Isus – put do Boga i u život
XIV. nedjelja kroz godinu
Mt 11,25-30
Današnji kratki ulomak iz Matejeva evanđelja odiše posebnim Isusovim molitvenim tonom zahvale Ocu i blagim pozivom svim izmorenim i opterećenim ljudima da uzmu Isusov jaram i breme i da se u životu ponašaju poput Isusa.
Isus se u himničkom ushitu zahvale, ali i s malim prizvukom tuge, obraća Bogu Ocu. Zahvaljuje Ocu blagoslivljajući ga što je poslanje koje on ostvaruje sakrio od mudrih i umnih a objavljuje malenima. Riječ je o tome da ovo Isus izgovara nakon neuspješna obraćanja stanovnicima gradova Korozaina, Betsaide i Kafranauma. Nakon propale misije u tim galilejskim središtima, nakon nemogućnosti da pozove na obraćenje uznosite duhovne i druge poglavare ovih gradova, Isus sabire svoje iskustvo i hvali Boga zbog otvorenosti malenih za njegovu poruku. Isusa slijede maleni. Štoviše, Isus hvali Oca što je zatvorio i prikratio mudre i umne da ne žele shvatiti njegovu poruku, da je ignoriraju, a veliča Boga što su maleni otvoreni i što u djelo provode njegove riječi.
Mudri i umni nisu, kako misle oholi duhovnici, samo učeni i školovani, nego oni koji poput farizeja i narodnih starješina, svećenika i pismoznanaca, poput onodobne židovske inteligencije, duhovnika i moćnika preziru Isusa kao drvodjeljina sina a njegovu poruku ismijavaju kao zanovijetanje, slabljenje nacionalnoga ponosa i zanemarivanje otačke predaje.
Pohvalom malenih Isus ne zagovara nikakav antiintelektualizam, kulturnu zaostalost ili da bi bio za nepismenost a protiv školovanja i učenja. Isusovi maleni nisu ni ljudi maleni rastom ni neuki, nego svi oni koji se poput djece i siromašnih izručuju Bogu: i niski i visoki, i učeni i neuki, i bogati i siromašni – koji nisu vjernički oholi, nego su duhovno otvoreni, koji ne uživaju u svojoj samodostatnosti i neupitnosti, koji ne smatraju da su jedini našli put Bogu, nego u skromnosti slijede Isusovo evanđelje.
Zato u nastavku Matej ispovijeda svoju vjeru i vjeru svoje zajednice. A ona glasi: Isus jedini poznaje Oca i Otac jedini poznaje Sina. Isus je jedini put do Boga i put u živtot. Ovo bi u najkraćem bila sažeta kršćanska vjera.
Mnogovrsna su ljudska traženja traženja Boga i smisla života, mnogovrsni su putovi do Boga – oni se ne niječu, ali za Mateja i njegovu zajednicu, za kršćane, Isus je jedini onaj koji poznaje Oca i Otac koji poznaje Sina, Isus je punina životnoga smisla.
I danas postoje mnogovrsna traženja, i danas se ljudi muče i sapliću, i danas neki do oboljenja udaraju i kucaju, hodočaste i lutaju na sve strane da “ugledaju” Boga, a Isus je taj put, ali tako da se Isusa ne posvaja, tako da se spozna da Isusov put do Boga vodi ljudskim putem, putem bližnjega, putem ljubavi prema bratu čovjeku.
Završetak ovoga Isusova govora čini poziv svim izmorenima i opterećenima, svima koji su umorni od napora i traženja, da dođu k Isusu i Isus će ih odmoriti. Raznovrsne su ljudske izmorenosti i opterećenosti, prekobrojne samoće. Izmoreni su i opterećeni nebrojeni ljudi od svoje ili tuđe grešnosti, od patnje, od nerazumijevanja, od prevara, od unutarnjih povreda i gorčina, od neskladnih odnosa, od straha, fizičkih i duhovnih tortura, od onog gotovo kroničnog nezadovoljstva sa sobom, s drugima, sa životom uopće. Isus sve zove u svoj blizinu. Valja se osmjeliti i konačno poći za njim.
Baš u vrijeme kada su u tijeku ili neki tek započinju svoje godišnje odmore, svoje školske ili druge raspuste, evanđelje nas poziva da se odmaramo uz Isusa Krista. Da zastanemo tu pokraj njega. Taj odmor nije neobvezatno i neodgovorno opuštanje od svake moralnosti. Naprotiv, Isus – piše dalje Matej Evanđelist – nastavlja govorom kako i njegov put i odmor podrazumijevaju jaram i breme. Biti s Isusom je zahtjevno, jest “teret”. No, on nije ni u blizu tako težak i gorak kao što su jarmovi i bremena koje sebi sami ili koje nam drugi ljudi i institucije tovare na leđa.
Tko nosi Isusov jaram slobode i povjerenja, on poput Isusa postaje krotak, bez nasilja i silovitosti na svome putu, ali je postojan i snažan. On ni u vjeri ni u molitvi ne pravi paniku, on se ne uzrujava i ne gubi glavu ni u vremenima kriza. Njegovo je srce smireno, ponizno, njegovo srce nije nezajažljivi nemir htijenja i ambicija, nije raspukla duša od gorčine i nezacijeljenih povreda, nego tiha zahvala Bogu za Isusa koji nas odmara u našim nesnalaženjima i traženjima i vodi nas moćno dobrim putem k Ocu.
Fra Ivan Šarčević