Što sa “psima”?
XX. nedjelja kroz godinu
Iz 56,1.6-7; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28
Jedno od sudbonosnih pitanja ljudske povijesti, nacionalnih i religijskih zajednica, čovječanstva uopće i svakoga čovjeka ponaosob svakako je pitanje kako se odnositi prema ljudima koji ne vjeruju kao ja, kao mi? Što s pripadnicima drugih naroda i vjera? To je pitanje vječno i uvijek aktualno. I danas. Dostatno je poslušati vijesti i čut će se kako gotovo posvuda u svijetu ljudi isključuju ljude samo zato što su drukčiji, različiti. Naša predivna zemlja prepuna je grobnica “različitih”.
Usudimo li se kao vjernici, kao kršćani, postaviti pitanje bi li u svijetu bilo imalo više mira a manje ratova, više međusobnoga poštivanja a manje mržnje, ako bi vjernici, mi vjernici, religijske institucije i naši poglavari odista se ponašali prema drugima, stranima, tuđincima onako kako to od nas traži Bog? Ili on zapravo od nas ništa ne traži s obzirom na drugačije od nas, pa vjerovati ili ne vjerovati u Boga, nasljedovati ili ne nasljedovati Isusa Krista ništa bitno ne mijenja u našem životu? Nastavljamo se ponašati “prirodno” kao da do nas nije stigla Božja riječ, kao da još – iako kršteni i kršćani – nismo evangelizirani.
Današnja biblijska čitanja sva su usredotočena na govor o strancima, nacionalno i vjerski drugima. U prvom čitanju slušamo kako Bog preko proroka Izaije traži da se vjernici drže prava i pravednosti, jer je to temelj života i svih odnosa, bez obzira na nacionalnu i religijsku pripadnost ljudi. Izaija naviješta da tuđinci nisu isključeni iz odnosa s Bogom, iako postoje određeni uvjeti: da prihvate Jahvu Gospodina, da mu služe i ljube ga, da poštuju subotu. Starozavjetni prorok nagovještava da će Bog biti ne samo Bog izabranog naroda, nego Bog svih naroda. Bog se ne dopušta posvojiti ni od jednoga naroda i njegov dom bit će dom molitve za sve ljude. Izaija živi tako davno prije nas.
U Poslanici Rimljanima Pavao, koji sebe naziva “apostolom pogana”, koji je upravo zbog univerzalne poruke Isusova evanđelja za sve ljude bio prezren i odbačen od svojih sunarodnjaka, poziva Rimljane da ga razumiju: On, tijelom Židov, izaziva ljubomoru kod svojih sunarodnjaka i suvjernika; spreman je patiti kako bi oni povjerovali u Isusa Krista. On poganima, tuđincima piše da je Izrael, usprkos tome što neće da prihvati Krista, i dalje izabrani narod, ali Isusova poruka je poruka za sve ljude ili to više uopće nije poruka života, nego poruka progona i smrti.
U odlomku iz Lukina evanđelja čitamo Isusovo raspravljanje sa strankinjom Kanaankom. Ovaj se tekst nadovezuje na tekst o Isusovoj raspravi s farizejima i pismoznancima koji su stigli iz Jeruzalema da ga preispitaju zašto njegovi učenici “prestupaju predaju starih”, ne peru ruke prije jela. Isus im, znamo to, oštro uzvraća da oni izdaju Božje zahtjeve zbog svoje ljudske predaje te da ništa ne onečišćuje čovjeka što ulazi u čovjeka, nego ono što izvire iz čovjekova srca. Nutrina onečišćuje čovjeka (zle misli, ubojstva, preljub, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva …).
Isus premješta naglasak s izvanjštene religioznosti na duboku unutarnju motivaciju, na čistoću srca. I nije isključeno – zato smo se kratko i osvrnuli na tekst koji se danas ne čita – da je Isus, razočaran “religijskom komisijom” i ispitivačkom metodom svojih sunarodnjaka, “policajaca u vjeri” koji su čak stigli iz Jeruzalema u Galileju, razočaran, dakle, tvrdoćom i uskoćom njihova srca, napustio to mjesto i povukao se u krajeve, tirske i sidonske, ono područje koje Novi zavjet naziva “poganskim krajevima”, područjem gdje su dominirali Kanaanci.
I u tom kraju mu prilazi žena, strankinja, Kanaanka, ojađena i nesretna s opsjednutosti svoje kćeri. Vikala je da joj Isus pomogne priznajući ga čak Gospodinom i Sinom Davidovim. Isus joj ništa ne odgovara. Ne čini li se da je pred Matejavom zajednicom nimalo jednostavan problem: Što s onima kojima treba pomoći a nisu naše vjere? Što s njima i kada im uopće nije teško zakucati na svako srce i priznati sve što bi drugi koji može pomoći očekivao da se prizna, i najveću istinu vjere? Kad neka teška patnja svlada čovjeka, kad mu je netko neizmjerno drag, kao kći ovoj majci, ta se osoba ne usteže stići na kraj svijeta samo da se domogne spasenja.
