihvaćanja drugačijih od nas. Pravi mir znači susresti one koji su drugačiji, poštovati njih i njihove razlike, te stvoriti s njima veze prijateljstva. Suživot je vrlo važan temelj, ali mir je nešto mnogo dublje. Kako bi smo došli do mira, moramo otići dalje od kurtoaznog pozdrava. Moramo otkriti tko je druga osoba, ali i tko smo mi. Ako slušamo i uistinu susrećemo jedni druge, onda u onima koji su drugačiji od nas počinjemo prepoznavati djelo Božje, njihovu vrijednost u njihovoj najdubljoj osobnosti.
Takvi odnosi podrazumijevaju otvorenost, ranjivost, našu spremnost za druge, a način na koji ih slušamo i razumijemo, način na koji pokazujemo da nam je stalo, otkriva im njihovu vrijednost i darove koje imaju. Tek kada volimo i poštujemo druge pokazujući im kako su vrijedni, oni mogu srušiti zidove oko sebe, tada se više ne boje da će biti povrijeđeni, tada se otvaraju.
Mir ne znači samo odsutnost rata i ne znači samo živjeti uz nekoga ne obazirući se na njega, izbjegavajući ga ili ignorirajući ga. Mir znači upoznati drugoga, cijeniti ga i primati od njega. Mir je plod ljubavi, ljubavi koja je i pravda, ali rast u ljubavi podrazumijeva i napor, veliki napor. Taj put može prouzročiti i bol, jer u sebi uključuje gubitak, gubitak sigurnosti, udobnosti.
Kada nas neka osoba ili skupina duboko povrijedi, u nama nastaje rana. Tada smo ljuti i želimo osvetu. Žrtva u svoje vrijeme može iz osjećaja povrijeđenosti postati onaj koji nanosi drugome zlo i nasilje. Takvo zlo se može prenosit generacijama s koljena na koljeno, i rađati uvijek nova zla i sukobe.
Može li doći do mira ako ne ozdravi sjećanje? Je li moguće oprostiti osobi ili skupini koja je na neki način uništila moj život, ograničila moju slobodu ili ubila moje najdraže.
Ne vjerujem da praštanje nekako prirodno izvire iz nas. Ono što često izvire iz nas je osveta, depresija i srdžba. Ali možemo dobiti dar praštanja. Praštanje je Božji dar koji nam dopušta da ostavimo rane iz prošlosti. U nama može rasti želja da živimo u sadašnjem trenutku i da prigrlimo onaj budući, i samo po toj milosti koja dolazi od Boga, toj snazi da oprostimo sebi i drugima, možemo početi susretati druge ljude.
Svi smo pozvani postati muškarci i žene mira gdje god da se nalazimo, u našim obiteljima, zajednicama, poslu, susjedstvu. Pozvani smo biti otvoreni i dobrohotni prema drugima unutar i zvan naše zajednice. Biti mirotvorac znači ne suditi, osuditi ili loše govoriti o drugima. Mirotvorstvo je moliti za druge, u duhu nježnosti i blagosti, želeći im da budu dobro i slobodni. Mirotvorstvo je prihvaćanje ljudi koji su slabi i u potrebi, možda samo jednim osmjehom, dajući im potporu. Ono znači prihvaćanje onih s kojima imamo poteškoća, ili onih koji nam se baš ne sviđaju. To znači pristupiti ljudima ne s visine, pozicije moći i sigurnosti, zato da bi smo riješili probleme, nego s mjesta slušanja, razumijevanja. Kada se odričemo moći postajemo otvoreniji za milosrdnu ljubav Božju.
Za mir radimo svaki puta kada vlast prakticiramo mudro i s ljubavlju. Ova ljubav nije sentimentalizam, ona otkriva ljudima tko su, omogućuje im da slobodno biraju i slušaju vlastitu savjest. Ona sluša ljude i poštuje ih onakve kavi jesu.
Proroci mira su oni koji svojom osobom i stavom ne izazivaju strah nego čine da se ljudi otvaraju. To su ljudi koji se ne plaše pokazati vlastitu slabost, zato na neki tajanstven način oni ruše ograde straha oko nas. Što se događa kada oko nas počnemo primjećivati takve osobe koje se ne boje pokazati slabost, počinjemo prihvaćati i našu vlastitu slabost. Kada otkrijemo vlastitu krhkost i ranjivost, tada počinjemo izlaziti izvan ograda koje smo oko sebe podigli.
Postajemo proroci mira kada otkrijemo vlastitu slabost. Ovdje dotičemo tajnu. Mir ne dolazi od nadmoći i sile. On dolazi po snazi života koja izvire iz najdubljeg, najranjivijeg dijela našeg bića.
Martin Luther King ml., veliki borac za mir, na dodjeli Nobelove nagrade je rekao i ovo: „Ja vjerujem da će istina bez oružja i bezuvjetna ljubav imati zadnju riječ u stvarnosti. Zato je pravedan i privremeni poraz jači od trijumfalizma zla … ja vjerujem da ono što čovjek okrenut sebi sruši, drugi, okrenut drugima podiže.“ Ponekad se čini da su mirotvorci sami, neprihvaćeni od mnogih, često i najbližih, ali s njima je uvijek Bog, jer su u potrazi za njegovim domom. Bog je s njima i poziva ih da nastave svoje putovanje. Njihova ih nada čeka, po riječi Božjoj: blago mirotvorcima jer će se sinovima Božjim zvati.