“Prisiljeni” na slobodu
XIX. nedjelja kroz godinu
Mt 14,22-33
Nakon što je nahranio mnoštvo, izvještava Matej Evanđelist, Isus je “prisilio” svoje učenike da uđu u lađu i da se prebace na drugu obalu. Bez njega. Teško je točno znati zašto ih je baš prisilio na noćnu plovidbu. U svakom slučaju, on se povukao u osamu na molitvu, a učenici su otplovili bez Učitelja. Kad su bili daleko od obale, jezero se uznemirilo. Lađu su šibali valovi i suprotan vjetar. Sve je obuzeo strah da se ne utope. Oko četvrte noćne straže (tri u noći) Isus se po vodi primiče svojim ustrašenim učenicima. Oni ga ne prepoznaju. Štoviše, još se gore plaše, smatraju ga utvarom, premda im on govori: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” Ne prepoznaju mu ni glasa. Strah im raskolačio oči, otupio sluh.
I onda nastupa prvi među učenicima, Petar, koji i sam nije posve siguran je li to Gospodin, pa traži od njega da ga pozove da po vodi dođe k njemu i da se tako uvjeri. Petar hoće čudo da bi vjerovao. I čim je počeo hodati, spazio je vjetar, uplašio se, počeo tonuti i vikati Gospodinu da ga spasi. Isus mu pruža ruku, govori mu da je malovjeran i da nije smio posumnjati u njegovu prisutnost i pomoć.
Od početka kršćanstva lađa koja plovi morem, izložena valovima i oluji, slika je za Crkvu, manju ili univerzalnu kršćansku zajednicu koja živi u svijetu i putuje kroz vrijeme. Uz sliku Crkve kao nerazorive stijene, i ova se slika redovito uzima za sigurnost vjere da Crkva ne može potonuti, jer je njezin Gospodin uvijek spašava. Petar je pak slika crkvenih poglavarā – od pape, biskupa do svećenika, ali i slika svakog pojedinog vjernika. Sumnja i vjeruje.
Nužno je uvijek iznova prisjećati se ove zgode iz mrkle noći s Genezaretskoga jezera. I češće se zaustavljati na pojedinim njezinim scenama, a ne samouvjereno i preuzetno zaključivati da će nas Gospodin uvijek spasiti bez obzira znamo li kamo nas to Gospodin šalje, u kakvim smo se okolnostima našli, kako se ponašamo na lađi, što radimo u Crkvi u vremenu nevremena.
Gospodin, zaključujemo iz današnjeg evanđelja, nije uvijek na našoj lađi. On jest blizu ali je odsutan radi naše slobode. Učenici trebaju ploviti sami. Isus i nas današnje kao one prvotne učenike “prisiljava” na slobodu vjere. Nisu, naravno, uvijek prisutni samo valovi i protivni vjetar. Plovi se ponekad mirno, radosno, uz sigurnost Isusove pratnje. No, ne vlada uvijek utiha ni “mirno more”: zajednicu šibaju nevolje, nesreće i zlo. Mogu se Isusovi učenici kao zajednica naći u crnoj noći, usred nevremena. Može ih zahvatiti kolektivni strah, takav strah u koji se zavlače kao nešto prirodno da u uopće ne prepoznaju Gospodina, nego ga smatraju utvarom, nekim tko je čak njima protivan, njihov unesrećitelj. Jer u strahu su velike oči, vidi se i ono što nije.
Ne možemo umaći činjenici da su se kroz povijest a i danas čitave kršćanske zajednice našle u kovitlacu raznih ideologijâ i straha, da ne prepoznaju svoga Gospodina, da u kolektivnom osjećaju ugroženosti ne čuju Učiteljev poziv da budu hrabri, da se ne boje, ili da poziv koji im dolazi iz evanđelja preko nekih Isusovih učenika na istoj lađi omalovažavaju, proglašavaju obmanama i varkama, a priklanjaju se smutljivcima i zastrašivačima među sobom.
Slika učeničke lađe usred noći i protivnog vjetra čvrsto je obećanje da u konačnici Crkvi spasenje ne dolazi od nje same nego od Isusa Krista. U to obećanje treba vjerovati. No, u plovidbi Crkva se ne može baviti samo sobom, u strahu izgubiti orijentaciju, nego treba hrabro veslati kamo je poslana, prema drugoj obali. Petar je, spomenuli smo, slika crkvenih poglavara ali i svakoga vjernika koji se ne može skrivati iza zajednice, koji se za neko vrijeme mora izdvojiti, “napustiti lađu”, ostaviti kolektivni strah i sam krenuti prema Gospodinu. I kao što je učenički kolektiv zaslijepljen ugroženošću da im Isus čak postaje utvara, tako i prvak apostolski (i svaki vjernik!) pokazuje kolebljivost, malovjernost, kako kaže Isus, jer se u presudnom trenutku koncentrira više na protivne sile, na vjetar, na svoju propast, nego na Krista.
Nisu rijetke situacije kada i najhrabriji posustaju, kada i najsmioniji posumnjaju, jer veću moć pridaju protivnicima i neprijateljima, vjetrovima i olujama, zlim okolnostima i grešnim strukturama nego Božjoj moći i snazi Isusova evanđelja. Uistinu, koliko samo poglavara na Isusov poziv da imaju hrabrosti, da ne odustaju od cilja padaju u samojadikovku i lažnu nemoć pred zlom i u toj nemoći drže zarobljene i svoje vjernike. Koliko se samo poglavara više bave svojim strahom ili neprijateljima nego kako je vjernicima s njima, nesigurnim kormilarima koji svoj strah odgone povicima na krivce izvan sebe i svoje zajednice, umjesto da lađu hrabro usmjeravaju Isusovim putem. Koliko poglavara umjesto da stoje prvi i predvode svoju lađu sumanuto mašu veslima po (neprijatelju) vjetru i u istom poslu zavode i umaraju svoje vjernike.
Iako malovjeran, Petar je ipak odvažan Isusov učenik. On ne posustaje. U životnoj opasnosti viče Gospodinu da ga spasi. Događa se, međutim, da čitave mjesne crkve i redovničke zajednice ponekad nemaju nekog Petra ili svoje Petre isključuju (ekskomuniciraju) s lađe, zatvaraju se u svoj kolektivni strah i prepuštaju se utvarama. Uopće ne veslaju, nego do u sitnice analiziraju svoje protivnike, a u strahu se protivnici i neprijatelji samo umnažaju. Uljuljani u lažnu sigurnost da ipak plove po Isusovoj zapovijedi, oni i ne primjećuju da lađu valovi (ideologije) i narcisoidna briga za moć i bogatstvo vrte u krug, da protivni vjetar vraća lađu (Crkvu) u navodnu “bolju” prošlost, na staru, tobože sigurnu obalu a za koju je Isus tražio “pod prisilom” da se napusti.
Isus je jasan. Njegova učenička zajednica treba hrabro i bez straha ploviti prema drugoj obali, u slobodnoj i sigurnoj vjeri da je Gospodin i u svojoj odsutnosti aktivno prisutan. I nikada smetnuti da smo strašljivi i malovjerni, pa i kad počnemo tonuti, poput Petra zavapiti: “Gospodine, spasi me!” i ničice pasti pred njim priznavajući ga svojim Spasiteljem.
Fra Ivan Šarčević