A Matej piše da Isus uopće ne haje za ženinu viku. Ostaje suzdržan. Čak mu i njegovi učenici prilaze i mole ga, ne zato što su se uživjeli u nesretnost žene strankinje, nego da se riješe njezine nesnošljive vike. I onda Isus, tipično za praksu svake “zatvorene” religije, kaže ženi da je “poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova”. Zar ovo nije neshvatljivo? Kako Isus može kazati ono “samo”, ako se njegova temeljna poruka o Božjem kraljevstvu i da je Bog Otac svih ljudi ne odnosi upravo na sve ljude, kako je to govorio i radio, i zbog čega je na koncu završio na križu. I ako bismo ostali na toj izjavi – što praktično i činimo – zar bi onda Isusova poruka uopće izašla iz židovstva i stigla nama koji nismo Židovi? I da nisu možda njegovi učenici, među njima posebno onaj ljubitelj pogana, Pavao, ipak iskrivili Isusa i od kršćanstva kao židovske sekte načinili jednu razvodnjenu svjetsku i kozmopolitsku religiju?
No, situacija se još nije razriješila. Ona se radikalizira. Žena, piše Matej, prilazi Isusu, poklanja mu se, i izravno ga moli za pomoć. Isus, međutim, zaoštrava svoje odbijanje da pomogne i objašnjava ženi da se kruh ne može uzeti od vlastite djeca i baciti ga “psićima”, jer će pomaganjem drugima osiromašiti svoje. Iako je ovdje upotrijebljen deminutiv, ublažena riječ psećeg soja, “psići”, nije li Isus – blaga i milostiva srca kakvog ga znamo ipak krajnje grub, jer naziva djecu poganskih naroda teškom i prezrivom riječju kojom se tako izdašno između sebe i odvajkada etiketiraju pripadnici različitih naroda i religija.
No, nevolja je nevolja. Žena sve podnosi, i najteže riječi samo da se pomogne njezinom djetetu. Istinska ljubav u nevolji pokazuje se iznimno mudrom i domišljatom. Istinska ljubav u nesreći sposobna je otvoriti najtvrđe srce. Žena prihvaća “uvredu”, ali nastavlja samouvjereno govoriti Isusu da se i psići hrane mrvicama koje padaju s gospodareva stola. I onda Isus radikalno mijenja svoje ponašanje. Oduševljeno strankinji priznaje njezinu veliku vjeru, i bez ikakvih daljnjih uvjeta, uslišava njezinu želju.
Možemo li iz Matejeva odlomka zaključiti da se proporcionalno ženinoj snazi vjere sam Isus mijenja? I je li to prvi put da se Isus mijenja kroz susrete s ljudima? Ili to Matej Evanđelist čini kako bi kršćanima-židovima svoje zajednice pedagoškim, dakle postupnim i polaganim pojašnjenjima pokazao da ne smiju ostati gluhi i hladni na vapaje stranaca u svojoj blizini? I ne krije li se u svemu i svjedočanstvo hrabre vjere koja je sretna čak s mrvicama spasenja?
Nema sumnje, Isus u kojega vjerujemo kao Spasitelja prošao je zemljom najviše djelujući unutar svoga židovskoga naroda, ali je i na jedinstven način pohvalio veličinu vjere jedne strankinje. I još nekih stranaca koje je susreo. Sjetimo se samo rimskoga stotnika čije riječi da mu Isus ozdravi slugu izgovaramo pod svakom misom kada se smatramo nedostojnim da primimo Gospodina u pričesti.
Matejeva zajednica je stajala pred pitanjem vjere stranaca. Vjerojatno su mnogi prigovarali i mrmljali da se pomaganjem onim drugima, osiromašuje svoje. Kršćani svih vremena, i mi današnji, stojimo također pred uvijek urgentnim pitanjem, pitanjem neotklonjivim i neprenosivim na nekoga mimo nas, pitanjem koje jedino mi osobno možemo i moramo odgovoriti: Treba li pomoći strancima, i onima čija nevolja i vjera kucaju na naša vrata?
Hoćemo li, dakle, poput Isusovih učenika tražiti od Boga da pomogne unesrećenim strancima samo zato jer su nam postali dosadni u svojoj patnji, ili ćemo i mi – poput Isusa – radikalno promijeniti svoje ponašanje i uslišati molbe onih “ne naših” tu do nas, u našem susjedstvu? Hoćemo nastaviti mudrovati o ovom tako plastičnom događaju ili gorljivo govoriti o nekoj dalekoj nebeskoj ljubavi prema svim ljudima, slijepi za “psiće” u našoj sredini; ignorirajući zapravo i Mateja i njegovo evanđelje kao da uopće nismo čuli ni za Isusa ni za njegovu promjenu u susretu s Kanaankom?
Fra Ivan Šarčević